Franjo pl. Lučić- župan POT-a, zmaj Turopoljski, skladatelj, humanist...

Velikogorička umjetnička škola, park kod Muzeja Turopolja, ulica u Velikoj Gorici i Zagrebu, nagrada Grada Velike Gorice za postignuća na području društvenog djelovanja... Sve ove stvari povezuje jedno znamenito ime o kojemu Velikogoričani malo znaju - ime Franje pl. Lučića. U povodu obilježavanja 130 godina od rođenja ovog znamenitog Turopoljca u ožujku Pučko otvoreno učilište Velika Gorica organizira “Lučićeve dane”, a u prigodi obljetnice smrti (16. ožujak 1972.) pročitajte više o liku i djelu Franje pl. Lučića.

U turopoljskom selu Kuče 31. ožujka 1889. rodio se Franjo pl. Lučić. Ostavši bez oca Antuna, majka Katarina ga šalje svom bratu Josipu pl. Pucekoviću, župniku na školovanje i odgoj, gdje pomaže u crkvi kao ministrant, pjeva i svira na orguljama. Već u devetoj godini samostalno svira na orguljama sv. mise i večernjice pa darovitog dječaka ujak šalje na školovanje u Zagreb u Učiteljsku školu, no na nagovor profesora Vilka Novaka upisuje studij glazbe gdje mu predaje Franjo Dugan. Prelaskom na glazbene studije gubi stipendiju POT-a pa prinuđen brinuti se samostalno pronalazi mjesto orguljaša u župnoj crkvi sv. Marka u Zagrebu.

Godine 1909. apsolvira i postaje učitelj glazbe i pjevanja srednjih i strukovnih škola te pomoćni učitelj u učiteljskoj školi, a 1911 g. i lektor za povijest glazbe na HGZ . Već kao učenik učiteljske škole napisao je za crkvene zborove: „Tantum ergo“, „Z Bogom ostaj“, „O Isuse izranjeni“, „Bože velji“, „Oče naš“ koje se i danas izvode u crkvenoj liturgiji. Kao orguljaš u crkvi sv. Katarine mladi Lučić je osnovao zbor za koji je napisao više kompozicija - Litanije lauretanske, Rumena ružice,  Marijo svibnja kraljice, O spasiteljnaja žrtvo i Tantum ergo u As duru koji je izveden u zagrebačkoj katedrali prigodom euharistijskog kongresa.

Godine 1913 g. unovačen je u vojnu službu te početkom I. svjetskog rata  premješten u vojnu bolnicu. Dok je bio u vojnoj službi dobiva od Hrvatskog pjevačkog saveza prvu nagradu za tri narodna zbora: „Tekla voda“, „Tužna roža“ i „Jur tri noći“, kao i nagradu Cecilijanskog društva za „Latinsku misu“ za mješoviti zbor i orgulje i dva velika zbora „Cvijeće iz narodnog vrta“ za ženski zbor i orkestar i „Iz slovenskih lugova“ za muški zbor i orkestar, te 10 mješovitih zborova na narodne motive. Godine 1917 g. imenovan je Lučić „privremenim učiteljem“ u Kotarima kod Samobora gdje je spasio povijesne orgulje i skladao I Simfoniju u f-molu i kantatu „Noć na Uni“.

Prvi "građanski" župan POT-a

Za župana Plemenite opčine Turopoljske izabran je već sljedeće 1918. godine te se u novoj državi,  tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, bori za poljoprivrednu reformu i očuvanje turopoljske zajednice, a uspijeva zadržati opseg, autonomiju i imovinu POT-a. Lučić potiče i razvija materijalna dobra ostvarenjem industrijskih i financijskih pothvata, pa gradi ciglanu u Mraclinu, osniva vlastite štedioničke zadruge, razvija trgovinu. U svemu mu pomažu članovi Družbe Braće hrvatskog zmaja, a značajno Albert Marija Lamoreal knez od Thurn i Taxisa i Leopold Loger, zmaj Ozaljski i općinski bilježnik i upravitelj Upravne općine Vukovine.

Tako su izgrađene tri škole i to u Kučama, Mraclinu i Buševcu, te petnaest čitaonica i knjižnica u Velikoj Gorici, Cerovskom Vrhu, Velikoj Mlaki, Dragonošcu, Kučama, Kurilovcu, Plesu, Rakitovcu, Kobiliću, Dubrancu, Maloj Gorici , Bukovčaku, Buševcu, Mraclinu i Donjoj Lomnici. Istovremeno se osnivaju pjevačka, tamburaška i folklorna  društva: „Vjenčić“ u Mraclinu, Tamburaški zbor u Buševcu i Donjoj Lomnici, kao i crkveni zborovi, a reorganizira i prvo pjevačko društvo „Lira“.

 Osim toga župan Lučić potpomaže i osniva nova vatrogasna društva, a po sučijama se grade „opčinske hiže“ za okupljanja  - današnji društveni domovi. Brine za crkve u Turopolju, obnavlja i gradi u Velikoj Gorici i Dubrancu, te kapele u Kobiliću i Lomnici. U jubilarnoj godini 1000-te obljetnice Hrvatskog kraljevstva su za baziliku u Tomislavgradu  blagoslovljena tri temeljna kamena: od Družbe BHZ, grada Zagreba i Plemenite opčine Turopolje, a na svečanosti u Duvnu je položena Povelja „Na spomen tisuć-godišnjice suverene hrvatske države i krunidbe prvoga hrvatskoga kralja Tomislava na Duvanjskom polju“  u nazočnosti izaslanstva POT-a i Turopoljskog banderija.

Franjo pl. Lučić postao je 1919. član-utemeljitelj Družbe BHZ pa redoviti član imenom Zmaj Turopoljski. Izabran je u Meštarski zbor, a 1942. za člana Velikog vijeća „Viteškog reda Hrvatskog zmaja“. Za požrtvovni rad u Zmajskom bratstvu proglašen „Počasnim članom“ .

Skladatelj i glazbeni pedagog

Uz brojne obaveze sklada i predaje kao profesor na Kraljevskoj glazbenoj školi, a 1927. se zahvaljuje na časti Župana i vraća glazbi. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predavao je orgulje, harmoniju i kontrapunkt, a kao dugogodišnji rektor reorganizirao je studij. Bio je 1932. jedan od osnivača Glazbene škole „Polyhimnia“ koja se kasnije priključila Glazbenoj školi „Vatroslav Lisinski“ te           aktivan član Cecilijanskog pokreta i suradnik časopisa „Sveta Cecilija“. Uz brojne članke u stručnim časopisima napisao je osam teoretsko-pedagoških djela kojima je unaprijedio nastavu, poznate „Harmonija“, „Kontrapunkt“ i „Polifona kompozicija“. Od orkestralnih djela je najopsežnija „Simfonija u S-molu“, prva simfonija u hrvatskoj glazbenoj literaturi te „Koncert za orgulje i orkestar“, prvo djelo takve vrste u nas.         

Cecilijanski pokret i Lučić

Lučić je istaknuti član Cecilijanskog pokreta. Objavio je u „Sv. Ceciliji“ starodrevne Jurjevske popijevke  „onako kako ih narod pjeva“, a zapisane su: “Lepi Juro kres nalaže” (u Dubrancu), “Evo se klanja zeleni Juraj, Kirales” (Kuče i Dubranec), “Prošel je prošel pisani Vuzem” (Velika Gorica i Buševec), „Ivanjske popijevke iz Dragonošca u Turopolju“. Valja naglasiti da je sabrao oko 30 turopoljskih popijevaka uz harmonizaciju i obradu te u duhu turopoljskog melosa pjesme „Snešica“ i „Tkeš si fletno“ po tekstu svog prijatelja hrvatskog književnika Dragutina Domjanića.

Crkvenu glazbu Lučić je obogatio s četiri mise, petnaest moteta, trideset sedam pučkih popijevaka, sa šesnaest skladbi za orgulje, skladao je za glasovir dvadeset i šest svjetovnih popjevaka i pet orkestralnih djela. Sastavio je i izdao „Crkvenu pjesmaricu“, za srednje i učiteljske škole gdje se nalaze tri mise, devedeset i četiri popijevke (devetnaest njegovih), a obuhvaćaju cijelu liturgijsku godinu te se pjevaju i danas na bogoslužnim slavljima. Znamenite su njegove mise: „Misa solemnis u As-duru“, „Hrvatska misa“ u C-duru,  „Hrvatska misa“ u C-molu i poznata „Misa euharistica iubilaris“ u Es-duru skladanu 1940. na temelju natječaja crkvenog odbora za proslavu 1300. obljetnice veza Svete Stolice i Hrvata.

Orguljaš u katedrali i sinagogi

Značajna je i veza Lučića sa židovskom zajednicom u Zagrebu. Naime, Lučić je 1928 g. zamoljen prihvatiti dužnost orguljaša zagrebačke sinagoge. Zagrebački hram je u to vrijeme trebao orguljaša jer je u njemu služba vršena na reformirani način - uz ponovnu upotrebu kantora, orgulja i zbora. Profesor Lučić i njegov dobar prijatelj natkantor Bernard Gruner sami su pisali napjeve za sinagogalnu službu i harmonizirali ih. Lučić je tako istovremeno vršio dužnost orguljaša zagrebačke katedrale i zagrebačkog hrama!

Za zasluge Franje pl. Lučića zapisao je dr. Theodor Gruner, sin zagrebačkog natkantora: „Prof Lučić bio je kao čovjek liberalan, dobronamjeran i vrlo skroman. Godine 1941. pokušao je, koliko je mogao, spasiti bliske židovske suradnike. Uspio je spasiti od uništenja i orgulje hrama. Svojim sjećanjem na njega želim pokazati da je među velikanima hrvatske inteligencije bilo ljudi koji su se znali uzdići iznad  vjerske i nacionalne netolerancije. Lik prof. Lučića ostaje svijetao primjer čovjekoljublja budućim pokoljenjima“.  

Zalaganjem mons. Svetozara Rittiga, zmaja Pribudovečkog i župnika sv. Marka u Zagrebu od 1916. do 1943., izabran je Lučić 1952. za rektora Muzičke akademije, a 1962. odlazi u mirovinu.

Povodom 80-tog rođendana odlikovan je “Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima”, a Skupština općine Velika Gorica i Muzej Turopolja dodjeljuju mu plaketu. Preminuo je 1972. godine, a u Velika Gorica mu odaje počast postavljanjem poprsja 2008. godine u parku koji nosi naziv Šetalište Franje pl. Lučića.

Njegov život najbolje opisuju riječi koje je sam zapisao u „Spomenici“ prilikom svečanosti otvaranja tek sagrađene (1923 g.) pučke škole u Mraclinu, a gdje je Franjo pl. Lučić, župan POT-a i zmaj Turopoljski napisao: „Čovjek vrijedi onoliko koliko vrijedi ono što  je uradio za svoj narod!“ (tekst pripremio Ivan Nađ, zmaj Brezanski od Hrvata)

„LUČIĆEVI DANI 2019“

ČETVRTAK, 28. 3.

Crkva NBDM - 18:30 sati

SVEČANA MISA UZ SUDJELOVANJE GRADSKOG PJEVAČKOG ZBORA FRANJO PL. LUČIĆ

PETAK, 29. 3.

Izložbeni prostor POUVG - 19:00 sati

IZLOŽBA MEMORABILIJA FRANJE PL.LUČIĆA

Vijećnica POUVG - 19:30 sati

SVEČANA AKADEMIJA

Život i djelo Franje pl. Lučića

SUBOTA, 30. 3.

Dvorana Galženica - 19:30 sati

KONCERT POSVEĆEN FRANJI. PL. LUČIĆU

NEDJELJA, 31. 3.

TUROPOLJSKE SKITNJE „TRAGOM FRANJE. PL. LUČIĆA“

Zagrebačka katedrala - 19:00 sati

KONCERT ‘TRAGOVI TUROPOLJA U KATEDRALI’