Predstavljanje knjige Melanije Belaj: Što, kad, s kim i zašto pijemo ili zašto to ne činimo

Izvsna mala etnografija, koja na temelju naizgled nevažnih no u kulturološkom smislu relevantnih praksi, progovara o velikim temama kao što su rod, rad, identitet, zajednica i obitelj.

Melanija Belaj u Muzeju Turopolja predstavila je svoju knjigu Vino, rakija, a može i limončelo: etnografiju obiteljske proizvodnje i konzumacije alkoholnih pića. Djelo je teorijski utemeljeno na raspravi o značajkama etnoloških i kulturnoantropoloških istraživanja hrane i pića u domaćem i međunarodnom kontekstu na temelju koje autorica, uz prikladnu argumentaciju, bira relevantne koncepte i osmišljava interpretativni model vlastitog istraživanja.

Posebnu zahvalu što je za promociju odabrala upravo Muzej Turopolja uputila joj je ravnateljica Muzeja Margareta Biškupić Čurla, a uz  Melaniju su promociju upotpunile Maja Pasarić ispred Biblioteke Nova etnografija te kolegice s Instituta za etnologiju i folkloristiku Ana-Marija Vukušić i Jelena Ivanišević.

-Silno mi je drago što je ovaj događaj večeras ovdje, što je Melanija odabrala baš svoj domaći Muzej, ona je ipak naša sugrađanka, odrasla je ovdje, a i ova knjiga je dobrim dijelom posvećena kraju iz kojeg dolazi, kraju o kojem se i Muzej bavi - Turopoljem. Iako je ovo službena promocija knjige, ja sam za Melaniju puno više vezana privatno i imale smo priliku se upozanti i iz te perspektive mi je jako drago što je odabrala baš ovu ustanovu za promociju svoje knjige. Kao veliki stručnjak, doktor znanosti, jako draga prijateljica i kao veliki radnik, čestitam ti u svoje osobno ime, ali i ispred Institucije- poručila je ravnateljica Muzeja Margareta Biškupić Čurla.

Svi koji su prisustvovali promociju mogli su odmah knjigu i kupiti, po cijeni od 80 kuna, na što ih je pozvala i doktorica znanosti Maja Pasarić, iz uredništva Biblioteke Nova etnografija. 

-Mene zaista veseli današnje predstavljanje knjige premda je knjiga izašla krajem prošle godine i nekako jest već sama sebi našla put, knjiga je zaživjela, pa smo je nedavno morali i dotisnuti- kazala je. 

Obzirom kako Turopoljski kraj dominira kao glavno mjesto radnje u knjizi, Muzej se svima čini kao najbolje mjesto za promociju. 

-Tu su se dogodili neki ključni događaji koji su potaknuli istraživanje, a na koncu tu su s nama i glavni akteri ove knjige - članovi autoričine obitelji Glagolić, bez kojih, kako je i ona sama na nekoliko mjesta u knjizi navodi, knjige ne bi ni bilo. Zbog svega toga mi se čini da organizacija promocije u kraju iz kojeg je sve poteklo na neki simboličan način zatvara jedan krug, odnosno, završava na istom mjestu gdje je i počelo. Jedna velika dionica Melanijinog dosadašnjeg znanstvenog istraživačkog rada okrunjena je ovom knjigom- poručila je Ana-Marija Vukušić.

Knjiga Vino, rakija, a može i limončelo, obiteljska proizvodnja i konzumacija alkoholnih pića  prva je obuhvatnija etnološka studija u Hrvatskoj koja proizvodnji i konzumaciji alkoholnih pića pristupa iz kulturološke perspektive. Riječ jest o temi koja je poprilično zastupljena u javnosti, međutim, izuzev ovog promotivnog diskursa, uglavnom u turističke svrhe, vrlo često je ono u javnosti obilježeno negativnim konotacijama kao što je devijantno ponašanje, povezano uz pretjeranu konzumaciju alkohola, problem alkoholizma općenito, te ono što je možda posljednjih godina jako istaknuto, a to je problem s kojim se suočavaju mali proizvođači alkoholnih pića, a vezuje se uz regulativu koju propisuje Zakon o trošarinama. 

Melanija o tom ne govori u svojoj knjizi, ona pijenju alkoholnih pića za razliku od toga pristupa kao obrascu normalnog i očekivanog ponašanja, nastoji proniknuti u simboličku dimenziju alkoholnih pića, tu koristi relevantne teorijske spoznaje koje onda kombinira sa podacima koje pronalazi u dostupnim etnografskim izvorima, i naravno, rezultate vlastitog istraživanja. Taj ju je postupak doveo do nekog uvjetno rečeno sustava simbolike alkoholnih pića u čijim se okvirima može spoznati višestruko značenje koja alkoholna pića mogu imati. 

Što pijemo, kad pijemo, s kim pijemo, zašto i gdje, ili zašto to ne činimo

-Ona predstavlja alkoholno piće kao robu kojom se može trgovati i koja je u tom smislu važna komponenta za održavanje ekonomske stabilnosti, bez obzira je li riječ o obitelji ili nekoj široj zajednici. Upozorila je također na kulturološki uvjetovane razlike u poimanju alkoholnih pića, primjerice u njihovoj ulozi u pojedinim ritualima kao što su rođenje, vjenčanje, smrt, obilježavanje vjerskih blagdana itd, bavila se također i pitanjem koje se situacije uopće smatraju prikladnima za pijenje alkoholnih pića koja je, koja su pića prikladna za pijenje u određenoj situaciji, a koja ne, propitkivala je i način na koji izvor alkoholnog pića može služiti i potraživanju nečijeg statusa, a osobit je naglasak stavila na razliku između pića koje biraju, ili se očekuje da ih biraju žene, u odnosu na muškarce, ali i na izbor lokacije na kojoj se pije, je li riječ o privatnom ili javnom okruženju, gdje je opet došla do te rodne dimenzije- pojašnjava Ana-Marija Vukušić.

Sve je to napravila za čitatelja na zanimljiv i vrlo poticajan način u smislu da navodi čitatelja da se i sam počne propitkivati o vlastitim navikama pijenja, odnosno o tome što pijemo, kad pijemo, s kim pijemo, zašto i gdje, ili zašto to ne činimo. 

Ono što je Ana-Marija Vukušić istaknula kao posebnu vrijednost knjige je autoričin etnografski pristup u koji se autorica upustila, tako što je odlučila istraživanje provesti u vlastitoj obitelji Glagolić i u krugu svojih prijatelja i poznanika. Riječ je o pristupu koji je samo naizgled lagan i opterećujuć, a to se vidi i iz autoričinog iscrpnog uvida u dvojbe i izazove s kojima se suočavala u gotovo svim fazama rada, počevši od prikupljanja podataka, njihove analize i naravno do konačnog oblikovanja teksta.

-Riječ je o pristupu koji s jedne strane zaista jest olakšavajući, pogotovo u onom dijelu koji se tiče istraživačevog razumijevanja o onom što saznajemo od njenih kazivača, ovdje se Melanija nalazila u situaciji da dijeli određeni korpus znanja sa zajednicom koju istažuje. Izostale su one dvojbe s kojima se mi vrlo često vraćamo s terena, kad se zapitkujemo jesmo li shvatili do kraja to što nam naši kazivači žele reći i je li nešto ostalo skriveno između redaka- govori Ana-Marija. 

Taj dijeljeni korpus znanja jest olakšavajuć, ali on može biti i otežavajući u smislu očekivanja članova zajednice o tome koja će značenja biti nosiva, pojašnjava, na koji će način biti predstavljeno istraživanje, ali i ono što je vrlo važno, što će ostati skriveno. Što je kod teme kao što su alkoholna pića ima dodatnu težinu. Takav istraživački pristup i opasnost od kliznuća autora iz jedne uloge u drugu i zahtjeva kontinuirano pregovaranje s različitim dijelovima svojeg identiteta, tj. sa svojim različitim ulogama. (kćeri, unuke, prijateljice, rođakinje - znanstvenica). 

Mirisi i okusi djetinjstva

-Melanija je taj izrazito zahtjevan postupak vješto odradila i čitateljima ponudila uvjerljivu i na argumentima utemeljenu studiju, u čije je središte stavila temu stvaranja mjesta koja se zasniva na ideji da su ljudi ti koji daju značenje mjestima, posredstvom odnosa koja kreiraju prema njima. Tu je temu otvorila retrospektivnim osvjetljavanjem jednog dijela svakodnevnice vlastitog djetinjstva koje se odvijalo u obitelji Glagolić, a čiji je život uvelike bio usmjeren na klijet, na brdu u Vukomeričkim goricama, gdje se uzgajalo grožđe, između ostalog, i proizvodila alkoholna pića. Značaj, odnosno snagu mjesta konkretno spomenute klijeti ona je osvijestila tako što je spoznala da ju sjećanje na zajedničke obiteljske poslove u vinogradu, na miris podruma klijeti i prvih kapi rakije koje izlaze iz kotla, ispunjavaju “osjećajem istinske sreće, osjećajem doma i sigurnosti”. Ta su sjećanja bila neka vrsta okidača koji je presudio kako izboru teme tako i izboru koncepata koje je stavila u središte vlastite istraživačke pozornosti- pojasnila je kolegica s Instituta Ana-Marija. 

Kako pojašnjavaju, te je koncepte u knjizi najprije teorijski razradila, a potem ih konceptualizirala posredstvom gustog opisa čitave mreže odnosa, koji su članovi njezine obitelji stvarali s prije spomenutom klijeti, ali i potkrijepila kazivanjima koje je prikupila izvan obiteljskog okruženja te potvrdila tezu ljudi često ostaju vjerni okusima s kojima su sljubljeni u ranijoj ili nekoj dugotrajnijoj fazi svog života, a što se između ostalog manifestira i u tome da najradije biraju pića iz svog rodnog kraja, tj. ona pića uz koje ih vežu ugodne uspomene. 

Tim, ali i drugim spoznajama do kojih je došla tijekom istraživanja, autorica je osvijetlila svu kompleksnost načina na koji ljudi u lokacije koje su ključne za obiteljsku proizvodnju i konzumaciju alkoholnih pića upisuju sprecifična, simbolička i u identitetskom smislu relevantna značenja. 

Rodna dimenzija prakse pijenja

Posebnu pozornost posvetila je rodnoj dimenziji praksi konzumacije i proizvodnje alkoholnih pića što u domaćim etnografskim istraživanjima predstavlja pionirski pothvat. Ukazala je na osobitosti ženskog pijenja u odnosu na prostor gdje se pije, te ustanovila kako privatnost koju pruža dom dominira kao kriterij ženskog izbora mjesta pijenja. 

S obzirom na temu kojom se bavi u ova knjiga pripada u područje antropologije hrane i pića, odnosno antropologije prehrane i ne sumnjivo predstavlja značajan doprinos afirmaciji takve vrste istraživanja u domaćoj etnologiji i kulturnoj antropologiji.

-Često kada pričamo o ljudima koji se bave pićem i hranom govorimo o njihovim pionirskim pothvatima, otvaranju nekih tema koje su toliko svakodnevne da nam se čini da su samorazumljive i da se o njima ne treba pisati. Tema pića kojom se Melanija bavi više od deset godina jedna je od njih. Velik dio posvećen je ženama i obiteljskim praksama te kulturi pijenja općenito, a najveći dio takvih djela napisale su upravo žene, poput Olge Supek i Dragice Cvetan- kazala je Jelena Ivanišević.

-Lako ćete uroniti u nju, imate priključak iz osobnog iskustva koji vas veže, a vjerujem da svi ponekad volimo zaroniti u čašicu u različitim prigodama. Ona osvještava na koji način nam se alkoholno piće može zapravo čitati kao jedan vrlo gusti tekst- dodaje Jelena.

Autorica Melanija Belaj na koncu se zahvalila svima koji su sudjelovali u njenom istraživanju i stvaranju ove literature za studente etnologije. 

-Za knjigu su mi rekli da im nije jasno kako sam mogla toliko osobno pisati u znanstvenoj knjizi. Pa, da nisam pisala u osobno ne bi mogla ni napisati znanstvenu knjigu, to je takva faza života. Knjiga je mogla biti drugačija, pregledna, s teorijskim uvodom, ali ovakav način bio je izazovniji, a bilo ju je životno i profesionalno ljepše pisati- poručila je Melanija.