Antun je prošao pakao Vukovara, zloglasnog Veleprometa i logora 'Stajićevo': „Ne mogu zaboraviti ni oprostiti…“

-Teško je bilo prihvatiti da se susjed okrenuo protiv tebe. Za polovicu nas iz grada nismo ni znali tko je Hrvat, a tko Srbin, tko je Mađar… sve dok nije počelo to sranje. Zajedno smo izlazili, družili se i zabavljali uz narodnu glazbu. Komšije naše nestale su preko noći, svi su u vojarnu otišli. Danima su napuštali grad jer su znali što slijedi. Nikada se u Vukovaru prije rata nije pričalo „bre“ niti si znao tko je tko po nacionalnosti- prebire po tmurnim sjećanjima naš sugrađanin Antun Lucarić uoči 30. obljetnice najveće tragedije Domovinskog rata.

Stari barokni grad na Dunavu koji se kroz stoljeća razvio u obrazovno, kulturno i zdravstveno središte te je iznjedrio i nobelovca, rodno je mjesto našeg sugovornika Antuna koji je na svojoj koži osjetio svu vukovarsku kalvariju i iz nje izašao živ vjerojatno samo s jednim razlogom- da priču o patnji, smrti i stradavanju, ali i više od toga o neopisivoj ljubavi, žrtvi i hrabrosti izvuče iz utrobe grada koji je zgažen čizmom zlotvora te ju cjelovitu, istinitu i „bez rukavica“ pretoči u retke poput ovih kako se ne bi nikada zaboravila i, ne daj Bože, još gore od toga, kako se nikada više ne bi ponovila… 

S korza u rovove

Živahni vukovarski korzo bio je krajem 80-ih godina centar njegova života. Radio je kao konobar u popularnoj pizzeriji San Remo i imao je čitav život pred sobom. Svi su znali njega i on je znao sve, reći će nam, no taj civilni život, rutina koju ogromna većina nas prolazi svakodnevno i zdravo za gotovo uzima sve blagodati i slobode demokratskog društva, naprasno su i gotovo preko noći prekinute. U svojoj 21-godini života, konobarsku tacnu zamijenio je „Rumunjem“ (inačica AK-47), a radne i uglancane crne cipele, žutim 'Borovo' čizmama zbog kojih će, pokazat će se kasnije, mnogi vukovarski branitelji platiti glavom.

                                                 (Antun kao konobar u ljetnoj sezoni prije rata na otoku Krku)

Da za Hrvate dolaze teška i zla vremena dalo se naslutiti nakon masakra hrvatskih policajaca u Borovu naselju u svibnju 1991. godine, no nitko ni u najstravičnijim noćnim morama nije mogao zamisliti kakav će se pakao otvoriti iznad Vukovara. Svega koji tjedan uoči otvorenog sukoba između Hrvata i pobunjenih srbo-četničkih formacija čiju je stranu zauzela i Jugoslavenska narodna armija (JNA), Antun se odlučio oženiti. Uslijedilo je potom i bračno putovanje na otok Krk, no već 24. kolovoza tenkovi su stali na obilaznicu prema Bogdanovcima. Ugledavši te prizore na TV-u, Antun i žena odlučili su vratiti se u grad što prije. Po povratku u svoj Vukovar, stavio se na raspolaganje unutar Mjesne zajednice, zadužio svoj automat i preko noći postao vojnik iako ni vojni rok spletom okolnosti nije odslužio.

- Naša ulica je bila kao tampon zona. Uđu četnici, a mi je vratimo sutradan. Od minimarketa, držali smo položaje u ulicama Save Kovačevića, Vasilije Gaćeša i Slobodana Penezića. Tri ulice prema Petrovoj gori. To je bila zadnja crta do sredine listopada 1991. godine. Po kućama je bilo najviše 5-6 momaka, a ukupno nas nije bilo ni 30. Dobro znani branitelj Damir Plavšić, moj školski kolega, bio je s desne strane Supoderice, oni su „stukli“ prvi tenk 24. kolovoza, a mi smo bili na Lijevoj Supoderici, u mom kvartu- objašnjava nam Antun svoj položaj na dijelu Sajmištu, jednom od najkrvavijih bojišnica u Vukovaru gdje se ginulo svakodnevno. 

„Bježi, ovo će postati pakao!“

Suprotno srpskoj propagandi koja je vrištala preko TV ekrana i izvještavala o tisućama i tisućama do zuba naoružanih ustaških hordi i plaćenika iz cijelog svijeta, bili su to redom sve domaći dečki, uz pokoju iznimku poput suborca Tonija „Švicarca“ koji je među dečke stigao iz Legije stranaca pa im prenosio vrijedno iskustvo i vojno znanje koji su u tim danima značili razliku između života i smrti.

-Nismo se mi isticali kao neki veliki Hrvati no osjećao sam se da tako trebam postupiti. Odrastao sam u tom kraju, tamo su svi moji prijatelji i zato sam odlučio ostati, da branim svoje. Kada sam se vratio u grad meni je pokojni polubrat s mamine strane, duplo stariji od mene, rekao „stavi mamu i ženu u auto i odvezi ih za Vinkovce pa se vrati i po sestru i djecu. Ako netko treba poginuti za ovaj Vukovar, onda ću to biti ja. A ti bježi jer ovo će biti pakao- kaže nam Antun koju je postupio sasvim suprotno bratovom savjetu.

Linije razgraničenja držali su na 50 metara jedni od drugih, a upravo zbog tako malog razmaka neprijatelj ih je preferirao gađati minobacačima 60mm i u tome su, kao profesionalna i uvježbana vojska, bili iznimno uspješni, priznaje Antun. Teško topništvo i ostala artiljerija uglavnom su letjeli preko njih pa je često sigurnije bilo biti tamo na prvoj crti nego u centru grada.

                              (Antun uz svoju kuću u kojoj je agresor kasnije probio veliku rupu kako bi se mogli sigurnije kretati)

-Stalno su navaljivali, što s tenkovima što sa silnom pješadijom. Bilo je puno mrtvih. Ali onda su oni skužili da ih mi tu dočekujemo pa više nisu išli cestom nego su probijali zidove i ograde i prolazili kroz dvorišta, a kuće su ih štitile. Kod mene u kući našli smo ogromnu rupetinu kada smo vraćali položaj. Tada smo u kući našli i dva mrtva neprijatelja. Jedan je iz Svetozareva bio, mrtvi su ležali. Našli smo kod njih spise, popis svih domaćih četnika. A poznavali smo ih. Sve su to bili Srbi susjedi. Glavna organizacija je bilo naselje Petrova gora, tamo je bilo najviše četnika- priča nam Antun i dodaje da je većina od do sada optuženih ili osuđenih za zločin na Ovčari, dolazila upravo iz njegove Lijeve Supoderice.

On osobno je u kolovozu, prije medenog mjeseca, dvojicu svojih školskih prijatelja Srba preko naših barikada izvukao i odvezao u Brčko i tamo ih ostavio na sigurnom. Uslugu su mu uzvratili tako što su se vratili u uniformi i borili se protiv njih.

Grad na Dunavu branili i Srbi

Naglasit će Antun da je bilo i sasvim drugačijih primjera. Na hrvatsku stranu stao je i određeni dio domaćih Srba koji su kao svoju državu vidjeli samo Hrvatsku, pa su rame uz rame stali uz svoju braću i dokazali se puno većim Hrvatima od mnogih koji se i danas busaju u prsa i hvale velikim domoljubljem. Pamti i više slučajeva da se jedan brat ili više njih borilo za agresorsku stranu, a drugi za hrvatski Vukovar.

-Kako smo se povlačili kuću po kuću tako smo vukli i puno civila sa sobom među kojima je bilo i Srba, s namjerom da im se ništa ne dogodi jer su nam bili susjedi. Pa odrastao sam s tim ljudima i živio 21 godinu s njima. Da sam znao što će se dogoditi kasnije, ne znam kako bih postupio… Ali nismo pitali jesu li Srbi ili Hrvati, i dalje smo jednako pazili na sve- priča nam Antun zvani „Buco“ čija su se žena, majka i sestre također nalazile u opkoljenom gradu.

Kako se u Vukovaru situacija drastično pogoršavala iz dana u dan, vode, hrane i municije bilo je sve manje, a glad ne pita otkuda će hrana stići.

-Kod mrtvih neprijatelja nalazili smo hranu, paštete i kruh, mesne nareske. Mi ništa nismo imali. Ubijali smo kokoške da jedemo nešto- prisjetio se tih mučnih detalja Antun koji je ratovao u trapericama, a od vojne opreme imao je samo gardijsku košulju, prsluk i kapu sa šahovnicom.

Taj pakao za Antuna je postao svakodnevica, no najteže je, iskreno nam govori, kad netko pogine pokraj vas.

-Držiš ga krvavog, izranjavanog. Bilo je najgore kada padne granata i odnese nekome stopalo ili ga ubije, a na položaj je došao samo dan ranije-prepričava nam Antun dok pali cigarete jednu za drugom. 

Ratnih fotografija s položaja nema, jedva je uspio izvući živu glavu na ramenima. Svu riznicu sjećanja koju posjeduje, odnosno koju je obitelj uspjela ponijeti u džepu, srdačno je otvorio pred nama.

Kao na svinjokolji

Na dan 5. i 7. listopada suočili su se s općim napadom, a nakon toga je bilo sve teže i teže, kaže nam Antun. 5. listopada čak su otišli s položaja do zapovjednika Mladog Jastreba i tražili pojačanja jer se više nisu mogli nositi sa silnom tehnikom i ljudstvom koje ih je zasipalo smrtonosnim projektilima. Na ispomoć su im tada stizali ljudi Blage Zadre s dva „tamića“ vojnika.

A upravo 7. listopada prilikom prelaska između položaja za Antuna je uslijedio najstrašniji dan do tada. Dok su bili u vožnji autom, našli su se na nišanu neprijateljskog transportera koji se zavukao u jednu sporednu uličicu pa po njima raspalio rasprskavajućim mecima. 

-On je sjedio uz mene, a ja sam vozio. Odjednom nas je zaprašilo, a on je viknuo da je pogođen. Njega su izbušili doslovce. Tada sam i ja osjetio ranu na tijelu i mahinalno sam otvorio vrata i iskočio van. Sakrio sam se iza živice koju su oni doslovce sasjekli mitraljezom. Uspio sam ući u jednu garažu, tamo su me dečki počeli krpati, a ja sam im rekao da je Tomo Buljan pogođen u autu i da pokušaju njega izvući. Miris krvi je specifičan, kao kada dođeš na svinjokolju pa osjetiš toplinu krvi. Tomo je još bio živ, držao sam mu glavu u autu i odvezli su nas do bolnice- prepričao nam je Antun kojeg je dio metka pogodio u obraz pa se zavukao skroz u vrat.

U vukovarskoj bolnici tada je još radio rendgen pa su Antuna poslali na slikanje. Doktor mu je tada rekao da je imao više sreće nego pameti i dao mu komadić košuljice metka koji mu je prošao tik uz vratnu arteriju. Ubrzo su mu predali Tomin lančić i zlatnu narukvicu i rekli da je preminuo, no je to odbio kazavši im da preminuli suborac ima ženu i mamu te jedno dijete i da to njima trebaju dati.

Grad na izdisaju

Iz sata u sat stezao se obruč oko grada. Položaje je bilo sve teže držati te gotovo više nije bilo municije. Svježeg i odmornog ljudstva više nije bilo, obrana se raspadala, a mnogi su u grupicama kretali u proboje.

-Došli su do Milovog brda početkom 11. mjeseca i tada su centar grada imali na dlanu. Onda su presjekli kod Slavije, krivinu kod Vodotornja, sišli su i iz smjera vojarne, probili su Keršovanijevu prema Drvenoj pijaci i došli do pravoslavne crkve i vatrogasnog doma te groblja. Tu su već bili u gradu. Došao mi je bratić tada i rekao, Buco, gotovo je. Naši su otišli u proboj, kasno nam je, idemo u bolnicu pa što nam Bog da- ispričao nam je Antun koji je zarobljavanje dočekao u vukovarskoj bolnici, a prije toga se putem presvukao u civilne, bijele tenisice dva broja veće te u vestu i jaknu.

Velepromet

Kada je pao mračak oko 17 sati došli su kamioni u koje su ih utrpali i odveli ih u zloglasne metalne hangare Veleprometa na kojima su u mukama skončali brojni branitelji Vukovara.

-Tu je bio pucanja, jaukanja i svega i svačega. Meni su skinuli prsten na kojemu je bio grb Zagreba. I burmu, lančić, ali narukvicu nisu pronašli, nju sam sakrio unutar trenirke uz vezicu i na kraju sam je i iznio iz logora. Strpali su nas u jednu prostoriju, a potom odabrali par nas i rekli nam da izađemo. Od 200-300 ljudi izveli su nas 5-6. Nekim amortizerom su udarili Stipana s leđa i onda su mu propucali obadvije noge „Škorpionom“ no ostao je živ i dan danas. Tada su nas odveli u onu poznatu stolariju. Ja sam prošao bez udaraca tada, a drugog suborca su uboli bajunetom. Došao je ogromni četnik Crnogorac i rekao pred nama „Nijesam došao da ih gledam, došao sam da ih koljem“- prizori su i riječi od kojih im se ledila krv u žilama.

I baš kada su iz izdvojili za mučenje i likvidaciju naišli su europski promatrači pa su ih četnici brže bolje sakrili sa strane te se dogovorili kako će ih kasnije „srediti“.

-Na 20-ak kvadrata utrpali su nas za jedan autobus. Moj bratić Dane htio se ubiti pa se zabijao glavom u zid. Popucali su mu kapilari. Kasnije su doveli Micka, Icu, pokojnog Žareta...- pamti još uvijek detalje Antun.

„Braćo Srbi, poubijat ćemo se međusobno“

Iz ralja smrti izvukla ih je mlada vojska JNA, no milimetar ih je dijelio od pokolja, prisjetit će se Antun.

-Pojavili su se odjednom i rekli nam „hajte brzo trčite u autobus. Svi ste tu odvojeni za strijeljanje, poubijat će vas. Domaći četnici su došli i tražili da im ostave ovaj autobus. No zapovjednik im je rekao braćo Srbi poubijat ćemo se između sebe. Možda ovdje ima nedužnih ljudi, sudit će im se po zakonu ako se utvrdi da su krivi, vika oje. Trajalo je to pola sata. Unutra su bila tri vojnika, naredio im je zapovjednik da repetiraju puške i da ne daju nikome da uđu, a ispred autobusa je postavio još pet vojnika. A četnici pijani i ludi, da je bilo tko zapucao nastao bi masakr. Zapovjednik je repetirao i svoj škorpion i rekao im nećete odvesti nijednoga! Tako smo konačno krenuli, a ja sam pomislio da idemo na razmjenu, tada sam zaspao u autobusu jer nisam spavao dvije noći- prepričao nam je Antun te minute u kojima je jedva izvukao živu glavu.

Logor „Stajićevo“

Kada su ga probudili vidio je da su došli u Sremsku Mitrovicu, a istog dana produžili su na farmu Stajićevo koja je poslužila kao zarobljenički logor za hrvatske branitelje.

-Prvo su izdvojili starije i nemoćne iz busa i pustili ih, a nas mlađe dočekali su u špaliru. Svijetlio je samo jedan far na traktoru sjećam se dobro. Morali smo držati ruke na leđima, ja sam se zatrčao i taman sam pomislio da sam se izvukao no onda sam dobio nogom u prsa, a kako sam zateturao tako me po glavi poklopila neka letva ili pendrek i onda su me bez svijesti uvukli unutra. Sjeli smo na podu, na betonu u štali po onoj zimi. Provukli su nam vodu, a ta voda je gorila ako bi je zapalio, bila je toliko puna sumpora. Žuta i odvratna.

Srpski rezervisti i četnici upadali bi među njih usred noći pa ih optuživali da su ubijali i poklali djecu, radi prstenje od ušiju, sjekli prste. Tukao ih je kako je tko htio i kad je htio te su im tupili kako su ih se i Hrvatska i Tuđman odrekli. Ubrzo su sve ogradili bodljikavom žicom i postavili četiri osmatračnice, a preko puta ulaza bio je rov u koji je bio postavljen mitraljez. To je bio pravi logor kao u II. svjetskom ratu, govori nam Antun. Dobivali su jedan obrok dnevno, najčešće nekakav čaj, a onda su počeli donositi i kruh dok je pravi spas predstavljala obična slama koju su im donijeli kako bi je mogli prostrti ispod sebe i ne ležati na golom betonu.

-U 22 sata svake večeri tjerali su nas da pjevamo himnu 'Hej Slaveni'. Kada dođe onaj dio „proklet bio izdajica svoje domovine“ tražili su da to ponovimo nekoliko puta. Isto pjevanje bilo je i u 6 sati svakog jutra. Kada su me odveli na ispitivanje rekao sam im da nisam bio u Zboru narodne garde. Tada sam im rekao da nisam JNA služio jer sam bio nesposoban zbog padavice. Naime, kada sam trebao služiti vojni rok već je bila 1990. godina i osjećao se nemir u zraku pa sam krivotvorio papire kako bih izbjegao odsluženje. Kazao sam potom i da su me prisilno mobilizirali i oni su tu priču „popušili“- ispričao nam je Antun koji se u logoru kasnije i propušio, a cigarete su danas njegov svakodnevni suputnik.

U logoru Stajićevo proveo je ukupno 35 paklenih dana, a gotovo čitavo to vrijeme obitelj nije znala ništa o njemu, kao ni on o njima. Koliko je stravično bilo možda najvjernije dočarava Antunovo priznanje da veliku nuždu nije vršio 21 dan, što zbog ogromnog straha, što zbog vrlo malo hrane koju su dobivali. Razmjenu je dočekao 23. prosinca preko Bosanskog i Slavonskog Šamca kada je razmijenjeno ukupno 340 branitelja i civila iz Stajićeva.

                                        (Antun sa suborcima iz Vukovara u zagrebačkom hotelu Internacional)

Te sreće nisu bili njegov polubrat i šogor, muž starije sestre, koji su najvjerojatnije likvidirani na Veleprometu. Antunova majka preminula je 2011. godina, a da nije uspjela saznati barem mjesto na kojemu bi mogla zapaliti svijeću svome sinu. Obojica se i dalje vode kao nestali.

Velika Gorica kao drugi dom

Nakon izlaska iz logora Antun je s drugim vukovarskim braniteljima i njihovim obiteljima smješten u zagrebački hotel Internacional koji im je bio privremeni dom. U Veliku Goricu stigao je 1998. godine kada je kupio stan u gradu. Tada je započeo njihov novi život koji traje i danas. Najstarijeg sina dobili su 1992. godine, srednjeg dvije godine kasnije, a najmlađi je danas u godinama u kojima je njegov otac hrabro branio domovinu i svoj rodni grad.

Više od dva desetljeća tako je Antun u našem gradu. Potpuno se udomaćio i Gorica je danas centar njegova svijeta iako nam priznaje da mu je prebivalište još uvijek prijavljeno u Vukovaru, odnosno Bogdanovcima kamo je odselila jedna njegova sestra, dok se druga vratila u sami grad.

U Gorici je, kaže nam, pronašao svoj mir. Nekada se vrate ružne slike pa samo o tome misli danima, no uspio je pronaći lijek za te noćne more.

-Godinama odlazim u šumu koja me u potpunosti opušta. Kada odem bilo u gljive ili u kestene, tamo provedem sate i ne razmišljam o ružnim stvarima. Imamo i vrt na području grada, svaku travčicu izvadim, posadim malo paprike, luka, paradajza, svega pomalo i tako već 10-ak godina. Odem i na pecanje također, svašta pomalo što me opušta- otkriva nam Antun, umirovljen u činu narednika, te dodaje da da je puno manje crnih misli otkako je prestao piti prije nekoliko godina.

Odlazak u Vukovar njemu nije lagan pothvat. Na istok zemlje najčešće odlazi upravo na obljetnicu pada ili prilikom sahrana. Iskreno nam kaže da kada dođe u svoj rodni grad, atmosfera je takva kao da se „još uvijek ratuje i puca“. Ujutro ode, navečer se vrati u Goricu. Istinski mu je drago što će i Velika Gorica konačno dobiti Trg grada Vukovara te smatra da to nije tema oko koje bi se trebalo politizirati kao što se stalno radi. Dodaje i da mu je toplo oko srca kada u Gorici uoči i na Dan sjećanja vidi stotine lampaše kako diljem grada svijetle za Vukovar.

Danas, točno trideset godina od vukovarske kalvarije, Antun će ponovno ponosno koračati kolonom sjećanja, među tisućama onih koji su se došli pokloniti gradu heroju i među svojim suborcima kojih je nažalost, iz godine u godinu sve manje. Vrijeme radi svoje, ljudi odlaze jedan za drugim. Hrle u zagrljaj onima koji su u temelje hrvatske države ugradili svoje živote, muku, krv, znoj i suze. Onima koji nisu imali sreće. Ili jesu. Jer kako jedna antička poslovica kaže: „Samo su mrtvi vidjeli kraj rata“.

-Bili smo mladi i išli smo iz nekog uvjerenja. Jebiga, odrastao sam tamo, vjerovao sam da branim svoje. Svi koji smo ostali tako smo razmišljali. Da smo znali što će se dogoditi možda bismo pobjegli ili postupili drugačije. Ali išli smo sa srcem. Kada odvrtim film unatrag nemam što skrivati. Ja osobno ne bih ni oprostio ni zaboravio ono što se dogodilo. Kada mi se netko zamjeri neću pričati s njime dok sam živ. Bio sam dijete, evo kao sada moj najmlađi sin koji je napunio 21 godinu. Nepojmljivo mi je da bi on ratovao u tim godinama, ali takva je bila ta generacija. Prošli smo kako smo prošli, ja kažem pozitivna nula- zaključuje svoju vukovarsku priču naš sugrađanin Antun Lucarić.

A mi, najmanje što mi možemo učiniti jest pokloniti se žrtvi grada heroja, svima onima koji su hrabro ostali braniti svoj Vukovar, kao i svima onima koji su grad došli braniti iz cijele Hrvatske pa i svijeta. U Vukovaru nije branjen samo jedan grad, u Vukovaru je branjena cijela Hrvatska i u Vukovaru je slobodna hrvatska država i rođena. Neka se nikada ne zaboravi...

Foto: Petar Brnada/VGdanas, privatna arhiva, Davor Javorovic/PIXSELL