Maturanti na misi zahvalili za vrijeme provedeno u srednjoškolskim klupama

„Životna prolaznost ne poziva nas da samo životarimo već da tu prolaznost živimo ispunjeno ali i zrelo. Živimo li pak svoj život bez ikakva cilja i smisla i bez ideala, što možemo očekivati? Po čemu će nas ovaj svijet pamtiti? Ostat ćemo onda samo gnjilež. A za to nismo stvoreni. Stvoreni smo za činiti dobro, a izbjegavati zlo i u konačnici, stvoreni smo za ljubav koja nikad ne prestaje.“

Misa zahvalnica za maturante grada Velike Gorice slavljena je u utorak 7. svibnja navečer u župnoj crkvi župe Navještenja Blažene Djevice Marije. Misu je predvodio vlč. Tomislav Hačko, koordinator trajne formacije svećenika Zagrebačke nadbiskupije uz koncelebraciju župnika Norberta Ivana Koprivca.

Maturanti iz četiri gradske škole, uz ravnatelje, razrednike i profesore, molitvom su zahvalili za znanje koje su stekli tijekom svojeg srednjoškolskog obrazovanja i molili za uspješno polaganje državne mature i za blagoslov za sve što ih čeka po završetku škole. Zahvalili su župniku što ih neumorno poziva na dar zajedništva i okuplja oko oltara na susret sa živim Kristom; ravnateljima na odgovornosti u vodstvu škola; profesorima jer su ih, uz podučavanje gradiva, učili samopoštovanju i poštivanju drugih, prepoznali njihove talente i pomogli im razvijati ih, proširili vidike i usmjerili njihov trud prema pravim ciljevima; roditeljima koji su s njima proživljavali sve dobre i loše trenutke njihova školovanja i pružali bezuvjetnu potporu i ljubav i naučili ih da ljubav pruže drugima.

Propovijed je vlč. Hačko započeo obraćajući se maturantima naglašavajući kako su ovaj dan dugo čekali. „Sada, nalazeći se na kraju još jedne dionice životnoga puta pomalo ste i tužni jer čovjek ne voli puno razmišljati o kraju nečega, osim ako ne razmišlja o kraju nečega gdje smo se patili. Tako ako danas razmišljamo da je kraj ispitima, usmenim i kratkim provjerama znanja, tom se kraju radujemo. Gledajući da dolazi kraj druženjima na hodnicima i na kavama, onda ostajemo tužni. No, kraj kojeg se čovjek najviše boji i od kojeg najviše strahuje jest kraj našega života. Baš zato uvijek ispočetka fascinira činjenica da je netko za svoje ideale, poput svetog Stjepana, spreman dati i svoj život. Stjepan je to mogao jer je svoj život živio ispunjeno i svoje ideale je tražio na nebu. Ispraznio je Stjepan svoj život od svojih želja kako bi ga mogao napuniti nekim i nečim najdragocjenijim – Gospodinom. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. To znači da u Gospodinu promatramo jedinoga tko nam dostaje za cijeli život jer sve prolazi, a On ostaje isti. Ta životna prolaznost ne poziva nas da samo životarimo već da tu prolaznost živimo ispunjeno ali i zrelo. Živimo li pak svoj život bez ikakva cilja i smisla i bez ideala, što možemo očekivati? Po čemu će nas ovaj svijet pamtiti? Ostat ćemo onda samo gnjilež. A za to nismo stvoreni. Stvoreni smo za činiti dobro, a izbjegavati zlo i u konačnici, stvoreni smo za ljubav. Danas se ovdje s pravom postavlja pitanje kako na najlakši način živjeti tu ljubav i kako cijeloga života donositi zrele plodove?! Kako će svijet izgledati sutra i što nas u njemu očekuje, ne zna nitko. No, svi mi živi utječemo na svijet u kojem živimo, mičemo se i jesmo i u kojem svaki dan kušamo darove Gospodinove dobrote. Upravo u taj svijet u kojem gledamo strah, tjeskobu, nesigurnost i samoću želimo donijeti sreću i ljubav. I to onu sreću i ljubav, kako sam vidio napisano na jednoj majici „never fails”, koja nikad ne prestaje. No, u ovaj naš svijet to nećemo nikada moći donijeti ne budemo li mi imali takvu ljubav i sreću u onom svom svijetu. Kad ćemo u tom našem svijetu, u našem srcu, imati takvu ljubav i sreću, tada i ovom svijetu koji nas okružuje možemo dati samo to. Jer nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Svako se stablo po svom plodu poznaje.

Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Svojim dolaskom ovdje večeras jasno pokazujemo s kojeg stabla smo došli ubrati plod i kome ide naša zahvalnost za protekle četiri godine života. Time, ne samo maturanti već i svi mi, pokazujemo da smo dozreli i da ne želimo biti gnjili i da će drugi s našeg stabla moći ubirati dobre plodove našega rada i znanja. Te plodove nismo ubirali samo za sebe, već i za druge oko sebe. A ti drugi oko nas nisu neke jednadžbe i nepoznanice već ljudi koji računaju na naše znanje i najviše na našu ljubav. Toga je ovaj svijet žedan a „Utažujem”, kako piše sveta Majka Terezija, neka bude naš odgovor, ali i razlog da oblikujemo svijet koji se mijenja i prolazi i koji će nam svaki dan postavljati neke nove izazove u kojima smo pozvani ostaviti neki svoj jedinstveni trag po kojem će nas svijet pamtiti. Život nas zove, a ključ je u tvojoj ruci”, zaključio je propovijed vlč. Hačko.

Misno slavlje pjesmom je uzveličao zbor mladih «Navještenje». Na kraju, za uspomenu na ovaj lijepi događaj, napravljena je zajednička fotografija ispred glavnog oltara. Druženje je nastavljeno u župnom pastoralnom centru Nazaret.

Tekst i foto: Snježana Kirinić Grubić