Najmlađa autorica slikovnice o Turopolju
17.12.2016. / Nefertum IT
Velikogorička učenica OŠ Jurja Habdelića, Marta Nidogon, osvojila je prvu nagradu na natječaju „Moja prva knjiga“ i to sa slikovnicom koju je sama oslikala i napisala te posvetila svome Turopolju, a do danas ih je već napisala ukupno četiri, od kojih su dvije već tiskane.
Martu Nidogon imali ste prilike upoznati tijekom Jurjeva, kada je u prostorijama OŠ Jurja Habdelića povodom 40 godina škole predstavila svoju prvu tiskanu slikovnicu "Hrabri Jura i legvan Ivan". Do sada je napisala četiri slikovnice, a druga joj je tiskana zahvaljujući prvoj nagradi na natječaju "Moja prva knjiga" i posvećena je Turopolju. Riječ je o natječaju na kojem je sudjelovalo 220 osnovnih škola. Najveći problem, kaže, bila je trema na dodjeli nagrada.
-Na dodjeli me malo bilo strah jer sam prva došla na pozornicu i kad sam trebala pričati, htjela sam skočiti s pozornice, pobjeći u auto i odvesti se doma u Goricu. Kada su drugi počeli dolaziti na pozornicu, isto su imali tremu i počeli mucati, a kad sam dobila knjigu u ruke, bilo je lakše-prisjeća se Marta Nidogon koju smo ove jeseni posjetili u njezinoj školi.
Počela u prvom razredu
-S prvom slikovnicom sam krenula u prvom razredu, tada sam drugačije crtala od ostalih, pa mi je učiteljica rekla da se mogu prijaviti na natječaj na kojem djeca pišu knjige. Tako sam počela s pisanjem i crtanjem za prvu slikovnicu- priča nam Marta. Ljubav prema crtanju je, kaže, naslijedila od mame, iako će reći da crtaju na različite načine jer mama, kako kaže Marta, „crta tisuće malih crtica“.
U sve četiri slikovnice, koliko ih je do sada napisala, glavni junak je zmaj Jura.
-U prvoj se slikovnici radi o malom zmaju Juri i priči kako je dobio nadimak Hrabri Jura. Dobio ga je zato što je pomogao svojoj prijateljici kada je pala preko grane i slomila nogu- rekla nam je Marta.
Nakon godinu dana napravila je i drugu slikovnicu, u kojoj Hrabri Jura i poni Gricko pripremaju rođendansku zabavu, ali dok su čekali slavljenicu, Gricko je pojeo cijelu tortu i zabolio ga je zub. U prve dvije slikovnice inspiracija je Marti došla iz stvarnog života.
-Neke stvari su mi došle kad se nešto dogodilo, na primjer, moja je prijateljica slomila ruku, pa mi je tako došlo da o tome pišem u prvoj slikovnici. U drugoj slikovnici moj je brat pojeo čokoladu, pa ga je bolio zub, tako sam se sjetila napisati da je poni pojeo tortu i bolio ga je zub- otkriva nam Marta, čije su prve dvije slikovnice dobile posebnu nagradu za sudjelovanje na natječaju „Moja prva knjiga“.
Zašto Jura i zašto zmaj?
Glavni junak u njezinim slikovnicama, zmaj Jura, nije slučajno zmaj, niti je slučajno Jura.
- Kad sam bila mala, u prvom razredu sam voljela zmajeve, to mi je bila najdraža životinja, a moj najbolji prijatelj, moj susjed, pa čak i škola u koju sam krenula se zovu Jura, pa sam tako odlučila- prisjeća se Marta. I za druge likove inspiraciju nalaze u svakodnevici.
- Na početku treće slikovnice ris izgleda kao moja mačka jer me mačak podsjeća na risa, a svoju najdražu mačku Anđelu, koju je pogazio auto jer je bila gluha, sam isto crtala u jednoj knjizi- kaže Marta koja posebno voli mačke.
Treća slikovnica koju je napravila, „Hrabri Jura i legvan Ivan putuju svijetom“, ujedno je i prva koja je dobila svoje korice. Uz pomoć Grada, škole i POUVG-a tiskana je i objavljena ovog proljeća. Dodatni je povod bio taj što je s njom osvojila drugu nagradu na istom natječaju.
- Jura je u toj priči upoznao legvana koji se zove Ivan i kojem je bilo dosadno u Hrvatskoj, mislio je da ga nitko ne voli, pa je Jura predložio da putuju svijetom i nađu mjesto gdje će Ivan biti sretniji. Naravno, nigdje mu nije bilo bolje i shvatio je da mu nigdje nije lijepo kao kod kuće- opisuje nam Marta.
Priča o Turopolju donijela prvu nagradu
Dok smo razgovarali s Martom, s njom je bila i učiteljica razredne nastave, Nada Vidaković, u čijem je razredu Marta bila još prošle školske godine, a koja je jako ponosna na svoju sada već bivšu učenicu i njen cijeli rad, posebno na četvrtu slikovnicu „Hrabri Jura i Tur“ jer govori o turopoljskom zavičaju.
-Ove godine Marta je napisala četvrtu slikovnicu i tu se vidi koliko je napredovala u slikovnom i pismenom izražavanju, koliko je zrelija u crtežu i svemu, a najljepše je to što slikovnica govori o Turopolju- kaže nam učiteljica Nada dodavši kako vjeruje da bi sama slikovnica bila i lijepa lektira za treće razrede koji uče o povijesti Turopolja.
- Tu je utkana povijesna građa Turopolja, ali bez dosadnog nabrajanja, već Marta napetom pričom vodi čitatelja kroz Turopolje; tako je oslikan i Turopoljski lug, kurija Modić-Bedeković, Vukovina, stari čardaki, prizor vezanja podgutnice i tako dalje- dodaje učiteljica Vidaković koja za Martu ima samo riječi hvale.
-Vrijedna je i uporna u radu, odlična učenica i uvijek sve sluša, pazi, ali njene ruke uvijek nešto rade, plete,šiva, crta. Kad smo bili u prvom razredu, djeca su na moj upit podigla ruke, no naravno, ne možeš uvijek sve prozvati, i tada nisam prozvala Martu. Drugi dan si je ručno sašila kapuljaču s rupom za oči, i to je imala na nastavi cijeli dan. Kad sam je upitala zašto to ima na glavi, rekla je: 'Ah, shvatila sam da sam nevidljiva'- kroz smijeh priča učiteljica dodavši kako se već tu vidjela njezina kreativnost.
Pjeva, jaši, glumi, igra košarku...
S obzirom da je posljednja slikovnica posvećena Turopolju, pitali smo Martu što joj se najviše sviđa u Turopolju i njegovoj povijesti, a ona odgovara:
-Ima puno zanimljivih stvari koje mi se sviđaju u Turopolju, ne mogu odrediti što mi je bolje, sve mi se sviđa- kaže Marta koja je po sjećanju u slikovnicu utkala sve što je o Turopolju čula na nastavi i izletu po Turopolju. Dodaje kako joj za jednu stranicu crtanja i bojanja treba ukupno sat i pol vremena, a nekad i manje i sve to stigne uz razne hobije kojima se bavi.
-Idem na klavir, solfeggio, dva zbora, jahanje, košarku i dramsku grupu- dodaje, ali ono što bi jednog dana htjela biti sasvim je druga profesija.
-Malo je čudno to što bih htjela... Htjela bih biti kirurg, kad to kažem prijateljima, viču da je to odvratno i da nađem nešto drugo, a ja baš to želim- sigurna je svestrana Marta. Koje god zanimanje odabere, jedno je sigurno, zaključuje Marta naš razgovor: „I dalje ću pisati!“.
Članak je objavljen u 97. broju VGdanas novina.
Martu Nidogon imali ste prilike upoznati tijekom Jurjeva, kada je u prostorijama OŠ Jurja Habdelića povodom 40 godina škole predstavila svoju prvu tiskanu slikovnicu "Hrabri Jura i legvan Ivan". Do sada je napisala četiri slikovnice, a druga joj je tiskana zahvaljujući prvoj nagradi na natječaju "Moja prva knjiga" i posvećena je Turopolju. Riječ je o natječaju na kojem je sudjelovalo 220 osnovnih škola. Najveći problem, kaže, bila je trema na dodjeli nagrada.
-Na dodjeli me malo bilo strah jer sam prva došla na pozornicu i kad sam trebala pričati, htjela sam skočiti s pozornice, pobjeći u auto i odvesti se doma u Goricu. Kada su drugi počeli dolaziti na pozornicu, isto su imali tremu i počeli mucati, a kad sam dobila knjigu u ruke, bilo je lakše-prisjeća se Marta Nidogon koju smo ove jeseni posjetili u njezinoj školi.
Počela u prvom razredu
-S prvom slikovnicom sam krenula u prvom razredu, tada sam drugačije crtala od ostalih, pa mi je učiteljica rekla da se mogu prijaviti na natječaj na kojem djeca pišu knjige. Tako sam počela s pisanjem i crtanjem za prvu slikovnicu- priča nam Marta. Ljubav prema crtanju je, kaže, naslijedila od mame, iako će reći da crtaju na različite načine jer mama, kako kaže Marta, „crta tisuće malih crtica“.
U sve četiri slikovnice, koliko ih je do sada napisala, glavni junak je zmaj Jura.
-U prvoj se slikovnici radi o malom zmaju Juri i priči kako je dobio nadimak Hrabri Jura. Dobio ga je zato što je pomogao svojoj prijateljici kada je pala preko grane i slomila nogu- rekla nam je Marta.
Nakon godinu dana napravila je i drugu slikovnicu, u kojoj Hrabri Jura i poni Gricko pripremaju rođendansku zabavu, ali dok su čekali slavljenicu, Gricko je pojeo cijelu tortu i zabolio ga je zub. U prve dvije slikovnice inspiracija je Marti došla iz stvarnog života.
-Neke stvari su mi došle kad se nešto dogodilo, na primjer, moja je prijateljica slomila ruku, pa mi je tako došlo da o tome pišem u prvoj slikovnici. U drugoj slikovnici moj je brat pojeo čokoladu, pa ga je bolio zub, tako sam se sjetila napisati da je poni pojeo tortu i bolio ga je zub- otkriva nam Marta, čije su prve dvije slikovnice dobile posebnu nagradu za sudjelovanje na natječaju „Moja prva knjiga“.
Zašto Jura i zašto zmaj?
Glavni junak u njezinim slikovnicama, zmaj Jura, nije slučajno zmaj, niti je slučajno Jura.
- Kad sam bila mala, u prvom razredu sam voljela zmajeve, to mi je bila najdraža životinja, a moj najbolji prijatelj, moj susjed, pa čak i škola u koju sam krenula se zovu Jura, pa sam tako odlučila- prisjeća se Marta. I za druge likove inspiraciju nalaze u svakodnevici.
- Na početku treće slikovnice ris izgleda kao moja mačka jer me mačak podsjeća na risa, a svoju najdražu mačku Anđelu, koju je pogazio auto jer je bila gluha, sam isto crtala u jednoj knjizi- kaže Marta koja posebno voli mačke.
Treća slikovnica koju je napravila, „Hrabri Jura i legvan Ivan putuju svijetom“, ujedno je i prva koja je dobila svoje korice. Uz pomoć Grada, škole i POUVG-a tiskana je i objavljena ovog proljeća. Dodatni je povod bio taj što je s njom osvojila drugu nagradu na istom natječaju.
- Jura je u toj priči upoznao legvana koji se zove Ivan i kojem je bilo dosadno u Hrvatskoj, mislio je da ga nitko ne voli, pa je Jura predložio da putuju svijetom i nađu mjesto gdje će Ivan biti sretniji. Naravno, nigdje mu nije bilo bolje i shvatio je da mu nigdje nije lijepo kao kod kuće- opisuje nam Marta.
Priča o Turopolju donijela prvu nagradu
Dok smo razgovarali s Martom, s njom je bila i učiteljica razredne nastave, Nada Vidaković, u čijem je razredu Marta bila još prošle školske godine, a koja je jako ponosna na svoju sada već bivšu učenicu i njen cijeli rad, posebno na četvrtu slikovnicu „Hrabri Jura i Tur“ jer govori o turopoljskom zavičaju.
-Ove godine Marta je napisala četvrtu slikovnicu i tu se vidi koliko je napredovala u slikovnom i pismenom izražavanju, koliko je zrelija u crtežu i svemu, a najljepše je to što slikovnica govori o Turopolju- kaže nam učiteljica Nada dodavši kako vjeruje da bi sama slikovnica bila i lijepa lektira za treće razrede koji uče o povijesti Turopolja.
- Tu je utkana povijesna građa Turopolja, ali bez dosadnog nabrajanja, već Marta napetom pričom vodi čitatelja kroz Turopolje; tako je oslikan i Turopoljski lug, kurija Modić-Bedeković, Vukovina, stari čardaki, prizor vezanja podgutnice i tako dalje- dodaje učiteljica Vidaković koja za Martu ima samo riječi hvale.
-Vrijedna je i uporna u radu, odlična učenica i uvijek sve sluša, pazi, ali njene ruke uvijek nešto rade, plete,šiva, crta. Kad smo bili u prvom razredu, djeca su na moj upit podigla ruke, no naravno, ne možeš uvijek sve prozvati, i tada nisam prozvala Martu. Drugi dan si je ručno sašila kapuljaču s rupom za oči, i to je imala na nastavi cijeli dan. Kad sam je upitala zašto to ima na glavi, rekla je: 'Ah, shvatila sam da sam nevidljiva'- kroz smijeh priča učiteljica dodavši kako se već tu vidjela njezina kreativnost.
Pjeva, jaši, glumi, igra košarku...
S obzirom da je posljednja slikovnica posvećena Turopolju, pitali smo Martu što joj se najviše sviđa u Turopolju i njegovoj povijesti, a ona odgovara:
-Ima puno zanimljivih stvari koje mi se sviđaju u Turopolju, ne mogu odrediti što mi je bolje, sve mi se sviđa- kaže Marta koja je po sjećanju u slikovnicu utkala sve što je o Turopolju čula na nastavi i izletu po Turopolju. Dodaje kako joj za jednu stranicu crtanja i bojanja treba ukupno sat i pol vremena, a nekad i manje i sve to stigne uz razne hobije kojima se bavi.
-Idem na klavir, solfeggio, dva zbora, jahanje, košarku i dramsku grupu- dodaje, ali ono što bi jednog dana htjela biti sasvim je druga profesija.
-Malo je čudno to što bih htjela... Htjela bih biti kirurg, kad to kažem prijateljima, viču da je to odvratno i da nađem nešto drugo, a ja baš to želim- sigurna je svestrana Marta. Koje god zanimanje odabere, jedno je sigurno, zaključuje Marta naš razgovor: „I dalje ću pisati!“.
Članak je objavljen u 97. broju VGdanas novina.
Zadnje objavljeno