Nude im studiranje na svjetski poznatim sveučilištima, kao i preseljenje cijele obitelji i snošenje svih troškova toga, ali oni žele svoj život graditi ovdje

Razvoj ljudske vrste uvijek je bio vezan uz razvoj tehnologije, bilo da je riječ o vatri i kotaču ili o motoru s unutarnjim izgaranjem ili nuklearnoj fisiji. Čovjek je uvijek bio vođen idejom da svoj život olakša i unaprijedi. U Velikoj Gorici, u Gradićima žive Antonio, Dora i Ivan koji žele učiniti svijet boljim mjestom za život. Dora je studentica Fakulteta strojarstva i brodogradnje i želja joj je napraviti robota koji će služiti u medicinske svrhe i olakšati liječenje bolesnika. Kako kaže, oduvijek ju je zanimala medicina i ideja o robotima koji operiraju ljude. Njezin brat Ivan, gimnazijalac, pak želi razviti robota koji će moći zamijeniti čovjeka u opasnim situacijama, gdje je rizično poslati čovjeka. Najstariji brat Antonio student je Fakulteta elektrotehnike i računarstva, obožava programirati i također je zaljubljenik u robotiku. Njih troje čine tim koji je pobijedio timove svjetskih sila poput Njemačke, Kine, Japana i Irana na ovogodišnjem World RoboCupu u Bordeauxu. Riječ je o svjetskom natjecanju na kojem je nastupilo 2 500 robotičara iz 45 zemalja s preko 2 000 robota. Mladi Turopoljci najbolji su bili u kategoriji Rescue Maze, odnosno u natjecanju u kojem su roboti trebali prolaziti prepreke i labirint kako bi donijeli pomoć, u zamišljenom scenariju, ozlijeđenim osobama. Ovu „dječju zabavu“ mnoge svjetske kompanije zbiljno shvaćaju i rado sponzoriraju timove, a lokalna sveučilišta pružaju im svu potrebnu pomoć. Iza nekih ekipa doslovno stoje i njihove države.

- Naše kolege iz razvijenijih zemalja prate tvrtke poput Airbusa i Rolls Roycea, a robote izrađuju na fakultetima s mentorima koji su profesori na istima. Japanci i Nijemci nudili su nam da cijela obitelj preseli tamo i da tamo studiramo. Omogućili bi nam sve od stana, hrane i edukacije, samo da ostanemo tamo i pokažemo što znamo – pojasnila nam je Dora.

Ovaj moćni tri dio svoje kuće pretvorio je u radionicu u kojoj je nastao robot koji je pobijedio višestruko skuplje konkurente. Dijelove za robota printali su na 3D printeru, a ove godine su električne komponente spajali su na elektroničku pločicu, koju su sami izradili. Upravo poznavanje svih komponenti vlastitog robota omogućio im je pobjedu nad financijski jačim ekipama. Za primjer, Iranci su na svom robotu imali osam motora, od kojih svaki košta 300 eura, dok su se naši snašli s četiri motora, vrijedna 25 eura svaki.

- Natjecanje traje četiri do pet dana i stalno se mijenjaju zadaci i labirinti su sve teži i teži. Stalno se nalazite u novim situacijama i morate se prilagoditi, popraviti robota ili ga reprogramirati. Tu smo se mi pokazali kao najbolji tim. Zato što znamo svoje robote i znamo ih popraviti. Na primjer, iranski robot je prvog dana bio prvi, a naš drugi. Kako je natjecanje išlo pokazalo se tko zna programirati i na vrijeme reagirati. U tome smo ih apsolutno prešišali i na kraju bili bolji od njih za 700-800 bodova razlike – istaknuo je Antonio.

I dok ekipe od kojih su bolji sponzoriraju Airbus i Rolls Royce, svjetske prvake guraju roditelji i jedna austrijska tvrtka

I dok ih doma nitko ne prepoznaje, vani ih cijene, kažu. Nude im studiranje na svjetski poznatim sveučilištima, kao i preseljenje cijele obitelji i snošenje svih troškova toga, ali oni žele svoj život graditi ovdje.

- Kod nas se misli kako Hrvatska zaostaje za svijetom po pitanju robotike, ali to nije istina. I Japanci, Amerikanci, Nijemci i Kinezi znaju kad mi dolazimo na natjecanje da smo opasna konkurencija. U tim društvima svijest o robotici je na puno višem nivou nego kod nas – objasnio je Antonio.

Među onima koji razumiju potencijale ovih mladih ljudi je i gradonačelnik Krešimir Ačkar koji je nedavno ugostio cijelu obitelj u gradskom poglavarstvu. Mladim robotičarima dodijeljene su nagrade u iznosu od 500 eura, koje bi im trebale olakšati daljnje pripreme i omogućiti nastavak dobrih rezultata.

Ovi mladi ljudi najbolji primjer apsurda u našem školskom sustavu

Iako mu je kuća puna medalja i Oskara znanja, Ivan nije dobio niti jedan bod za upis srednje škole na osnovu svojih rezultata.

- Pravilo je bilo da za jedno od prva tri mjesta na svjetskom prvenstvu se dobiju tri boda prilikom upisa u srednju školu. Prijavio sam školi elektroničkim putem da sam bio drugi i trebao sam dobiti te bodove, ali niti su mi odgovorili niti priznali bodove. Oni bi mi omogućili automatski upis. Morao sam ići na prijamni ispit i na kraju sam upisao željenu školu – požalio nam se Ivan.

Na bodove za upis tehničkih fakulteta nisu mogli računati ni Dora ni Antonio.

- S ovakvim rezultatima koje mi ostvarujemo ekipa vani može doslovno birati i upisati fakultet koji hoće. Obavezno im je riješena stipendija i smještaj tijekom studiranja. Planiram tijekom studija otići van i vidjeti kako to vani izgleda, ali se namjeravam vratiti – dodao je Antonio.

Sljedeći cilj, osvajanje seniorske konkurencije

Bez obzira na sve Dijanići gledaju prema naprijed. Stariji brat Antonio prelazi u seniore pa se više ne može natjecati u obiteljskoj ekipi, već će im postati mentor. Seniorska konkurencija ne trpi amaterizam. Tu se natječu fakultetske ekipe koje broje do 30 studenata s tog fakulteta, a roboti su puno veći i još skuplji. Ove godine prvi put je nastupala jedna hrvatska seniorska ekipa iz Udruge mehanotroničara u kategoriji robonogomet. Hrvatska dosad nije imala predstavnike u rescue robots i Antonio želi pokrenuti tu priču. Profesori na fakultetu rekli su mu da mu to može biti kompletan diplomski rad, a tek je na drugoj godini fakulteta. No, opet se javlja problem novca.

- Vani fakulteti izdvajaju velika sredstva za ovo. Cijena robota kreće se između 100 i 150 tisuća eura – kaže nam Antonio.

Ako hrvatsko društvo želi pratiti tehnološke trendove i držati korak za ostatkom svijeta, moramo omogućiti ovakvim izvrsnim mladim ljudima da ostvare svoje potencijale. Oni predstavljaju naš resurs i zalog za našu budućnost, jer samo zemlje koje ulažu razvoj tehnologije imaju pravo na budućnost.