°C 1

Priča o Dragutinu: Nakon srpskih logora, novi život izgradio je u Gorici

12.01.2019.

Petar Brnada

Vukovarac s goričkom adresom, Dragutin Kovačević, bio je sugovornik naše goričke priče iz Vukovara koju smo u studenom donijeli u VG danas novinama. Poznato lice koje srećemo na goričkim ulicama, i još češće na sportskim događanjima, lice je branitelja koji je nakon pada herojskog grada i 273 dana zatočeništva u srpskom logoru novi život izgradio upravo u srcu Turopolja.

Danas sportski direktor HRK Gorica, od prvog dana s prijateljima je dragovoljno branio Vukovar na punktu u Hercegovačkoj ulici. Rođen u Dalju, u Vukovar se doselio 80-ih godina nakon odsluženja vojnog roka i ženidbe.

I njega je rat, kao i većinu vukovarskih branitelja, zatekao kao običnog čovjeka, radnika koji je život živio punim plućima te kojega je kaos rata gotovo preko noći pretvorio u neustrašivog ratnika.

-U Borovu naselju odmah sam dobio posao te sam tamo i ostao. Počeo sam raditi u pneumatici, na održavanju i proizvodnji auto guma. U međuvremenu sam upisao 4. stupanj VKV te završio školu za preciznog mehaničara za održavanje strojeva za proizvodnju vojnih auto guma- priča Dragutin. Tu ga je rat i zatekao, no, kako kaže, nitko nije vjerovao da uistinu može doći do oružanog sukoba.

-Bilo je tu svih nacionalnosti, ja sam odrastao sa Srbima i nisam ni znao tko je tko. Družili smo se, nitko nije postavljao pitanje tko je tko jer to uopće nije bilo važno- objašnjava Dragutin.

S ljetovanja u rovove

U vrijeme kada je u Borovu naselju došlo do većih otvorenih sukoba, Dragutin je s obitelji ljetovao na Krku. No, osjećao je da ga dom zove i da se mora vratiti, pa što bilo.

-Bili smo jedno tjedan dana doma i onda je počelo. Počelo pucati oko kuće, dijete plače, a ja sjeo ispred kuće i uzeo neki nož, jer što ćeš drugo. I onda sam lijepo rekao ženi, uzmi kćer i pravac Zagreb, a ja ću ostati. U listopadu 1991. godine sam se posljednji put čuo s njima- prisjeća se Dragutin.

Kiwi vod

Dragutinov položaj nalazio se uz Trpinjsku cestu, na zadnjoj ulici prema Trpinji i, kako Dragutin voli reći, nije bio ni na prvoj, već nultoj crti. Naime, tu im je neprijatelj dolazio toliko blizu da su mogli čuti jedni druge kako pričaju. Od JNA vojnika i četnika dijelilo ih je svega 30-ak metara, znali su se naći u istim dvorištima.

-Mi nemamo niti jedne slike ni zapisa od tamo jer nijedan novinar tamo nije dolazio. Onda možeš zamisliti što je tamo bilo- kaže Dragutin te dodaje da su zbog blizine neprijateljskih vojnika bili pošteđenih težih minobacačkih napada, ali su zato trpjeli teške tenkovske i pješačke napade.

Među 26 svojih suboraca, koliko ih je otprilike držalo punkt na Hercegovačkoj ulici, bojište od prvog pa do zadnjeg dana dijelio je i s bivšim ministrom branitelja Fredom Matićem. Kako priča, bilo je tu najviše domaćih dečki, njegovih prijatelja i sugrađana, ali i ljudi koji su Vukovar došli braniti iz cijele Hrvatske.

Kiwi vod bilo im je kodno ime. Uništavali su neprijateljske tenkove kao od šale, jednako kao što su uspješno razbijali i pješadiju koja je nemilosrdno navaljivala na njihov grad, njihove domove. Punkt su hrabro držali sve do samog pada grada.

Nakon prvotnog šoka i straha, priča Dragutin, adrenalin preuzme glavnu ulogu pa više ne razmišljaš ni o čemu, već se osjećaš kao Superman. No, i tome dođe kraj. Kaže, sve je izgledalo kao igrica dok nisu počeli ginuti njihovi suborci, a psoebno teško je bilo nakon pogibije Blage Zadre.

Razmjenu je dočekao na Veliku Gospu 1992.

„I drugi su ostali, ostajemo i mi“

Kada je postalo jasno da obrana grada neće još dugo odolijevati strašnim napadima, postojale su samo dvije opcije. Ići u proboj ili ostati u gradu pa se predati. Iako su prvotno razmišljali o proboju, kaže, nisu mogli samo tako otići.

Kada je većina grada pala u neprijateljske ruke, Dragutin se s dijelom suboraca povukao u „Borovo Commerce“ koji je tada služio kao pričuvna bolnica. Tamo su ih naposljetku i zarobili. Nakon zarobljavanja prepoznao ga je jedan četnik s, kako kaže, najvećom kokardom na glavi koju je vidio, a nagledao ih se puno. Upravo s njim Dragutin je davno prije rata radio u jednom disko klubu, a sada ga je on propustio da uđe u autobus, dok su druge njegove suborce izdvajali i gotovo na mjestu ubijali.

-Najviše dečki je poginulo za vrijeme skupljanja u koloni, tada su se vršile likvidacije, odmah iza prve živice- govori Dragutin.

273 dana u logorima

Zabunom su ušli u autobus koji je bio pun MUP-ovaca iz Čakovca, uniformiranih dobrovoljaca, na što su četnici bili posebno „nabrijani“. Tu su ih, prema Dragutinovim riječima, prvi put „pošteno“ prebili. S obzirom da je vrlo dobro poznavao čitavo područje, Dragutin je vrlo brzo shvatio da ih voze za Srbiju.

-Vozimo se po mrklome mraku i dođemo pred neki salaš. Izašli smo van i vidjeli iskopane kanale i tu sam mislio da je gotovo. Nismo bili vezani. Pali se svjetlo i iz te zgrade izlaze četnički „Beli orlovi“. Tu su nas pretresli, uzeli sve što smo imali, pa još jedanput dobrano pretukli- sjeća se Dragutin.

Rano ujutro krenuli su prema Sremskoj Mitrovici, no kako tamo nije bilo mjesta, poslani su u logor Stajićevo gdje je počeo njegov logoraški križni put dug 273 dana. Tu ih je dočekao špalir rezervista.

-U tom autobusu bili su moji prijatelji i suborci Bero i Tonči inače iz Kraljevice, ja sam uzeo Tončija koji je imao ranjenu nogu i mislio sam da ću njega spasiti, a onda i sebe jer je ranjenik. I došli smo do pola kad su nas počeli tući. I nekako smo se izvukli. Bilo je i onih koji su pali pa su ih iscipelarili i više se nisu digli. To nije za pričati što se tamo događalo. Koliko ih je tamo ostavilo kosti, kakva su to iživljavanja bila, to je strašno- iskreno će Dragutin.

Nakon tjedan dana torture i svakodnevnih ubijanja, u logor je napokon ušao Crveni križ koji ih je popisao pa su likvidacije prestale. Mjesec dana kasnije dio njih prebačen je u logor u Sremskoj Mitrovici, a dio u Niš. U Sremskoj Mitrovici samo ih je zezanje držalo na životu, da im "glava" ostane normalna.

- Dobivao si batina, ali onu tvoju zadovoljštinu ti nitko nije mogao uzeti- priča Dragutin. Uvjeti u logorima bili su strašni, pili su žutu vodu prepunu sumpora, a uz to su prvih dana ležali na golom betonu. Stoga je uz svakodnevne batine pravo čudo da nitko nije umro niti dobio neku zarazu, dodao je.

Velika Gospa kao drugi rođendan

Razmjenu je konačno dočekao s 14. na 15. kolovoza 1992. godine u Nemetinu kraj Osijeka, zajedno sa 700 drugih logoraša. To je bio kraj njegove kalvarije. Kaže, kada su ponovno vidjeli hrvatske vojnike, uniforme i zastave, bio je to neopisiv osjećaj. Sljedećeg dana stigao je do Zagreba gdje ga je dočekala obitelj. Svoj logoraški i braniteljski status rješavao je tek 2008. godine i zvuči gotovo nevjerojatno, kaže, da ga je jedva izborio unatoč svoj dokumentaciji, ali hrvatska birokracija neka je druga priča. Nakon rata vrijedno je plivao u poduzetničkim vodama i drugim poslovima, ne osjećajući da mu itko išta duguje.

-Ja sam prošao to što sam prošao, ali ja nikoga ne mrzim. Takav sam čovjek i uvijek ću biti pobornik toga da treba postojati neki suživot, ali pod nekim određenim uvjetima. Mi smo osuđeni da živimo s njima. Smatram da Hrvatska država bez obzira što smo mi u EU, mora biti ustrajna da Srbija može ući u Uniju, ali pod uvjetima koje će Hrvatska propisati. A to su da se nađe i zadnji čovjek koji je nestao i da se naplati ratna odšteta. To su dvije stvari koje ne smijemo dopustiti da prođu samo tako- kaže Dragutin te dodaje da ga posebno ljuti to što Srbi pobijaju činjenice da je bilo logora u Srbiji pa se pita zar su oni ta 273 dana živjeli u nekom prostoru koji ne postoji.

Gorica podsjetila na Slavoniju

Nakon izlaska iz logora Dragutin je s obitelji živio u Dubravi, i to na devetom katu zgrade, na što se dijete odraslo na slavonskim ravnicama nikako nije moglo naviknuti. Tada su, 1994. godine, sasvim slučajno doznali da jedan obiteljski poznanik prodaje kuću u Velikoj Gorici. Kada je vidio da ponuđenu kuću okružuje prostranstvo te zelenilo, sve to podsjetilo ga je na rodnu Slavoniju pa se odlučio skrasiti u Gorici koja je otada njegov dom kojeg dijeli sa ženom, kćeri, sinom, zetom te unukom.

-Živim za unuka. To mi je nešto najljepše u životu što mi se dogodilo. S njim sam stalno- sa smiješkom će Dragutin.

Kao sportski direktor HRK Gorica

Sportski direktor RK Gorica

Dragutin je danas sportski direktor goričkog rukometnog kluba. Sport je to kojeg je prije rata trenirao dugih 16 godina, pa je po dolasku u Goricu vrlo brzo uplovio u rukometne vode.

-Kad sam tu došao, malo sam išao po utakmicama, i onda je to krenulo, krv nije voda. Tada mi je i kćer počela igrati rukomet, ne možeš ti protiv toga. Prvo sam bio u ženskom klubu, pa sam pauzirao dvije godine, pa sam ušao u muški klub- priča Dragutin koji je već osam godina na funkciji sportskog direktora.

Kako kaže, iznimno ga raduju sportski uspjesi Gorice, i nogometni, i košarkaški i svi ostali te odlazi na sve utakmice koje se odigravaju u sportskim dvoranama. Nije mu lako na funkciji, no ističe da ga „guraju“ krasni ljudi u klubu kojima je okružen.

-Gorica je moj grad kakav god da je, tko god vladao u njemu, bilo koja stranka, ja ću uvijek stati iza tog grada i reći da je to najbolji i najljepši grad na kugli zemaljskoj. Moj stav je takav. Ja želim ostati tu, tu će biti moja djeca i ja ću tu i umrijeti- govori ovaj iznimno pozitivan čovjek, iskreno i iz srca, baš kao rođeni Goričanin. A u Velikoj Gorici jedino što nedostaje, ulica je ili trg grada Vukovara. Naš sugovornik smatra to propustom jer su i puno manja mjesta na taj način odala počast herojskom gradu.

-Bilo bi lijepo da imamo ulicu. Možda je prilika, recimo, danas-sutra, što se priča da bi se napravila pješačka zona u gradu, da to bude šetalište grada Vukovara, kao što su u Vukovaru napravili šetalište francuskog dragovoljca Jeana-Michaela Nicoliera, ubijenog na Ovčari- kaže Dragutin, no u svome stilu dodaje da ne treba nikome ništa nametati.

Posljednjih godina stigle su ga sve posljedice premlaćivanja i logora pa je tako danas ozbiljno narušenog zdravlja, no optimizam ga ne napušta, a njegov dobronamjeran osmijeh zapravo je bio glavna karakteristika našeg razgovora. I prošle godine je kao i svake put Vukovara, zajedno s obitelji i prijateljima suborcima. Kada bismo i mi ostali danas djelovali s istim žarom i predanošću kao branitelji 1991. godine, možda naša jedina i prekrasna Hrvatska danas ne bi bila zemlja iz koje mladi bježe.

 

Članak je objavljen u 138. broju VGdanas novina

 

 

S prijateljima je slavio uspjeh Hrvatske nogometne reprezentacije u srpnju 2018. na goričkim ulicama