VG priča o... dr.Nikoli Robiću, omiljenom goričkom veterinaru

Dr. Nikola Robić jedno je od najomiljenijih lica u našem gradu. Kako i ne bi bio kad mu je životni poziv pomaganje našim malim (i malo većim) životinjicama, pratiocima, anđelekima ili kako im sve već ne tepamo - našim kućnim ljubimcima.

Dala sam si vremena i truda te sam napravila anketu među vlasnicima pasa, s kojima se svakodnevno susrećem, koji im je veterinar najdraži.
Naš dr. Nikola je došao na visoko prvo mjesto.
Nismo samo mi Velikogoričani prepoznali našeg veterinara - iskopali smo iz arhive jedne dnevne tiskovine Top 51 veterinara u Hrvatskoj - i tu je zauzeo visoko mjesto, kao hvaljen i omiljen među velikogoričkim vlasnicima ljubimaca.

- Ugodno sam iznenađen, priznajem, jer smatram da se ne ističem ničim što već moje kolegice i kolegice ne rade. Ne ulažem dodatan napor da budem pretjerano ljubazan, već samo profesionalan. Ali hvala svima što su u mojem pristupu prepoznali i moj odnos prema poslu. Hvala vam svima.

Upravo se o tome i radi, o pristupu poslu. Ne kažem da su vaši ostali kolege manje profesionalni, no vaše se ime zaista najčešće spominje među nama vlasnicima ljubimaca. Nama je ipak najbitniji vaš odnos prema našim ljubimcima, a spomenuti je bez premca.

Koliko ste nam dugo veterinar u stanici?

- S obzirom na to da sam već na faksu počeo volontirati u Veterinarskoj stanici, nabralo se više od 15 godina. Ne znam gdje se prije skupio toliki staž… Neslužbenog staža imam i više! - smije se.

Dr. Nikola je rođeni Velikogoričan, kako za sebe kaže, pravi je Turopoljac.

- Zato i mogu reći da ja ova naša sredina pomalo specifična. Teško prihvaća neke velike promjene i teže se prilagođavaju novonastalim situacijama - još uvijek smo zatvorena sredina. Vidim po kolegama koji dođu iz drugih krajeva, pa čak i iz Zagreba, da ostanu u blagom šoku dok se ne priviknu na našu sredinu. No, kako dolazi do smjene generacija, tako i ta barijera otpora prema „dotepencima“ i uvođenju noviteta lagano popušta.

Pas i njegov vlasnik nerijetko boluju od iste bolesti,tolika je povezanost

Vi na neki način morate biti i psihijatar, jer nama kad su ljubimci bolesni zaista gubimo razum. Oni ne mogu verbalizirati svoj problem, pa je onda sve na nama vlasnicima… Stres za obje strane, u svakom slučaju.

- Veterina je zaista posebna i kada je pas bolestan tu su emocije u pitanju, pa se onda ljudi često pogube; izgube taj racionalni dio - treba znati balansirati između vlasnika i bolesne životinje. Nama je najvažnije kad nam u ambulantu dođe bolestan pas/mačka, dobiti od vlasnika informacije koje će nam pomoći da postavimo dijagnozu i terapiju. Često je to zaista jako teško, jer su vlasnici najčešće jako uplašeni - više od samih ljubimaca. Mi pokušavamo saznati što više informacija koje su nam neophodne kako bi postavili što ispravniju dijagnozu. Na žalost, često se dešava, a što nas najviše rastuži, da vlasnici nisu iskreni u odgovorima. Nisu svjesni da nam tako odmažu, no ne samo nama, već i svojim ljubimcima. Razumijemo i takve situacije, no zaista su nepotrebne. Mi ne osuđujemo niti prosuđujemo postupke i odluke vlasnika, nama je zaista najbitnija istina, isključivo zbog pravilne dijagnoze. U 15 godina iskustva mogu vam reći da vlasnik i pas često dijele dijagnozu. Često, jako često se radi o povezanim bolestima. Zašto je tome tako, ne znam, no ovo govorim iz prakse. Tolika je povezanost ljudi s njihovim ljubimcima... Bude vam tu i tužnih priča… Npr. dijagnosticiramo neki tumor i ustanovi se da od iste dijagnoze boluje i vlasnik. Povezanost psa s čovjekom je posebna vrsta odnosa i tvrdnja da je pas zaista čovjekov najbolji prijatelj stoji sto posto. Povezani su s ljudima na neki predivan način.

Primjećujemo da je u Velikoj Gorici od COVID-a porastao broj pasa, kako se to reflektira na ambulantu?

- Napravit ćemo usporedbu unatrag deset godina, kada smo imali 5-6 pacijenata dnevno…sada ih imamo toliko u sat vremena. Pritisak je ogroman, nema stajanja. Radim još i neke inspekcijske poslove, jer imam s time iskustva i ovlaštenje pa mi je to neki dodatni zadatak na poslu, inače sam 95% vremena u ambulanti.

Koliko vas ima u Veterinarskoj ambulanti?

- Trenutno nas ima 6 doktora i 7 tehničara.

Ne smijemo zaboraviti spomenuti suradnju između Velikogoričkog azila i Veterinarske stanice. Mi imamo koncesiju za liječenje i cijepljenje tih pasa i odrađujemo taj veterinarski dio. To je odlična suradnja i veseli nas da možemo pomoći tim psima u nevolji.

Je li lakše raditi s mačkama ili psima?

- Sa psima je puno lakše raditi… Najteže je raditi s ljudima, ali ako moram izabrati između psa i mačke, onda biram pse. Od psa možete čak i izvući neku informaciju, od mačke ništa. Da ne ispadne da imam nešto protiv mačaka, imam mačku doma, Pucka, koji živi u odličnom suživotu s mojim psima, i pokraj njih je i poprimio pseće ponašanje. On je bio ostavljeno mače s ceste i jako bolestan tako da je skoro uginuo. Ja sam ga liječio, operirao i udomio na kraju. On nema 1 nogu odnosno ima 3 noge. On je baš moja mačja maza.

Jedini uzgajivač Norwich terriera u Hrvatskoj

Vi ste jedini uzgajivač Norwich Terriera u Hrvatskoj. Kako ste se baš odlučili za tu pasminu?

- 2012. je bila europska izložba u Budimpešti. Prijateljica Ana Divković je izlagala Westija, a ja sam vodio lovnog terijera i prije našeg suđenja na ocjenjivanju su bili Norwich terijeri. Nakon odgledanog suđenja, znao sam da je to pasmina koju želim uzgajati. Bila je to doslovce ljubav na prvi pogled. To u Hrvatskoj nije nitko uzgajao, tako da sam ja prvi vlasnik Norwich terijera u Hrvatskoj. Kujica koju sam prvu nabavio došla je iz Finske iz njihove poznate uzgajivačnice. Porrigito Jaipongan Sky stigla je krajem 2014. Uglavnom, od trenutka kad sam se odlučio za tu pasminu, pa sve do njezinog dolaska, prošlo je dvije i pol godine. To su izuzetno društveni psi, spremni na svakakve nepodopštine. Tako je Sky, kad je imala 6 mjeseci, počela padati u depresiju. Bilo mi je jasno da moram nešto poduzeti. Znao sam da joj moram nabaviti društvo - i praktički je tako krenulo. Druga kujica došla je iz Rusije. Evo ih i dan danas ne mogu jedna bez druge. One su sada umirovljene s 8 i 9 godina… Naravno poslije ih je došlo još… sada ih imam 5… (smije se) u jednom trenutku, kad sam odlučio da ću se baviti uzgojem, da ću imati štence, dogovorio sam s prijateljicom Anom, također veterinarkom iz Zagreba, da zajedno uvezemo muškog Norwicha iz Rusije. On je dva puta bio europski prvak i jednom svjetski. Sky je postala svjetski prvak u Njemačkoj u Laipzigu 2017. Zatvorila je ona puno šampionata, no to je ipak bilo najveće postignuće. Kao kruna, dijete Sky i Puškina - Nixline Original Sin Nix postala je prvakom prošle godine u Parizu na Europskom prvenstvu, a može se pohvaliti i s još jednom nagradom europske prvakinje 2021. u Budimpešti. To je ta neka zajednička priča Ane i mene… veže nas prijateljstvo, struka i ljubav prema pasmini. Išli smo zajedno na ta prvenstva i više-manje smo pobjeđivali. Moja uzgajivačnica NIXLINE je prepoznata izvan granica Hrvatske kao uzgajivačnica šampiona. Nedavno je i prof. Nikša Lemo s Veterinarskog fakulteta nabavio kujicu Norwich terijera iz Amerike, tako i službeno prestajemo biti jedini uzgajivači te pasmine.

Vi ste jako fizički aktivni: planinarite, putujete… Vidim po fotografijama koje dijelite da vaši psi sudjeluju u svemu tome.

- Mi planinarimo često, i moji psi idu s nama. Hodaju same i pri tome uživaju, naravno, kad je neki problematičan vrh nosimo ih..

Kako se "restartate" od posla?

- Kad nisam na poslu bavim se psima. Komuniciram s uzgajivačima iz cijelog svijeta, planiramo izložbe, pripremam ih… Na primjer, ako želim na izložbu sa svojim psima, moram se za nju pripremati puno puno prije, čak do četiri mjeseca. Da bi tako izgledao, Norwich terijera morate redovito uređivati te paziti na dlaku. To je možda jedina „mana“ pasmine, da ima specifičnu dlaku. Ana i ja sami brinemo o njihovom izgledu, pa vjerujte mi da je oko toga dovoljno posla, obzirom da ih imam pet. A inače je planinarenje najdraži ispušni ventil, jer imam odlično društvo i skoro svaki vikend, kada nam obaveze dozvoljavaju, planinarimo. Potrpamo sve pse koje imamo, a ima ih dosta, i krenemo. Nakon takvog dana, sav nakupljeni stres jednostavno nestane.

Planirate proširiti leglo?
- Ja ne uzgajam radi prodaje. Neke štence sam poklonio, bitno mi je da dođe u dobre ruke. Većina mojih pasa je otišla u Italiju, Češku, Finsku, Francusku, dva su u Kanadi, u Španjolskoj je jedan. Ove godine ću vjerojatno imati leglo na ljeto.

Moramo vas pitati i za neke osobne planove?

- Volio bih u budućnosti specijalizirati kirurgiju ortopediju kao zasebno područje iz kirurgije. Ozbiljno to razmatram, a Velika Gorica je dovoljno velika i zaslužuje imati kirurga ortopeda u gradu.

Moram priznati da bi s našim dr. Nikolom mogla još danima razgovarati o psima i mačkama. Ponosni smo na njega i uspjehe njegovih pasa, pogotovo jer je bio prvi u Hrvatskoj koji uzgaja tu pasminu.
Kada ga vidite na poslu u Veterinarskoj stanici kako pristupa bolesnim pacijentima, morate osjetiti veliko poštovanje prema njemu… I naše životinjice to osjete…
Hvala mu na svim izliječenim pesekima i macama, zamorcima, kunićima... a pogotovo što svoje vrijeme posvećuje i onima koji nemaju svoje vlasnike.

Takva vam je naša Velika Gorica.. Grad velikih ljudi… Hvala im za sav njihov rad kojim pridonose našem gradu.

(Sandra Sarija)