S preko 30 godina iskustva, Karlo Silađi i Željko Arambašić objasnili su što znači biti policajac

A što je radila policija?

Česti je to komentar kod crne kronike. „Plavci“ su redovito na meti kritika i viceva, a mnogima se u glavi stvara slika utjerivača pravde koji jedva čekaju podijeliti kaznu.

Karlo Silađi i Željko Arambašić službeno su ušli u mirovinu u petak 30. prosinca 2022. godine, a nakon više od 30 godina rada otkrili su nam što znači ovaj posao iz perspektive koju građani ne mogu vidjeti.

- Težak je to posao. Nastojao sam uvijek zaštiti kako svoje policajce, tako i građane Velike Gorice – kaže Arambašić.

Obojica policajca rade ovdje od 1991. godine, a tijekom svoje karijere radili su kao šefovi smijene te vođe sektora. Osvrćući se na 30 godina rada, bilo je tu puno lijepih i smiješnih sjećanja, no također i tužnih i potresnih prizora, te situacija iz kojih nisu znali hoće li izaći živi.

Upravo je početak njihove karijere bio obilježen nesigurnim ratnim vremenima.

- Strašno je bilo doba rata, ljudi su znali biti naoružani do zuba. To je velika razlika od ovoga vremena – kaže Silađi.

Arambašić se prisjetio dojave o bombi u poznatoj „Stotki“.

- Dobili smo dojavu da je osoba izvukla osigurač ručne bombe i da ju želi baciti. Izašli smo i pregovarali, no dok smo se hrvali, bacio je bombu nekih deset metara od nas. Srećom nitko nije bio ozlijeđen – ispričao je Arambašić.

To je bila jedna od mnogih opasnih intervencija, a česti su "izlasci" bili i u klub Amadeus u Ulici Matije Slatinskog.

- Jednom smo imali dojavu da je u sada bivšem Amadeusu bila ranjena jedna žena. Kada smo došli na mjesto događaja i krenuli legitimirati počinitelja, on je izvadio pištolj, stavio mi ga na čelo i repetirao ga dok je metak bio u cijevi. Mi smo uspjeli izaći i tražiti pojačanje kada je njegov kolega smirio situaciju. No kada je došla vojna policija, oni su je napali i jedna osoba je nažalost smrtno stradala – prisjeća se Arambašić.

Stvari su se promijenile od devedesetih rata i dolaskom mirnijeg doba. Arambašić je obnašao sve poslove – pozorničku djelatnost, patrolnu djelatnost, očevide prometnih nesreća i drugo, a kao šef smijene balansirao je između korektnosti prema svojim policijskim službenicima i donositi rezultate svojim rukovoditeljima.

- Uvijek sam od sebe davao maksimum, tražio sam od svojih službenika da spriječimo počinjenje najtežih kaznenih djela, gdje smo uspješno to i određivali – kaže Arambašić.

Nažalost se u svojoj karijeri susreo i s ubojstvom, a osobno se suočio s počiniteljem.

- U Lukavcu je nepoznati muškarac pratio svoju žrtvu u kukuruzište gdje ju je silovao i ubio. Zahvaljujući savjesnim građanima koji su dojavili taj događaj u postaju i dali jako dobar opis počinitelja, poslao sam policijske službenike u više pravaca, a ja sam išao cestom od Gradića prema Lukavcu. Počinitelja sam zamijetio kod starog grada. Vrlo dobro se sjećam, bio je sumrak. Načelnik nam je dodijelio novog službenog golfa, a ja sam stao na samom zavoju, upalio rotirajuće svjetlo i prva misao mi je bila „Ne daj Bože da mi se dogodi nešto službenom vozilu.“ Izašao sam, potrčao prema počinitelju, izdao zapovijed da stane, no nije poslušao. Kada sam ga lišio slobode, odmah mi je priznao što je napravio i odveo do mjesta počinjenja kaznenog djela. Ja ne mogu opisati taj prizor, bilo je prestrašno – ispričao je.

Od tog nemilog događaja imao je u karijeri više hvatanja počinitelja razbojništva, provaljivanja u kuće i drugih kaznenih djela. Sve to sada je iza njega. Sada kada ide u mirovinu, već zna kako će provoditi svoje dane.

- Uspješno sam otvorio OPG, imam preko 100 košnica svojih pčelica koje izrazito volim. Ova godina mi je bila uspješna, tako da će mi sada biti lijepo – otkriva.

Karlo Silađi zasad želi kratki odmor koliko može uz privatne obveze i unučad, a kasnije će vidjeti što mu život nosi. Sada je vrijeme za mlade snage, a njima poručuje da biti policajac ne znači utjerivati zakon kako piše na papiru.

- Bitno je poznavati duh naših ljudi, osjetiti kako dišu. Nije sve strogoća, nije sve u kaznama. Kada čovjeku opališ kaznu, on će ju jednostavno platiti, ali ako ljudski ukažeš na prekršaj, to će dugo pamtiti– kaže.

Policajci su tu da se zakoni provode, ali nisu robovi birokracije, niti su slijepi prema teškoćama građana. Svi nastoje pronaći način za pomoći drugom čovjeku, a katkada, kao Silađi, znaju preuzeti inicijativu i pomažu na način na koji nitko drugi ne može.

- Umiješao sam se u ovrhu obiteljske kuće u izgradnji koja se trebala rušiti zbog nedostatka građevinske dozvole. Vlasnica kuće s djetetom u naručju naprosto je sjela i rekla: „Možete rušiti, ali samo preko mene i djeteta.“ Nakon pola sata jednostavno sam počeo preuzimati stvar u svoje ruke i zajedno smo inscenirali rušenje kuće. Novinarku sam zamolio da poslika taj dio obiteljske kuće, pa smo nabacali malo zemlje u dogovoru s radnikom na bageru, a novinarka je to ponovno poslikala i napisala članak. Obitelj je kasnije uspjela ishoditi dozvolu i danas žive na istom mjestu – ispričao nam je Silađi.

Što je radila policija? Bila je prisutna. Patrolirali su našim ulicama, nadzirali promet, intervenirali u teškim slučajevima, izlagali se opasnim situacijama. To je slika velikogoričkih policajaca – cijeli svoj radni vijek posvetili su sigurnosti i pomaganju svojim sugrađanima na sve načine koje su mogli poduzeti.  

A sada je ovom dvojcu došlo i vrijeme za odmor.