Velikogorička priča o...Miljenku Rojcu-Braci

Ovaj sam put odlučila nedjeljnu kavu popiti „Kod Rojca“, kako bih iz prve ruke zapisala crtice iz života g. Miljenka Rojca – Brace , po kojemu ovaj kultni kafić nosi ime. Tu se većinom okuplja domaće stanovništvo, ili kako bi to dotepenci rekli – Turopoljci. Interesiralo me što g. Rojc misli o današnjem gradu, kao i naravno priče o tome kako je nekoć bilo…

Gospodin Miljenko Rojc je jedan uglađen i fin gospodin koji svojom pojavom ostavlja utisak kao da je pripadnik aristokracije – takvog je držanja, a način na koji komunicira, kako je doživljavan od okoline, potvrđuju moj utisak.
Naš je razgovor prekinut bezbroj puta, jer su ga htjeli pozdraviti svi gosti koji ga (manje ili više) znaju. Svakome je strpljivo odvratio pozdrav, uz svo dužno poštovanje.

Zanimalo me kako gleda na rast našeg grada u zadnjih 30-40 godina; kako doživljava ove promjene, što mu se sviđa, a što ne.

- Ja sam apsolutno siguran da svi ljudi koji ovdje žive vole Goricu – pogotovo ovaj dio koji je došao naknadno. Svidjelo se to nekome ili ne, novi ljudi koji su došli u naš grad oplemenili su ga svojim dolaskom i utjecali su na njegov rast. Da tomu nije tako, Gorica bi zauvijek ostala jedna mala sredina bez bilo kakvog napretka.
Znate, moramo podržavati napredak, on se ne smije zaustavljati.

Dolaskom novih ljudi mi smo ipak oplemenjeni. Razvili smo se u jedan moderan grad, što me jako veseli. Na to gledam apsolutno pozitivno. Jedan sam od onih koji nastoji našim dotepencima (kako ih iz milja zovemo) pomoći kako bi se što bolje osjećali u našem gradu. Stvorio sam mnoga poznanstva i prijateljstva i poznajem jako puno ljudi. Kako me tko doživljava, s tim se ne opterećujem. Postoje ljudi koji vas vole, kao i oni koji ne. Tako je to u životu, i ne trudim se svidjeti svakome. Ne moram se sviđati svima i ne moraju me svi voljeti.

Kako je izgledalo odrastanje u gradu?

- Mogu se referirati na svoju mladost, koja je bila prekrasna – cijela ulica se znala. Svi smo se međusobno družili, odrastali, ljubovali…Svi smo više-manje imali slične snove i želje. Bila je to tada puno manja sredina, naš mali velikogorički balon.

U moje je vrijeme otvorena prva velikogorička čitaonica. Ona je bila središtem našeg grada – čitali smo, naučili igrati šah, družili se…bilo je odlično – pogotovo djeci u čijim se domovima takvo što nije prakticiralo.

Ta se vremena ne mogu uspoređivati s ovim životom sada, kad je sve prisutno i lako dostupno.
Samo crtica iz djetinjstva: Jeste li znali da su u moje vrijeme bomboni bili čisti kandirani šećer koji bi u dućanu visjeli na špagi?? U trgovini bi ih „istukli“, pa bi te krhotine prodavali kao bombone. Smije se i nastavlja..
Kao mlađi smo znali reći – idemo izmjeriti Goricu, pa bi tako kružili po gradu. Glavno okupljalište nam je bilo ispred kina.

Primjećujemo kako je Kino Gorica bilo tradicionalno mjesto za okupljanje mladih i dobar provod.

- Da, to nam je bio centar zabave – tamo su se odigravale prve simpatije i ljubavi, prve tuče također… ah, mladost…
Ja se doduše nikad nisam potukao, no razdvajao sam tuče stotine puta. Nisam agresivan tip.
Ljeti smo se kupali na "Rivijeri Bager" te dane i dane smo igrali nogomet na zemlji iza Cundekovićeve kuće. Obožavam nogomet i dan danas ga pratim. Prvo ujutro pročitam sport – Dinamovac sam, naravno.
U to doba, mladost se prvenstveno okupljala u šetnji kroz grad, a u gostionice nismo zalazili prije nekih 18-20 godina. Bilo nam je neugodno ući u lokal, a kamoli da nas netko vidi da pijemo.

- Imao sam dogovor sa svojim ocem – ako mislim ići u gostionicu, a on je tamo, da ne ulazim i obratno. Nije imalo smisla da obojica sjedimo i zabavljamo se na istom mjestu – to je bio njegov odgojni savjet – smije se.

„Rojc“ je i dalje mjesto na kojem se okuplja najviše domaćeg stanovništva, no ne okupljaju se radi prostora, već radi Vas. Vi ste to „ljepilo“ koje drži sve zajedno. Držite do tradicije, održavate ju živom te se ljudi oko Vas skupljaju.

- Da, puno toga smo kao ekipa napravili i održali. Jedna od jačih tradicija koja traje i danas su Martinjski pajdaši koji traju već 50 godina. Moram priznati da me svaki dolazak novog čovjeka u naše pajdaše veseli. Nema veze ako nije tu rođen, no tu živi…tako treba biti. Kako će se inače ljudi asimilirati u grad, ako ih ne dočekamo objeručke i otvorena srca?

Na nama starijima je zadatak da pridošlice uputimo i naučimo našim običajima, te im postavimo dobre temelje kako bi postali pravi zaljubljenici u naš grad.

Ja se maksimalno trudim i imam volju svima biti na raspolaganju savjetom. Često je dovoljan samo razgovor kako bi se riješili svi nastali problemi. Nije mi neugodno upozoriti, kao ni priznati pogrešku – sve to treba postojati kako bi se zajednički lijepo živjelo.

Tako živim; tako sam odgajao svoje kćeri te tako utječem i na odgoj svojih unuka. Prenosim im svoju misiju – da budu dobri domaćini u svojoj okolini – i da uvijek daju sve od sebe.

Uvijek ima nekih dogodovština koje se pamte:

Još uvijek imam snage za dobro druženje. Tako sam nedavno kao pravi partijaner došao u 5 ujutro doma nakon fešte sa svojim Martinjskim pajdašima. Okružen sam mladima oko sebe, s takvima izlazim i to me na neki način drži ovako vitalnim. Vjerujte da se tako dobro znamo zabaviti, kao u doba najbolje mladosti.

Kako provodite dan?

- Vrlo dinamično. Između 7 i 8:30 ne dam nikome da me dira. To je vrijeme koje imam samo za sebe. Tad pijem kavu, pričam s ljudima…sve moje obaveze počinju iza 8:30, osim ako se radi o nekoj izvanrednoj situaciji, no to je rijetkost.

Inače sam veliki hobi majstor – imam svoju garažu punu odličnog alata i tu često puta završim s kojekakvim projektima; npr. za Božić sam delal borove od onih daski…uvijek nešto… Spretan sam s rukama, znam stolariju i bravariju – imam sve te mašine, a čak i varim. Uživam u tome.

Htio sam i unuke zainteresirati za svoje hobije, no kad im je jedna od onih malih dječjih pilica puknula, više ih hobiji nisu interesirali.

Igram šah pomalo, izlazim sa svojom suprugom ponekad na koncerte, na neka kulturna događanja. Baš smo nedavno gledali Šokačku rapsodiju sa 100 tamburaša.
Uživam u vremenu sa svojom suprugom. Ove godine smo proslavili 50. godišnjicu braka – proslavili smo u Pivnici uz tamburaše i najdraže prijatelje.

Kad se danas prošetate Velikom Goricom, kako se osjećate? Dođe li Vam žao kad vidite da je na mjestu nekih lijepih uspomena niknula nova zgrada, koja se možda ne uklapa u vizuru?

- Ne, ja smatram da je svaka ova zgrada u Gorici dobrodošla; svaka je udomila nekog novog čovjeka, sugrađana, koji je konačno došao do svog doma. Mislim da je napredak u Velike Gorice (kao i moj osobni) upravo u tome. Smeta me nered u građevinarstvu, ali izdržat ću i to u korist napretka.

Rijetko je čuti da ljudi ne žale za nekim neostvarenim željama, propustima u životu. Međutim kod vas to nije tako.

- Kao stari pragmatik, tvrdim kako za ničim ne žalim. Što možeš napraviti napraviš, što ne – ne. Nema tu prevelike filozofije. Pogrešil nisam u braku, nisam u odgoju djece (barem mislim da nisam), ali jesam li dovoljno napravio, to je drugo pitanje. Iako živim tako da uvijek dajem sve od sebe, ne kalkuliram, uvijek se trudim i dajem maksimum.

Što biste poručili našim dotepencima, što treba činiti kako bi se još više zavolio naš grad?

-Nemrete nikoga natjerati da zavoli svoj grad, ali njihovo povlačenje u sebe, na neki način zatvaranje im šteti. Otvorite srca, dajte, neka vas ne bude sram. Budite ponosni…
Tko se goričke vode napije – taj ne ide van. I to je istina, prava čarolija našeg grada.
Ono što me zabrinjava i rastužuje jest što naš grad ima sve manje zelenila, po čemu smo bili poznati. Kesteni…hlad…to nam nedostaje.

Eto tako izgleda kava s gospodinom Bracom, hvala što ste odvojili vrijeme za Velikogoričke priče.. Budite sigurni da ćemo vas još koji puta posjetiti..


(Sandra Sarija;foto - iz knjige male priče iz VELIKE GORICE Zlatko Šostar)