Nekad škola,danas zaštićeno kulturno dobro,sutra možda Intepretacijski centar drvenog graditeljstva

Sučija Kuče Plemenite opčine turopoljske u subotu,17. lipnja, organizirala je obilježavanje 100 godina od otvaranja pučke škole u ovom turopoljskom mjestu.

Škola u Kučama otvorena je zaslugama njihova sumještana župana Franje pl. Lučića 1923 g. te je primala đake do 1976. g. Svi oni koji su tijekom subote navratili do škole u Kučama mogli su razgledati izložbu-ak fotografija koja je pripremljena pod vodstvom gđe. Marice Čunčić. O povijesti škole okupljenima su govorili profesorica Marica Antolčić, kći učiteljice Dragice, dr. Marica Čunčić, bivša ravnateljica Staroslavenskog instituta, Ivan pl. Nađ, član Družbe Braća Hrvatskog Zmaja, te Juraj pl. Odrčić, župan Plemenite opčine turopoljske.

Da veliki jubilej ne prođe bez pjesme pobrinuli su se HPD Kučani te kasnije i tamburaši, a uz turopoljski gulaš i domaće kolače nitko nije ostao gladan.

-Objekt škole danas je zaštićeno kulturno dobro te će POT raditi na tome da postane Intepretacijski centar drvenog graditeljstva Turopolja-kazali su iz Plemenite opčine turopoljske.

Iz povijesti škole

Školu u Kučama zagovarao je župan turopoljski, Franjo pl. Lučić. Predsjedajući 23. studenog 19020. godine izboru suca sučije Kuče, obrazložio je u duljem govoru da bi bilo „neophodno potrebno, da oni u svom mjestu, koje je iza Mraclina najveće, sagrade školu“.

Iako je skupština to neoklijevajući prihvatila i zaključila namaknuti potrebna novčana sredstva za novu zgradu, realizacija tog plana nije prolazila nimalo glatko.

Dok se ne izgradi nova zgrada, skupština je odlučila da se škola otvori u staroj općinskoj kući koja je dotad bila iznajmljena krčmarici. No, krčmarica nije imala nikakvu namjeru napustiti svoju krčmu. U kolovozu 1921. godine ništa se nije promijenilo: iako je materijal za školu bio spreman, bilo je „prekasno da se može otpočeti gradnjom“. Krčmarica je pak i dalje odbijala ustupiti svoju krčmu, piše Laszowsk:.

Sa školom se ipak nije moglo otpočeti u staroj zgradi, jer sučiji nije uspjelo uz sve nastojanje pl. turopoljske općine, da najamnicu deložira, jer se je predmet kod upravnih oblasti raznim utocima i advokatskim intervencijama zavukao sve do konca juna 1922, piše Laszowski.

U međuvremenu se raspravljalo tko bi preuzeo poslovanje krčmom i gdje će ona uopće biti.

S obzirom da se stara općinska kuća pretvara u školu, Imbro pl. Čunčić predložio je da se koncesija na krčmu (pravo točenja), za koje je smatrao da sučija i dalje može zadržati, treba povjeriti onom poslovođi koji bi imao odgovarajuće prostorije za taj obrt, a koji bi se nalazio uz glavnu cestu u Gornjem Kuču. Za to je izabran Đuro Čunčić na kućnom broju 33, pod uvjetom da sam snosi sve terete koji se odnose na poslovanje.

Do kraja rujna 1922. godine svi su problemi bili riješeni, no unatoč tomu, nije se pristupilo gradnji jer se „ovlaštenici sučije nijesu mogli složiti o tome, gdje da se škola gradi“.

Kako Laszowski objašnjava:

[...] ako je sučija htjela graditi onvu općinsku zgradu na starom dvornom mjestu, morala se je odreći zauvijek koncesije (regularnog prava točenja). To bi se sučija za volju škole i odrekla, ali su u to počeli neki među ovlaštenicima širiti glasine, ako se sučija odreče birtije, da će ju dobiti Franjo pl. Čunčić, koji je navodno već i kod financijalnog ravnateljstva zatražio to pod imenom svoga druga Đure pl. Čunčića, koji je već [...] počeo pod imenom poslovođe plemenite sučije tjerati gostioničarski obrt.

Došlo je do uvjerenja da Franjo pl. Čunčić zapravo uopće nije bio iskreno zainteresiran za školu, već da je računao da će podizanjem škole sučija izgubiti koncesiju (pravo točenja), koju bi on potom mogao dobiti.

Prema njihovom uvjerenju je njemu bila škola samo sredstvo, da se dočepa svoga cilja naime birtije, pa kažu, da može na tom bolje i raditi i da ne bude odgovoran nikomu za svoje čine, da se je zato na sjednici dne 6. decembra 1921. zahvalio na časti sudca, a mjesto sebe predložio Stjepana pl. Lučića, za kojega je navodno držao, da će raditi prema njegovim intencijama.

No, kada je oblasnim putem određeno da se djeca sela Kuče presele iz škole Vukovine u školu u Kučama, a otvorenjem škole u općinskoj kući konačno je odzvonilo sučijskoj birtiji. Kako se ovlaštenici nisu mogli pomiriti s nestankom birtije, 12. studenog 1922. predložili su da se krčmarska dozvola i trafika zaista prenese na Franju pl. Čunčića te da time sučija osigura svoje pravo točenja dok si ne podigne drugu općinsku kuću.

Do 1923. godine duhovi su se malo primirili te je ponovno predložena gradnja škole, i to jedne velike jednokatne općinske kuće, u koju bi se smjestilo vatrogasno spremište, vijećnica i škola. Vatrogasno spremište ipak se dalo izgraditi kod kapele sv. Fabijana, a cjelokupna gradnja nove škole povjerena je Nikoli Hribaru. U studenom 1923. godine dovršena je školska zgrada, jednokatnica, od drveta, s dvije učionice i stambenim prostorom za dva učitelja. Svečana posveta je obavljena 18. studenog, koju je obavio velikogorički župnik Mijo pl. Stepanić, a prisustvovao je i turopoljski župan Franjo pl. Lučić.

Ipak, našlo se onih koji nisu voljeli školu.

Trojica „objesnih ljudi – nažalost Kučani“ u noći s 8. na 9. 1923. godine tintom su zamazali cijelu stijenu nad prozorima prvog kata na kojoj je pisalo „Osnovatelj škole u Kučama Franjo pl. Lucić, župan turopoljski. Rađeno pod vodstvom sudaca Franje pl. Hrvačića i Stjepana pl. Pukanića“. Iako su krivci predani sudu, a stijena očišćena, već 29. listopada je trojac ponovio svoju psinu.

Možda je to bio predznak da će se i sama škola ipak zatvoriti, što se dogodilo 1976. godine, a učenici danas pohađaju školu u Vukovini.

Izvor: Laszowski, Emilij. Povijest plem. općine Turopolja, sv. III, Velika Gorica: Plemenita općina Turopolje, 1924.