Sjećanje na Frkina: Hoće li omiljeni župnik dobiti ulicu u Gorici?

Na današnji dan prije točno sedam godina ovozemaljski život je završio za dugodišnjeg goričkog župnika vlč. Josipa Frkina. U svojoj svećeničkoj službi najviše je vremena živio u Velikoj Gorici gdje je 26 godina bio župnikom župe Navještenja Blažene Djevice Marije.

Njegovom zauzetošću obnovljena je stara župna crkva Navještenja BDM, župna kuća te izgrađen funkcionalan pastoralni centar Nazaret. Tijekom rata brojne izbjeglice i prognanici u njemu su pronašli svoj dom. Uz brojna hodočašća koja je organizirao, vjernici Turopolja posebno vole zavjetno pješačko hodočašće u Mariju Bistricu čiji je začetnik upravo pokojni Frkin. Ne čudi stoga što ga Goričani pamte i dan danas, a kao malo "hvala" svemu što je pridonio do sljedeće obljetnice mogao bi dobiti i ulicu u Velikoj Gorici.

Ime Josipa Frkina trebao bi dobiti dio Rakarske ulice od Gradske sportske dvorane do raspela na križanju s Pleškom ulicom. Potpise su stanari skupljali prije nekoliko godina, pa je pitanje vremena kada će prijedlog odluke stići na red Gradskog vijeća.

Mladić u pedesetoj

U sjećanje na monsinjora Frkina još jedno sjećanje s našim čitateljima podjelila je Snježana Kirinić Grubnić iz župe Navještenja blažene Djevice Marije:

Nakon što je došao za župnika u Veliku Goricu vrlo je brzo započeo s obnovom crkve i kapela na području župe. Obnavljala se kapela sveta Filomene na groblju i Ranjenog Isusa na Pleškom polju pa su se tata, kum Tomo i njegovi sinovi Ivica i Josip i gospodin Ivica koji je kasnije pripao župi svetog Petra i Pavla, stavili na raspolaganje za sve građevinske radove i čišćenje okoliša. Narod je rado darivao građevni materijal, a žene vezle oltarnjake za kapele. Uz župnika Josipa bilo je lijepo raditi jer je imao puno poštovanja i ljubavi za svoje vjernike i pristupao je svima s puno povjerenja, otvorenog i vedrog duha. Kad su na Plesu trebali otići po neki materijal koji im je pripremila jedna domaća obitelj župnik Josip rekao je tati: 'Odi Jožek, budemo skočili po to.' Župnik je uvijek nastojao, radeći svaki posao, što bolje upoznati svoje župljane, doznati njihove rodbinske veze, a usput bi čuo njihove radosti ali i brige i tuge. I tako, nakon što su preuzeli stvari zbog kojih su došli, razvio se razgovor o porijeklu i pitanje čiji je tata sin.

Nakon što je pojasnio da je on sin Barice Kirinić rođene Brigljević domaćica, baka od sedamdeset i koju, s oduševljenjem je rekla: 'Jožek kaj si to ti?! A 'ko bi tu decu poznal?!' Na to se u razgovor uključio gospodin Ivica – Slavonac uz komentar: 'Kad danas svaki balavac ima 50 godina!' Na taj njegov komentar svi su se od srca nasmijali, a župnik Josip je dodao: 'Pa ovo i mene ide!' jer bila mu je pedeset i koja na leđima. Ostao je vedrog duha unatoč godinama koje su prolazile.

Jednom su, u vrijeme dok je kapelan na župi bio vlč. Krešo Bulić, mladi – uglavnom studenti i nekoliko srednjoškolaca – pošli na izlet na Klek. Premda sam bila tek osmi razred, zahvaljujući ljubavi i pažnji mojih starijih sestara, poveli su i mene. Dan je bio ispunjen radošću, druženjem, planinarenjem, molitvom i pjesmom. I kako to obično biva, kad smo se vratili u našu Goricu, nije nam se još rastajalo. Zadržali smo se u pjesmi i druženju u jednoj od obiteljskih kuća nedaleko župnog dvora. I sve bi bilo dobro da se mama nije zabrinula jer je najmanje dijete pustila sa sestrama, već je kasno a djece još nema. I nazvala je župnika. Rekao joj je da smo zdravi i čitavi stigli u Goricu pred više od sat vremena, malo se zamislio i dodao da ne brine jer ćemo uskoro doći doma. Iznenadili smo se kad se pojavio na vratima obiteljske kuće u kojoj smo veselo pjevali uz riječi: „Ivana, zar i ti?“ Iako je prozvao samo seku svi smo se posramljeno vrlo brzo razišli domovima. Nije nas se bojao opomenuti - znao je da je u pravu - i činio je to s ljubavlju. Već sljedeće godine bio je podrška obitelji kad je Ivana ulazila u Karmelski samostan.

Prava riječ u pravo vrijeme

Veličina našeg župnika Josipa bila je baš u tome što je znao u pravo vrijeme reći pravu riječ. Na već spomenutom nedavnom hodočašću u Boku gospođa Marija, crnogorska snaha, prisjetila se škole plesa koja se zahvaljujući dobroti i podršci župnika održala u Pastoralnom centru Nazaret. U želji da prije svadbe svojeg trećeg sina nauči konačno muža plesati, kako bi kao roditelji mogli otplesti sa zadovoljstvom prvi ples s mladencima bez da si uzajamno pogaze noge, gospođa Marija je nagovorila muža da se uključe u školu. Škola se treba održati prije početka korizme, no u dogovorima oko broja polaznika i pregovorima s voditeljicom sve se malo odvuklo, pa je tečaj počeo prije korizme, ali se nekoliko satova trebalo održati i u korizmi. I dok se početkom korizme dolje u Nazaretu plesalo, na katu je pojačana molitva. Župnik bi obično započeo susrete u prizemlju molitvom, a onda bi se priključio molitvenoj skupini na katu. Tako je jednom molitva završila prije plesa i dok su se članovi molitvene zajednice spuštali stepeništem netko je prokomentirao: 'To nije u redu. Korizma je i dok se mi molimo oni imaju ples a to nije primjereno.' Župnik Josip se zaustavio, znalački podigao desnu ruku s ispruženim kažiprstom i rekao: 'Ovo nije ples – ovo je škola.' Time je sve bilo riješeno jer se i u korizmi ide u školu.

Kad već spominjem učenje sjećam se kako se sestri jedna kolegica s posla – učiteljica, naša župljanka, povjerila kako nije u sakramentalnom braku sa svojim mužem sveučilišnim profesorom. Željeli bi se vjenčati i krstiti djecu no ne poznaju župnika i ne znaju kako mu se obratiti. Seka je sve povjerila župniku Josipu. Bilo je komunističko vrijeme i župnik je znao da nije poželjno da se dozna da učitelji i profesori idu u Crkvu, da se u zrelim godinama civilnog braka pripremaju za sakrament ženidbe, a ne bi bilo zgodno ni da ih netko od sugrađana sretne u župnom uredu. Zato je on to riješio ovako: došao je k nama doma i zamolio roditelje da mu daju tri večeri za redom na raspolaganje jednu sobu u našem domu kako bi mogao ovu obitelj u duhovnoj potrebi pripremiti za sakrament ženidbe i krštenje djece. I tako se prve večeri upoznao s njima, a treće je to već bio prijateljski odnos pun obostranog poštovanja i povjerenja. Vjenčao ih je u kapeli sestara Karmelićanki u Brezovici, a nakon toga im krstio kćerke. Bio je to doživljaj za sve nas zahvaljujući župnikovoj dosjetljivosti.

I na kraju ovog razmišljanja o dobrom svećeniku župniku mons. Josipu Frkinu evo i crtice iz povijesti zbora mladih 'Navještenje' koji je ove godine proslavio 30. obljetnicu postojanja. Jednom smo na zboru učili neku novu pjesmu za koju smo čak imali i note. Župnik, koji nas je došao pozdraviti, zainteresirao se jer su melodija i riječi bile posebne. Netko je tad doviknuo – dajte i župniku note. On se nasmiješio uz komentar: 'Meni vam note baš niš ne smetaju'.

Našem župniku Josipu nije nedostajalo radosti. Učio nas je kako s osmjehom na licu vedro nositi križeve života. Učio i, vjerujem, naučio i uz njega smo puno toga upisali u um i srce. Hvala ti Župniče za vjeru, pouzdanje, razumijevanje, podršku, sućut, radost i ljubav.

S. Kirinić Grubić