Svjetski dan kazališta: Nakon predstave djeca uživala u druženju s glavnim likovima

Svjetski dan kazališta obilježen je u Pučkom otvorenom učilištu gdje je najmlađa velikogorička publika osim u predstavi za djecu mogla uživati i u likovnim radionicama i druženju s glavnim likovima.

Djeca koja su ove subote odlučila pogledati predstavu "Avijonko se ženi" prije i poslije predstave imala su priliku uživati i u drugim sadržajima koje su pratile predstavu povodom Svjetskog dana kazališta. u predvorju POUVG-a dočekale su ih bojanke, bojice, škare, likovni zadaci za malim stolovima, a nakon predstave mogli su se fotografirati s likovima iz predstave.

-I ove godine Scena Gorica obilježava Svjetski dan kazališta, s tim da ove godine obilježavamo "3u1", s obzirom na to da je 20. ožujka bio Svjetski dan kazališta za djecu i mlade, 21. Dan lutkarskog kazališta i 27.ožujka je općenito Svjetski dan kazališta i stoga smo odlučili održati predstavu Avijonko se ženi. Prije same predstave pročitali smo poruku Lee Anastazije Flegar, bez obzira na to što je hrvatsku poruku napisala prvakinja drame Branka Cvitković, ali mislimo da je djeci lakše čuti poruku namijenjenu njima-rekla nam je Mia Krajcar umjetnička voditeljica Scene Gorica i najavila kako će gorička publika sredinom travnja moći uživati u novoj kazališnoj predstavi "Stambeno pitanje".

Za sve one koji se pitaju kakva je hrvatska poruka povodom Svjetskog dana kazališta, prenosimo ju u cijelosti:

Branka Cvitković: Posveta glumcu

Biti glumac, znači biti dobrovoljni polaznik jedne škole koja se zove kazalište, čiji sam i sama oduševljeni polaznik, istraživač i pripadnik. Nadam se da tu „školu“ nikada neću završiti pa i pod cijenu da me proglase lošom učenicom. Biti glumac, znači bespoštedno se davati ne očekujući ništa za uzvrat. To znači, ne bojati se suočiti s novim, neistraženim, drukčijim. To znači prepustiti se izazovima koji će pokrenuti naše potencijale, razigrati našu maštu. To znači pomicati svoje granice i mijenjati se tako da iznenadimo sami sebe. Biti glumac znači, vješto mijenjati karaktere a ostati svoj.

Upravo to, ostati svoj, nosi u sebi TAJNU koju svaki glumac sam za sebe i u sebi gradi čitavog života. Pokazivati se a ostati TAJNA. Ne doreći se! Trajati! Ali biti glumac znači i nastojati doseći najviše umjetničke standarde i ne ogriješiti se o kazališnu etiku u najširem smislu. I nije to tako nevažno istaknuti, upravo danas, kada svatko svakome radi o glavi i kada sve postaje važnije od činjenice da smo tu zato da osluškujemo istinu u sebi i oko sebe, da budemo hrabri, da ne odustajemo od suštine smisla bavljenja umjetnošću i da se ne damo lošim uvjetima bez obzira na okolnosti koje nas pritišću. Budimo gospodari pozornice, očarajmo publiku krikom, tišinom i svojim glasom kao najupečatljivijim i najmarkantnijim glumačkim sredstvom.

Ako se ponekad izgubimo u životnoj strci straha, nesigurnosti i traženja sebe, sjetimo se da smo stanari jednog doma kojem pripadamo a to je kazalište. Nadajmo se da ćemo na svom profesionalnom putu sretati samo darovite, pametne i dobre ljude, pa ako i ne bude uvijek tako suprotstavimo im se svojim talentom! Još nešto! Želim izraziti poštovanje i podršku onim kolegama koji nemaju tu sreću biti u stalnom angažmanu u kazalištu i koji unatoč nesretnim okolnostima i uvjetima svojim predanim radom upozoravaju na položaj glumca, danas.

Dragi prijatelji i kolege, neka sve vaše napore i umjetničke dosege prati onaj, za nas glumce najslađi zvuk, neodoljivi zvuk aplauza!