Turopoljski banderij i Turopoljci na europskim ratištima

Turopoljski banderij ima svoje korijene u staroj rodovskoj župi Turovo polje, još od dolaska Hrvata u ove krajeve. Svaka je rodovska župa kao temeljna društvena jedinica, bila dužna osigurati vlastitu obranu u slučaju rata. Često se stoga u povijesnoj literaturi govori o seljacima-ratnicima.

U 13. stoljeću, jačanjem feudalnog društva, župe su sve češće bile izložene napadima moćnih feudalaca, koji su nastojali silom se domoći njihovih posjeda. Bio je to glavni razlog za turopoljskog župana Ladislava Gumzine da je 1278. godine zatražio od hrvatsko-slovinskog bana Nikole Guthkeleda da se na hrvatskom saboru u nazočnosti i uz suglasnost svih hrvatskih plemića utvrde, popišu i zajamče sve slobode i povlastice koje su žitelji rodovske župe Turovo polje od pamtivijeka uživali. To se dogodilo na općem plemićkom saboru cijelog Slovinja koji se održao 26. svibnja 1278. godine i na kojem je župa Turovo polje dobila svoj statut, a Turopoljcima priznata sva prava i povlastice slobodnih ljudi, što je u ono doba značilo status plemića.

Povjesničar Ferdo Šišić napisao je u knjizi Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskoga naroda 600.-1526., (prvi dio, Marjan tisak 2004.), da je: „prvi turopoljski statut potvrdio kralj Ladislav IV god. 1279., a taj je ovim plemićima dao pravo da sebi biraju svoga župana (comes) i ostalo činovništvo (oficiales) na zboru čitave općine (congregatio generalis) i to svake godine. Na tim zborovima Turopoljci su raspravljali o svojim lokalnim potrebama i branili svoj posjed i svoj iznimni pravni položaj… Kao plemići Turopoljci su služili i u vojsci pod banskom zastavom, ali ipak tako da su sačinjavali zasebnu četu pod svojim zapovjednikom (capitaneus)“ .

Iz ovog teksta proizlazi da je Statutom iz 1278. godine plemićima Turopolja potvrđeno pravo na držanje vlastite vojske (banderija). Ratovi s Turcima potvrdili su ovu činjenicu. Pred sam završetak 14. stoljeća kad su Turci prodrli na područje hrvatskog Srijema i dva puta u Bosnu, kao i početkom 15. stoljeća (1415. godine) kad su Turci kroz Hrvatsku prodrli čak do Celja turopoljski su župani bili obvezni kao i feudalni plemići na poziv bana ili kralja sa svojim banderijem krenuti u obrambeni rat. Saznajemo iz jedne isprave iz 1410. godine da su se svi pozvani turopoljski plemići osim trojice Velikomlačana odazvali pozivu kralja Žigmunda da ratuju kod Krupe u Bosni.

Upravo je postojanje zasebne turopoljske vojske, koju je vodio lukavečki kapetan, bio razlog kralju Žigmundu da 1387. godine donese odluku, da veliki župan Zagrebačke županije (koja je, usput budi rečeno, u to doba obuhvaćala samo Turopolje) uz dužnost medvedgradskog kaštelana obnaša i dužnost lukavečkog kapetana, kako bi u slučaju opasnosti odmah mogao pokrenuti medvedgradsku i turopoljsku vojsku.

O brojnosti Turopoljaca na bojištima govori isprava od 1. rujna 1521. godine, u kojoj sam kralj Ludovik II, komentirajući sudski spor između markiza Brandenburškog i Turopoljaca, navodi da Turopoljci nisu mogli doći na zakazano sudsko ročište, jer su svi bili na ratištu, zaokupljeni borbom s Turcima.

Kad su 1524. godine Turci provalili u Turopolje odupro im se turopoljski banderij pod vodstvom župana Đure Trninića iz Donje Lomnice i premda je mnogo ljudi odvedeno u ropstvo Turopoljci su, navodi Laszowski, junački obranili svoje ognjište. Dvije godine kasnije pridružio se turopoljski banderij četama bana Franje Bačana, koje su krenule da pomognu kralju Ludoviku II u čuvenoj borbi s Turcima na Mohačkom polju u kojoj su poginuli mnogi hrvatski velikani. Devetnaest je turopoljskih plemenitaša poginulo na Mohačkom polju.

Prema nalogu Hrvatskog sabora 1562. godine stražarili su Turopoljci danonoćno od Kupe sve do Dubranca i u slučaju turske opasnosti paleći krijesove i pucajući iz mužara najavljivali opasnost. Godine 1567. borio se turopoljski banderij protiv Turaka odazvavši se pozivu bana Franje Frankopana i biskupa Đure Draškovića. Godine 1574. osobito se u borbama na sisačkom bojištu isticao Stjepan Trepšetić iz Gornjeg Lukavca. Kad su 1575. godine pale utvrde na Uni i Turci osvojili područja do Kupe, prijetnja je postala vrlo ozbiljna. Radi jačanja obrane Turopolja pokrenuo je turopoljski župan Matej Slatinski gradnju novog kaštela Lukavca koji je bio dovršen 1576. godine. Plemenitaš Benedikt Arbanas iz Donje Lomnice bio je izabran 1584. godine za župana Plemenite općine turopoljske i vodio uspješne borbe protiv Turaka koji su stalno provaljivali preko Kupe. Tri puta je u drugoj polovici 1592. godine Hasan-paše Predojević provaljivao u Turopolje. Nekoliko tisuća Turaka krenulo je 25. rujna 1592. godine iz Petrinje na svoj drugi veliki pohod preko Kupe. U neravnopravnoj borbi s nekoliko stotina turopoljskih banderijalaca koje je vodio župan Benedikt Arbanas Turci su 27. rujna harali i palili po Turopolju, uništili četrdesetak turopoljskih sela te poubijali ili odveli u ropstvo nekoliko tisuća Turopoljaca.

Zbog pretrpljenih razaranja Hrvatski je sabor 23. rujna 1610. godine zajamčio turopoljskim plemenitašima poštivanje njihove autonomije, oprost od svih nameta i služba za sva vremena (što se ubrzo zaboravilo) i naglasio hrabrost Turopoljaca spominjući pritom i nevolje, koje su Turopoljci morali pretrpjeti.

Premda je u sedamnaestom stoljeću bilo u cijeloj Plemenitoj općini turopoljskoj svega 459 plemićkih kuća velik je broj mladih Turopoljaca u sastavu turopoljskog banderija na traženje Zagrebačkog kaptola bio zadužen za čuvanje sisačke tvrđave i tijekom cijelog 17. stoljeća bio po nalogu bana na borbenim linijama ne samo u Hrvatskoj već i diljem Europe. Zbog svih ovih stradavanja i borbene spremnosti izuzeo je poveljama od 26. svibnja 1620. godine i 18. lipnja 1649. godine kralj Ferdinand II  turopoljske plemenitaše od plaćanja poreza i doprinosa.

Kad su potrebe to zahtijevale konzultirao se u obrambenim poslovima ban Ivan Drašković 1644. godine s vodstvom Plemenite općine turopoljske obraćajući se kapetanu Đuri Arbanasu zvanim Benak, odvjetniku Stjepanu Švastoviću, sudskim prisjednicima plemenite općine turopoljske (assessores sedis iudicariae nobilium Campi Zagrabiensis aliter Turopoliensis) Nikoli Kovačiću, Šimunu Pljuščaku i Mihalju Mužiniću, zatim zastavniku Pavlu Stepaniću, Mihalju Lackoviću, i Ivanu Senkovački odnosno Valici. 

U Tridesetogodišnjem ratu od 1618. do 1648. godine nalazio se turopoljski banderij na bojištima u Češkoj, Ugarskoj, Njemačkoj i Francuskoj o čemu svjedoče nove plemenitaške povelje i grbovnice zaslužnim Turopoljcima. U Francuskoj se hrvatske čete spominju 1637. godine u doba Tridesetgodišnjeg rata u bitkama kod Landreciesa, u redovima mađarskih pukovnija koje je novačio Luj XIII. U tom su se ratu osobito kao časnici istaknuli članovi obitelji Malenić iz Kurilovca, bojnik Krsto Malenić i satnik Juraj Malenić iz Kurilovca. Spomenuti Juraj Malenić bio je prefekt carskih utvrda, kapetan konjice i pješaštva u Pokupskoj i Banskoj krajini. Juraj Aleksandar Malenić bio je potpukovnik kostajničke pukovnije i kapetan Dubice. Aleksandar Mihalj Malenić bio je časnik u Banskoj krajini. O zaslugama turopoljskih plemenitaša govore dvije ondašnje zahvale kralja Ferdinanda III, jedna od 13. veljače 1648. i druga od 18. lipnja 1649. godine. Na svim je ratištima turopoljski banderij bio zasebna vojska pod turopoljskom zastavom i pod vodstvom turopoljskog vojskovođe, ali dakako pod zajedničkom vrhovnom komandom.

I dok je u 17. stoljeću dio turopoljskih plemića ratovao diljem Europe istodobno su oni kod kuće još uvijek morali braniti svoj turopoljski dom od provala Turaka. Na molbu bana Nikole Erdödyja organizirao je župan Ivan Vađić u srpnju 1677. godine turopoljske banderijalce da brane granicu na Kupi kod Farkašića, a u kolovozu 1680. godine kod Degoja. Dana 26. siječnja 1690. godine šalje ban naredbu turopoljskom županu Petru Senkovačkom Valici da hitno kapetan ili zastavnik povede polovicu turopoljske vojske u Jasenovac, a druga će ih polovica kasnije zamijeniti i da ponesu sa sobom hrane za mjesec dana. Ban se ispričava što „je pako tako nagla izmemba upala. Primorci su krivi, koji su izmeknuli, koteri budu jur za to kaštigani“. U svibnju 1690. godine banderijalci se bore kod sela Gore, a u listopadu na području između Save i Une, na Blinji kod Hrastovice. A onda se pojavila i kuga južno od Kupe, pa je turopoljski župan Petar Senkovački Valica morao 1690. godine postaviti sanitarni kordon na Kupi. U naredbi bana Nikole Erdödyja od 7. listopada 1690. godine stajalo je da „se je u Zrinskom polju kuga javila. Za to hoćete v. m. marlivo svojem ljudem zapovedati da imaju marlivo paziti, ako bi gdo z preko Kupe vtegnil dojti, da ga nemaju prepuščati niti malo ni mnogo s nim se sastajati, niti tamo na one kraje preko Kupe hoditi“. No i usprkos kugi stiže dana 11. listopada 1690. godine naredba turopoljskom županu da dananoćno šalje „taki, prez vsakoga štentanja“ ljude na ratište (vu tabor) i da ih osam do deset dana što brže noću i danju opskrbljuju hranom. Na turopoljskom spravišću u Lukavcu 20. listopada 1692. godine zaključeno je da se svi Turopoljci opskrbljeni hranom i oružjem imaju skupiti sljedeće subote u polju kod Plesa i biti spremni da prema banovoj zapovijedi krenu na ratište.

Na bojištima diljem Europe turopoljski su se plemenitaši iskazali u borbama i nerijetko su opetovano dobivali priznanja u obliku plemićkih povelja i grbovnica, stoga nije neobično da je većina plemićkih povelja pojedinim Turopoljcima izdano u drugoj polovici 17. stoljeća.

U doba Rakoczyjeve bune 1702. godine i kasnije kad su Mađari krenuli preko Mure i Drave dvije stotine Turopoljaca borilo u hrvatskoj vojsci 1705. i 1706. godine na hrvatsko-mađarskoj granici.

Kurilovčanin Nikola Malenić sudjelovao je u Velikom turskom ratu i istaknuo se 1697. godine u pobjedi kod Sente, borio se na talijanskim bojištima u Nasljednom ratu 1701-1714. godine, bio je član komisije za uređenje granice nakon Požarevačkog mira 1718. godine, poslanik u hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu 1722. i 1728. godine te 1729. godine obnašao dužnost podbana. Nikola Malenić je imao devet sinova i osam kćeri, od kojih je sin Nikola mlađi sudjelovao u drugoj polovici 18. stoljeća kao potpukovnik u Američkom ratu za nezavisnost, a potom se naselio u Londonu.

Mnogi su turopoljski banderijalci napravili vojnu karijeru. Kad je hrvatska vojska krenula 10. svibnja 1742. godine na ratište u Italiju, vodio ju je glavni zapovjednik i pukovnik hrvatske vojske u Glini Turopoljac Petar Paraminski i potpukovnik Juraj Pogledić. Ostali su časnici bili Nikola Arbanas, Brigljević i Ivan Trumbetašić. Turopoljska je četa, navodi Emilij Laszowski, išla i ovaj put pod svojom zastavom.

Godine 1744. godine turopoljski banderij borio se u Češkoj i Bavarskoj u nasljednom ratu protiv Prusa, a vodili su ga kapetani Juraj Mikšić ml., Ivan Mikšić i poručnik Ivan Lučić. U tom je ratu 1747. godine tvorio turopoljski banderij od 96 Turopoljaca sastavni dio prve plemićke čete kojom je zapovijedao tada već pukovnik Turopoljac Đuro Pogledić. U turopoljskom banderiju zastavnik je bio Ivan Petković, stražmeštar Tomo Lacković, izvidnik Tomo Švastović, bubnjari su bili Đuro Car i Petar Kovačević, a desetnik je bio Ivan Modić.

U rat protiv pruskog kralja Friedricha II krenuo je 1758. godine turopoljski odred od 146 momaka. Laszowski navodi da je iz Mraclina i Laza krenulo čak 16 momaka, a iz Dragonošca 14. Kad je 26. siječnja 1779. godine grof Franjo Erdödy javio turopoljskom županu Đuri Poglediću da ponovno skupi što više turopoljskih banderijalaca kako bi pod zapovjedništvom grofa Draškovića opet krenuli u rat protiv Prusa, napisao je da je Marija Terezija pohvalila je junaštvo turopoljskih banderijalaca u ranijem ratu.

U borbama s Turcima 1789. godine ponovno su se isticali turopoljski banderijalci. Kad je konjanik Ivan Kraličković 28. kolovoza 1789. godine u okršaju s Turcima kod Banja Luke oteo Turcima njihovu zastavu, predao ju je svom zapovjedniku, zamolivši ga je da je pokloni Turopoljcima, kao najzaslužnijima za pobjedu. Ban Ivan Erdödy predao je tursku zastavu turopoljskom županu Đuri Poglediću, o čemu je župan izvijestio Turopoljce na spravišću u Velikoj Gorici 17. svibnja 1791. godine. Uz zahvalu banu zastava je svečano pohranjena kao uspomena na junaka Kraličkovića i nalazila se do 1947. godine u arhivu Turopoljskog grada.

Potrebno je svakako ovdje spomenuti i vojne zasluge plemićke obitelji Jelačić Kurilovečki i Buzinski (de Buzin), koja je potkraj 15. stoljeća (fine saeculi XV) doselila u Turopolje i bila primljena u turopoljsko bratstvo. Stjepan Jelačić spominje se od 1675. godine kao podžupan Zagrebačke i Križevačke županije, a kasnije kao podkapetan Banske krajine, prabilježnik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije a od 1686. godine obnašao je dužnost podbana. Kurilovčanin Andrija Jelačić Buzinski bio je kapetan, a drugi Kurilovčanin, barun Franjo Jelačić, otac budućeg bana Josipa Jelačića bio je podmaršal. Godine 1832. spominje se Ludovik Jelačić Buzinski kao bilježnik Plemenite općine Turopoljske. Antun Jelačić Velikomlački napravio je također veliku vojnu karijeru i umirovljen kao podmaršal 1859. godine te zajedno s bratom Đurom stekao 1860. godine grofovski naslov. Grof Đuro Jelačić imenovan je 1856. godine podmaršalom, a 1861. godine podkapetanom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Bio je virilist Hrvatskog sabora i predsjednik Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva.

Dakako da su zasluge Turopoljaca u ratovima pridonijele ugledu Plemenite općine turopoljske i mnoge su hrvatske velikaške obitelji na svoj zahtjev bile primljene u Turopoljsko bratstvo. Uz već spomenutu obitelj Jelačić treba spomenuti i još neke hrvatske velikaše. Dana 21. studenoga 1493. godine primljen je u Turopoljsko bratstvo Stjepan II Berislavić, kasniji hrvatski ban. Obitelj Drašković i to grof Juraj Drašković, hrvatski ban i biskup zagrebački, zatim Gašpar Drašković sa sinovima Ivanom, kasnijim banom, Petrom i Đurom kao i sve njihovo potomstvo primljeni su u turopoljsko bratstvo 20. veljače 1570. godine i od tada pripadaju turopoljskom plemstvu. Grof Gašpar Alapić i njegovi sinovi Stjepan i Nikola bili su 22. studenoga 1569. godine primljeni u bratstvo Plemenite općine turopoljske, ali su mjesec dana kasnije, dana 21. prosinca 1569. godine na velikom spravišću izbačeni jer nisu poštovali vlast turopoljskog župana. Kao prisjednici Plemenite općine turopoljske spominju se članovi najodličnijih hrvatskih i mađarskih grofovskih i barunskih obitelji Erdödy, Baćani, Teleky, Oršić, Rauch, Szentkiraly itd.).

Autor: Ivan Rožić