Velikogorička priča o...Juri Cundekoviću

Kako bi ispričali prave velikogoričke priče, morat ćemo se vratiti nešto malo u prošlost. Tko su ljudi koji su utabali ove ulice po kojima mi danas hodamo, čiji su to očevi, djedovi, stričevi? Vjerujte nam na riječ, od priča ovih ljudi, mogli bi snimiti odličan dokumentarni film za uspomenu i dugo sjećanje svim pokoljenjima koja ostaju za nama.

Danas predstavljamo gospodina Juru Cundekovića. Mlađim generacijama poznat kao „tata od Cunde“ a za njegove prijatelje jedan od mušketira koji su „vladali velikogoričkom scenom“ u svoje vrijeme.

Dočekao nas je prpošan i poletan gospodin, širokog osmijeha i polaganog uspravnog hoda. Dok nas uvodi u kuću, kaže da ne može više „tak brzo letjeti, kak je mogel kao dečec“ i smije se.

Saznali smo da su njegovi roditelji kupili veliki grunt sa stokom na području današnjeg "8. marta", pa tamo sve do kanala, prije drugog svjetskog rata, od gosp. Nikole Hribara iz Velike Gorice, daleke 1930. godine. Otac je bio školovan i bavio se poljoprivredom i stočarstvom.

"Puno i teško se radilo i na poljima i sa stokom, ali nismo imali nekog izbora“.

Kroz smijeh kaže kako je živio u četiri države a da se nije pomaknuo iz Velike Gorice. Rođen je 06.4.1941. na dan kada je Hitler bombardirao Kraljevinu Jugoslaviju, a domovina su mu bile Kraljevina Jugoslavija, NDH, SFRJ i Hrvatska.

Osvrnuli smo se na predivnu kuću u kojoj živi, koja je zaštićeni kulturni spomenik V. Gorice. Arhitekta je g. Planić, koji je inače radio i zagrebačku Džamiju, Zadružni dom, jedan od najpoznatijih arhitekata tog doba. Vezano uz njega ispričao nam je neke zanimljive priče, koje vam ne smijemo odati.

Zanimalo nas je kako su se zabavljali mladi naraštaji u njegovo vrijeme.

"Kino je bilo glavna zabava, a karte su se kupovale kod švercera kada su bili na repertoaru kaubojski filmovi. Velikogoričke vatrogasne zabave su uvijek bile nešto posebno i svi su se posebno pripremali za odlazak na feštu. Neki od nas se sjećaju starog Vatrogasnog doma i kuće preko puta gdje je bila velika pivnica, kuglana i tu se uglavnom sve događalo – To je bil centar Gorice. Uglavnom sve se odvijalo i rješavalo u toj Pivnici, jer su se tu mogli naći fiškali, javni bilježnici, velečasni, doktori.. seljaci, trgovci… A na Sajmu ste se mogli i obući jer su svi velikogorički obrtnici i oni ih okolnih sela dolazili sa svojom robom."

Kroz širok osmijeh kaže da je turopoljska kotlovina ekipe iz Buševca bila glavna poslastica i da se sve jelo, pripremala se cijela svinja, a ne samo ficleki.. sve se jelo.

Kaže da mu nije ostalo puno od ekipe:

"Leder, Šafar, Rojc.. uglavnom imam ih više na groblju nego na zemlji..."- utihnuli smo oboje pri tom. Žao mu je da ne mogu upoznati pok. gosp. Jankovića koji je bio sakupljač povijesti grada Velike Gorice.

"Taj je sve znao, sve je pratio i bio je pun dogodovština"- kaže uz lagani uzdah. I nama je žao što to nemamo dokumentirano.. sigurni smo da bi bilo jako interesantno ispričati priče jednog ne tako davnog vremena.

I dan danas prati i gleda nogomet koji je počeo u ranoj mladosti i naravno da navija za Dinamo. Putovao je na gostovanja s klubom, ali samo u granicama Juge. Gleda današnje navijače i povlači paralelu, kaže da su današnji puno agresivniji od onih „nekada“.

Vrijeme sa g.Cundekovićem nam je prebrzo prošlo, jedva smo ga nagovorili na fotkanje, „jer tko voli gledati stare ljude?“

Mi smo uživali u ovom razgovoru i obećali smo da ćemo ga opet posjetiti i zapisati još koju velikogoričku priču.

(Sandra Sarija,foto:privatna arhiva)