°C 2

15.2.1560.: Obnova turopoljskog bratstva

15.02.2020.

Juraj Odrčić

Godine 1560., na današnji dan prije 460 godina, nakon cijelog stoljeća borbe za povrat Lukavec-grada i slobode turopoljskog naroda, a nakon što je kaštel napustio njegov posljednji “okupator” slavni sigetski junak Nikola Šubić Zrinski, na zagrebačkom Kaptolu okupili su se Turopoljci kako bi obnovili Turopoljsko bratstvo koje i danas živi kroz Plemenitu općinu turopoljsku.

Radi obrane svojih prava zatražili su Turopoljci pravnu pomoć od zagrebačkog pravnika Mateja Slatinskog, nasljednika kurilovečke plemićke obitelji Gocljević i njezinih imanja u Kurilovcu, Kušancu, Trnovcu, Gorici i Vrbancu. Slatinski je sastavio i obrazložio tužbu protiv Zrinskog, koju je zatim odabrano turopoljsko izaslanstvo predvođeno Matejom Slatinskim podnijelo kralju Ferdinandu I i hrvatsko-ugarskom saboru sazvanom dana 18. listopada 1548. godine u Požunu (danas Bratislava). Kralj je potvrdio Turopoljcima njihovo pravo na Lukavec i dopisom poslanim iz Praga 15. svibnja 1549. godine zapovjedio Zrinskom da smjesta, ne čekajući njegovu novu zapovijed, izruči Turopoljcima kaštel Lukavec sa svim pripadajućim posjedima. Zrinski se, međutim, oglušio o kraljevu presudu, te naredio kaštelanu Gašparu Držaniću da i dalje pljačka i zlostavlja Turopoljce.

Do 1553. godine trajao je spor Zrinskog s Turopoljcima i završen je 13. studenoga nagodbom. Pa ipak i tada je Zrinski odugovlačio s predajom Lukavca. Tek kad su se turopoljski plemići obvezali da neće tražiti nikakvu naknadu za štetu koju im je Zrinski počinio, tek tada se Zrinski 1555. godine za stalno odselio u Čakovec i zauvijek napustio Turopolje.

Zbog zasluga učinjenih Plemenitoj općini turopoljskoj Slatinski je 1553. godine primljen u turopoljsko bratstvo, a plemićka općina darovala mu je napušteno dvorno mjesto s posjedom u Kobiliću182. Zahvalni Turopoljci izabrali su ga na velikom spravišču iste godine za svojega župana. Nakon uspješno okončanog spora i odlaska obitelji Zrinski, Turopoljci su 1556. godine svojem županu Mateju Slatinskom poklonili u znak zahvalnosti kao nagradu za sve njegove zasluge razvalinu grada Lukavca i dali mu pripadajuće zemljište (24 jutara zemlje i 8 kmetskih selišta).

Kao pravnik, a od 1557. godine i sudac grada Zagreba, uvidio je Slatinski da postojeći pravni okviri nisu dostatni da trajno zaštite prava turopoljskih plemića. Pokazalo se to u slučaju buševskih posjeda koje su Turopoljci 1546. godine iz zahvalnosti darovali Ambrozu Gregorjancu. Kao sudac grada Zagreba saznao je Slatinski početkom 1559. godine da Ambroz Gregorjanec ima namjeru prodati njemu darovane buševske posjede. Znajući da bi se otuđivanjem turopoljskih posjeda postupno smanjivao teritorij Plemenite općine turopoljske i slabila njezina gospodarska osnova, Slatinski je u ožujku iste godine zatražio i dobio od Ambroza Gregorjanca jamstvo da neće ni on ni njegovi nasljednici nikada prodati darovani posjed u Buševcu protiv volje Turopoljaca, a budu li ga prodavali, ponudit će ga na otkup Plemenitoj općini turopoljskoj.

Kako bi ubuduće spriječio takve i slične slučajeve ali i da osigura trajnu opstojnost Plemenite općine turopoljske Matej Slatinski je odlučio, polazeći od odredaba zapisanih u povelji bana Nikole iz 1278. godine i poštujući običajno pravo, regulirati upravljanje općinom, popisati propise o nasljeđivanju, o sudstvu i o procesnom pravu. Drugim riječima napisao je pravila (statut) temeljem kojih su turopoljski plemići obnovili turopoljsko bratstvo.

Dana 15. veljače 1560. godine ovjerili su usvojeni statut pred zagrebačkim Kaptolom, a u znak prihvaćanja potpisali su ga predstavnici svih turopoljskih plemićkih obitelji i sučija u Polju i u Vrhovju185. Uz statut nalazio se popis predstavnika plemićkih obiteljskih zadruga i njihova imena.

Dvije su temeljne odredbe od velikog značaja za budući opstanak Turopolja bile upisane u turopoljski statut. Jedna od njih odnosila se na jednako pravo svakog turopoljskog plemića (brata) na zajedničku imovinu Plemenite općine Turopolje „kao da svi proizlaze iz iste košnice (ac si ab uno alvo seu stipite et progenie progeniti essent et procreati)“. Utanačeno je, naime, da svi turopoljski plemići poput braće imaju pravo na jednake udjele u zajedničkoj turopoljskoj imovini. To je značilo da bez obzira koliko članova živjelo u nekoj obitelji ili u nekoj sučiji, svaki je od njih imao jednako pravo koristiti zajedničku imovinu, prvenstveno zajedničke šume i pašnjake, a to je pravo pripadalo i svakom budućem članu turopoljskog bratstva.

Druga je odredba stvorila pravnu osnovu koja je turopoljskim plemićima za sva vremena osigurala cjelovitost i neotuđivost Plemenite općine turopoljske. Nitko tko nije član turopoljskog bratstva nije mogao postati vlasnikom ni pedlja turopoljske zemlje. Pravo raspolaganja vlastitim posjedima bilo je ograničeno na način da nijednom turopoljskom plemiću nije bilo dopušteno otuđiti svoje zemljište (prodati ili darovati) osobi koja nije pripadala turopoljskom bratstvu. Nasljedno je pravo također bilo tako uređeno, da nijedan turopoljski plemić nije mogao ostaviti u nasljedstvo svoje nekretnine osobi izvan bratstva. Ako bi neki član bratstva umro bez potomka, naslijedio ga je njegov najbliži rod. Pravo nasljeđivanja imali su i ženski članovi bratstva, osim ako su se udale za neplemića ili podložnika (kmeta). (Ivan Rožić, iz Povijesti Plemenite općine turopoljske 2020.g.)