Auguštanovec, selo koje polako nestaje: Nekad je ovdje sve bilo puno ljudi i svi smo se družili, a sad niti ima ljudi niti se tko s kime druži

Pitoreskno selo Auguštanovec smjestilo se na lijevoj obali rijeke Kupe. Administrativno spada pod Općinu Pokupsko, a prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine u njemu živi 103 stanovnika u 49 kućanstva. Važno je napomenuti da je davne 1931. godine u ovom selu živjelo 545 stanovnika, a od tad se broj stanovnika za svakog popisa smanjivao. U razgovoru s rođenim Auguštanovčaninom Miroslavom Grahovcem doznali smo da je ovo selo vidjelo i bolje dane, a i službene podatke treba uzeti s oprezom.

- Ovdje sam rođen i živio sam do 1990. godine. Selo danas broji tridesetak useljivih kuća i sedamdesetak stanovnika. Od toga je 36 žena, a ostalo su muškarci. U selu žive i tri mlade obitelji, koje imaju sve zajedno devetoro djece, a deseto je na putu. Ljudi su ovdje uglavnom zaposleni u Zagrebu ili Velikoj Gorici – rekao na je Miroslav.

Od javnog prijevoza udaljeni 4 i pol kilometra, a autobusne linije toliku su rijetke da se moraju voziti automobilima
Među mladim obiteljima koje žive u selu nalazi se i obitelj Petre Grahovac. Petra je inače iz obližnjih Lijevih Štefanki, a u Auguštanovec se udala. S mužem i troje djece uživa u svojoj obiteljskoj „oazi“. Životu na selu najviše se veseli sinčić od dvije godine koji bezbrižno trčkara po njihovom dvorištu, bez straha od prometa ili nekih drugih opasnosti koje vrebaju njegove vršnjake u gradu. Njegova 10-godišnja sestra svaki dan organiziranom autobusnom linijom putuje u školu u Pokupskom, a druga šestomjesečna sestrica još nema nikakvih prohtjeva, osim da je mama blizu. Iako bi im mnogi pozavidjeli na životnom okolišu u kojem žive, Petra nam je otkrila i onu drugu strane medalje.

- Mladim obiteljima je ovdje lijepo, ali i teško. Nemamo javnog prijevoza i ovisni smo o osobnom automobilu. S obzirom na sva ova nova poskupljenja, a posebno na cijene goriva nije nam lako. Da bi došli do javnog prijevoza moramo prvo doći do Pokupskog do kojeg ima otprilike četiri i pol kilometra, a i kad dođete tamo autobusne linije su jako rijetke pa se smo prisiljeni voziti se autom. Dok su djeca mala to još nije veliki problem, ali kad jednog dana krenu u srednju školu bit ćemo u problemu. Ja sam iz Lijevih Štefanki rodom i mi smo tamo imali autobusnu liniju pa sam mogla putovati u Zagreb u školu. Mislim da za našu djecu situacija nije blistava, s obzirom na to da svi rade i nema ih tko voziti svaki dan na bus, morat će ići u učenički dom. Kad odrastu mislim da im je bolje da odu odavde te da ovdje provode samo svoje vikende – objasnila nam je Petra.

Markulin: Na karaju krajeva i ja kad dođem nekad me uhvati tuga kad vidim sve ovo

Ljudi su se ovdje nekada bavili poljoprivredom, a svaka kuća obrađivala je zemlju te držala krave i konje. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća ljudi su se počeli zapošljavati u Velikoj Gorici i Zagrebu, a neki su trbuhom za kruhom krenuli u bijeli svijet. Među njima bio je i Stjepan Markulin, koji je u Njemačku otišao 15. listopada 1968. godine. Kako kaže, tijekom godine živi na relaciji Auguštanovec – Njemačka.

- Tamo mi je familija i to me veže za Njemačku. Jednom kad zasnujete obitelj u tuđini, teško se vratiti nazad. Mene vam jako srce vuče da dođem ovdje, dok mislim da djeca ne dijele tu emociju sa mnom. Oni su tamo rođeni i odrasli. Na karaju krajeva i ja kad dođem nekad me uhvati tuga kad vidim sve ovo. Nekad je ovdje sve bilo puno ljudi i svi smo se družili, a sad niti ima ljudi niti se tko s kime druži. Naše selo polagano izumire – potužio nam se Stjepan.

Davnih sedamdesetih i sela iz svoje mladosti prisjetio se Miroslav.

- 1978. godine u selu je živjelo 278 stanovnika. Selo je od proljeća do jeseni vrvjelo životom, ljudi su bili zadovoljniji. I tada se trebalo boriti i nije bilo lako, ali ljudi su tada bili spremni jedni drugima pomoći i nije bilo zavidnosti, niti otuđenosti – dodao je Miroslav.

U selu su jako ponosni na svojih 36 bunara, a nije ni čudo s obzirom na to da se većina tih bunara nije kopala modernom mehanizacijom. Kopalo se ručno i nije bilo nimalo jeftino. Miroslav nam je s ponosom pokazao svoj bunar na koji je nekad dovodio konje. Na samo dvanaest metara nalazi se voda, koja nije presušila ni za najvećih suša.

Zvonara Stjepana pogodio je grom dok se trudio rastjerati oblake koji su prijetili tučom

Najneobičnija stvar u Auguštanovcu svakako je njihova kapelica i tužna priča koja se uz nju veže. Kapelica je izgrađena 1926. godine i služila je kao zvonara, a 3. srpnja 1953. godine dogodio se jedan tragičan događaj koji se duboko urezao u pamćenje mještana.

- Seoski zvonar Stjepan Božić krenuo je zvoniti kako bi rastjerao oblake koji su prijetili tučom, kada ga je udario grom. Nesretni Stjepan na licu mjesta je preminuo, a kapelica je teško stradala. Nakon toga je obnovljena i posvećena svetom Iliji gromovniku, koji je zaštitnik Auguštanovca. Od tada gromovi više nisu pucali u zvonare. Tu je mladi župnik Ilija Žugaj sedamdesetih godina nama držao vjeronauk – rekao nam je Miroslav.

Kao i većina ruralnih sredina i Auguštanovec muku muči s odljevom stanovništva. Loša povezanost javnim prijevozom sa Zagrebom i Velikom Goricom, neisplativost bavljenja poljoprivredom i nedostatak radnih mjesta u okolici doveli su odlaska stanovništva, a selo je zbog blizine rijeke Kupe i predivnog okoliša sve omiljenije među vikendašima. Veliki broj Zagrepčana i Velikogoričana odlučilo sagraditi svoje vikendice upravo tu. U naselju se nalazi preko 100 vikend kuća. Tako da se naselje polako ali sigurno pretvara u vikend naselje.