„Da se ponovo rodim, ponovo bih bio kokičar.” Dobri duh grada zauvijek nas je napustio

Tužna vijest potresla je Veliku Goricu jučer, na sam praznik rada, kada je ovaj grad zauvijek napustio njegov dobri duh, gospodin Esref Sulejmani. Svima poznat kao „Maradona” - prodavač kokica, slatkiša i mirisnih kestena na ulicama našeg grada, ali i po naseljima bio je svakodnevno, ne propuštajući niti jedan događaj, proslavu, feštu pa ni praznik kao što je bio ovaj kada je, u 72. godini života preminuo.

„A, dok je zdravlja ide, ali baš me ne služi...Infarkt sam imao. Kažu mi kćeri: „Tata, nemoj više raditi”. Ali ne mogu je biti na miru. Dok ide, ide...” - rekao nam je jesenas kad smo kraj njegovih mirisnih kestena zastali i nakratko popričali. A rado je pričao sa svima.

Uz vruće i najfinije kestene, te jesenske večeri, s gospodinom Maradonom, prisjetili smo se i intervjua koji je već poodmakle 2015. godine dao za VGdanas.

„I dalje je sve kao i prije, samo da me srce posluži...” rekao nam je tada. Na žalost, njegovo je srce jučer zauvijek prestalo kucati.

U znak sjećanja na velikogoričkog kokičara, gospodina Sulejmanija, objavljujemo ponovo njegovu priču – priču o malom čovjeku velika srca, priču o duši ovog grada koja će nam svima nedostajati. Takve priče o malim ljudima su nam najdraže. One se pamte. A ti ljudi nikad se ne zaboravljaju.

Njegove kokice znate svi, a poznajete li njega?

Već 37 godina se Velikom Goricom širi miris njegovih kokica. Dobro ga znaju i mladi i stari Goričani koji s osmijehom na licu spominju njegovo ime ili jedan od brojnih nadimaka. Nema te fešte u gradu na kojoj nije bio kako bi ljudima ponudio uvijek svježe kokice, kestene, koštice ili slatkiše. Ovo je priča o njemu – jedinom kokičaru Velike Gorice.

Jednog oblačnog siječanjskog popodneva smo gospodina Esrefa Sulejmanija, velikogoričkog kokičara, zatekli na dobroj staroj lokaciji kod kina, na Trgu dr. Franje Tuđmana, gdje već godinama vrijedno radi. Tu prodaje kokice, slatkiše, igračke, a kad je sezona i kestene. I tako već 37 godina.

U Veliku Goricu je gospodin Sulejmani došao iz Kosova, kako kaže, trbuhom za kruhom. Najprije je živio u Zagrebu gdje je četiri godine radio s ujakom koji je također bio kokičar. Tako je zavolio taj posao koji je u to vrijeme bio unosniji nego danas.

-Onda su bila druga vremena, ja sam bio dečko bez škole, bez zanata, ovo je bilo super za mene. A sada je teško. Krize su. Svi ti zamjere, svi se ljute. Sad ne bih preporučio nikome da radi na ulici, ali nekad se ne bih mijenjao ni s kime. Da se ponovo rodim bio bih kokičar – priča nam gospodin Esref.

Došavši u Goricu, počeo je raditi sam i svih je ovih godina bio i ostao jedini u tom poslu na području grada. Osim u samom centru, radio je i u okolnim selima, gdje bi svoja kolica s kokicama i kestenjem postavio kad god bi tamo bila neka fešta ili proštenje. Pamte ga brojne generacije Goričana, a mnoga djeca koja su danas već tridesetgodišnjaci prisjećaju se kako su od gospodina „Maradone” dobivali besplatne kokice.

Taj je nadimak po slavnom nogometašu dobio jedne večeri kada se održavao turnir HVIDRA-e.

-Bio je tamo jedan dečko iz Lomnice, a ja sam mu predvidio karijeru da će postati kao Maradona. I tako Maradona, Maradona, ostalo je i meni ime Maradona. A ja govorim – slikajte me i vidjet ćete da ne mogu biti Maradona kad jedva hodam – šali se kokičar.

„Maradona” je samo jedan od brojnih nadimaka gospodina Esrefa. Zovu ga još i Turopoljska kokica, Maki, Suljo, što on sve sa smiješkom i zadovoljstvom prihvaća.

Neka bolja vremena

Budući da Goricu s istog mjesta promatra već više od trideset godina, nije mu teško opisati što se sve kroz godine promijenilo. Priča nam o godinama prije krize, kad su manifestacije u gradu trajale duže, a kino je bilo puno do posljednjeg sjedala.

- Najviše pamtim Goričke večeri nekad. Ovdje je bila livada, puno ljudi. Nisi mogao napeći kokice, a sad ih nemreš prodati. Goričke večeri su bile „bum” nekada, kao i Fašnik koji je tada trajao duže. Pa kad se sjetim kina, Kad je igrao „Mr. Bean” puknul je pult u kino dvorani koliko je ljudi bilo, a sad za praznike ne možete petnaestero djece skupiti, a karta je 10 kuna jeftinija nego u Zagrebu – priča nam kokičar.

Ni ratne godine nisu bile loše za posao. Gospodin Esref kaže kako je tada prodaja kokica porasla za 50 posto.

-Ratne godine su bile jako dobre. Pola izbjeglica bilo je u Gorici i promet je porastao za 50%. Ja nekad nisam ni napuštao Sisak, a sad u Sisak ne idem jer znam da neću imati papirnatu novčanicu – objašnjava Sulejmani ističući kako su danas neusporedivo teža vremena.

- Nekad su dečko i cura bili iz bogate obitelji, a sad su svi među dobrim sirotinjama. To sam osjetio sad na Sve Svete. Nemaju za kupit kokice. Šta mogu nego pokloniti im, fala Bogu da mogu bar to. I ja sam u lošem stanju, ali kokice mogu pokloniti. Mladi nisu krivi. Jedan radi, drugi ne radi, djeca ne znaju da li ima ili nema. Svi traže. Ali takva su sad vremena – govori gorički kokičar.

Osim krize kojom su zahvaćeni gotovo svi, Gorici su, kako kaže, jako naštetile poplave stoga je, smatra Sulejmani, pogotovo od stradalih naselja teško nešto očekivati. Osim u centru grada, kokice prodaje i u Pokupskom, Črnkovcu, Šćitarjevu te Lekeniku, a u ostala mjesta mu se ne isplati ići jer najam za štand ne može pokriti prodajom kokica.

-Jako je teško. Ja se divim mladim ljudima koji imaju dvoje djece, a jedan radi. Plačeš od muke kad vidiš da dijete hoće, a mama mu ne može kupiti. Na Sisvete sam preko pedeset kokica dao gratis, ali ne mogu svima. Teška su vremena. Mi smo preživjeli, a kako će mladi? Ne daj Bog da sam u njihovoj koži – kaže Sulejmani.

I sam je otac četvero djece, i djed nekoliko unučadi. Njegove tri kćeri završile su škole i fakultete i sad mu je cilj da pronađu posao. Kad se to dogodi, kaže, povući će se u mirovinu. No kolica s kokicama ostat će prazna jer ga u ovom poslu neće naslijediti niti unuk koji mu stalno pomaže.

- Ne bih mu to preporučio. Danas nisu vremena za rad na ulici kao nekad. Ne bih nikome to predložio – govori gorički kokičar.

Gorica je Gorica

Iako mu je danas teško, i dalje s veseljem i osmijehom na licu dolazi u grad prodavati kokice. Poznaje svaku manu i vrlinu ovog grada u kojem je proveo život i koji, kako kaže, ne bi mijenjao nizašto.

-Mogu reći da mi je ovo prvi dom jer sam iz Kosova otišao kao dijete s 11 godina. Što ja znam, ne znam ni 5 posto ljudi iz rodnog kraja, a u Gorici znam svako selo. Tko je iz kojeg sela, ja ću vam reći. Ja sam sretan, zadovoljan s Goricom, s Turopoljem. Prezadovoljan. Da me ponovo rode, opet bih došao tu. S kokicama. Vjerujte, bih. Iako je teško i ima prigovora, ali Gorica je Gorica. Bio sam na više mjesta, ali nije to to. Poznaju me i neki put mogu svašta reći, ali ja se ne bih mijenjao – ponosno ističe kokičar iz Velike Gorice.

Rad i poštenje

Za ovaj kraj, za ljude koji ga poštuju i koji su mu uvijek bili spremni pomoći, gospodin Sulejmani ima samo riječi hvale. Uljudnost na koju je naišao kada je s Trga bana Jelačića u Zagrebu, tadašnjeg „Trga Republike”, „pobjegao” u Goricu, preporodila ga je, a sve ove godine održali su ga, ističe, rad i poštenje.

- S dobrom robom i ponašanjem ja održavam sebe tako dugo u Gorici. Inače, da nije dobra roba, da ja nemam poštovanja prema svima, brzo bih i ja dobio nogu – kaže naš kokičar.

Simpatičan, drag, pozitivan, uvijek vedar i nasmijan gospodin Maradona svakog dana Velikogoričanima iznova peče kokice. Ponekad možda samo prođete pored njega, ali sigurni smo da ćete, kad ode u mirovinu, primijetiti da ga više nema. Stoga, ukoliko se zaželite finih, friških kokica, nemojte dugo oklijevati. Znate kome se možete obratiti i gdje ga možete pronaći.

(autor: Maja Peranić/Članak je objavljen 28. siječnja 2015. godine u 59. broju VGdanas novina)