Dan crvenih haljina: "Zadnje što bih pomislila je da ću imati moždani s 27 godina"

Svake godine od moždanog udara umre trostruko više žena nego od karcinoma dojke, kako bi se podigla svijest o moždanom udaru kod žena i ove godine 2. veljače obilježen je Dan crvenih haljina. Moždani udar u žena nedovoljno je prepoznat, nedovoljno istražen i nedovoljno liječen, a da može zateći ženu u bilo kojoj dobi i bilo kada potvrđuje i priča naše sugrađanke Lucije Pejić Stepanić koja je s nama podijelila svoje iskustvo.

Prije tri godine Lucija je doživjela moždani udar. Iako je imala 27 godina i apsolutno nikakvih simptoma, ovo traumatično iskustvo srećom nije na njoj ostavilo teže posljedice, osim što je nakon cijele agonije izašla jača i sigurnija u to kako je svaki dan života dar.

-Bila je nedjelja i bili smo doma, suprug Marko, ja i naša kćer Petra koja je tada bila petomjesečna beba. Nisam nešto posebno osjećala, samo sam odlučila malo prileći i odmoriti do podne. U jednom trenutku me iz tog drijemanja probudila jaka glavobolja, bio je to osjećaj kao da vas je netko s nečim teškim udario u stražnji dio vrata i nakon tog se ne sjećam jednog dijela, mislim da sam pala u nesvijest-prisjetila se Lucija, mlada učiteljica koja je tada bila na porodiljnom.

-Sljedeće čega se sjećam je buđenje uz osjećaj gušenja, nisam mogla doći do zraka i automatski sam htjela podići noge u zrak jer sam mislila samo mi je pozlilo, Ali tu sam shvatila da ne osjećam ruke i noge, i da sam paralizirana od vrata nadolje. Osjećala sam se kao da mi je mozak prazan, i to je trajalo neko vrijeme. Čula sam muža kako se sprema prošetati s našom kćeri i uhvatila me panika jer sam shvatila da ne mogu ni govoriti-prisjetila se traumatičnog iskustva naša sugovornica.

„Uslijedila je mučnina, povraćanje, osjećala sam se kao da ću se raspasti“

Nekako je, kaže, uspjela prošaptati „Marko, pomozi!“ u nadi da će ju muž ipak čuti.

-Tu se sam dragi Bog umiješao da je muž mene zapravo i čuo i došao je u sobu. Vidio me da ležim, ali na prvu nije shvatio što se događa. Pitao me što je, je li sanjam, a kasnije je rekao da sam bila izgledala čudno i potpuno nekontaktibilna. Instinktivno sam se počela molit, ali nisam se mogla sjetiti riječi ni „Oče naša“, niti ikoje molitve, i shvatila sam da se tu radi o nečem ozbiljnijem-ispričala nam je Lucija.

Nekako je uspjela signalizirati da se ne može ni pomaknuti na što ju je suprug malo podigao, počeo trljati ruke i noge. Osjetila je tada trnce, ali osjet se nije vratio u potpunosti.

-Uslijedila je mučnina, povraćanje koje je bilo nekontrolirano i nezaustavljivo, i osjećaj da mi glava puca, da ću se raspasti, imala sam osjećaj da to nisam ja-kaže Lucija. Iako je unatoč svim simptomima i dalje mislila da je kolabirala, da je sve to od umora, brige oko malog djeteta, pozvali su hitnu pomoć.

Ni hitna nije prepoznala znakove moždanog udara

Dok je došla hitna pomoć osjet joj se pomalo vratio, došla je k sebi, vitalni znakovi su izgledali normalno, ali i dalje ju je mučila nesnosna glavobolja. Njenu agoniju većom je učinilo da hitna pomoć nije prepoznala mogućnost moždanog udara. Kako je hitna vozila u Vinogradsku gdje je tada bila gužva zbog korone, savjetovali su ih da sami otiđu na Rebro za svaki slučaj.

Kasnije je počela tonuti u san i dalje se ponovno jednog dijela ne sjeća.

-Suprug me je tada stavio u auto, jer nisam reagirala i odveo u KBC Zagreb, tamo sam još dva sata čekala da me netko primi jer smo došli s papirima na kojima ništa nije pisalo i s krvarenjem u mozgu koje nitko nije prepoznao. Kad su me zaprimili odradili smo sve pretrage, glavu su zadnju snimali i tada su vidjeli da je u pitanju ruptura aneurizme-prisjeća se Lucija.

Četiri sata proveli su na hitnoj dok nije smještena na odjel jer se morao čekati test na COVID-19 kako bi znali gdje je smjestiti.

Nisam ni znala da imam urođenu aneurizmu

Cijelo to vrijeme loše se osjećala, glava ju je i dalje boljela, a potom joj je prišla doktorica i rekla da se radi o ozbiljnoj situaciji.

-Pitali su me jesam li znala da imam aneurizmu, na što sam rekla da nisam i da ne znam što je to. Slikovito su mi objasnili da je riječ o balončiću na žili kojeg vjerojatno imam godinama i da se radi o urođenoj vrsti aneurizme. Žila je na tom mjestu bila slabija i godinama je taj balončić rasao. Rekli su mi kao da sam imala tempiranu bombu u glavi koja je mogla puknuti bilo ka di bilo gdje, a zapravo je sreća u nesreći bila da sam ležala u krevetu kad se to dogodilo, a ne vozila automobil ili bila negdje s djetetom- prepričala nam je Lucija. Doktori običavaju reći da nakon puknuća aneurizme slijedi par zlatnih sati nakon kojih se to ili smiri ili se dogodi još jedno puknuće koje često zna biti i smrtonosno.

Nakon što su joj objasnili da moraju napraviti zahvat kao i svaka majka užasno se osjećala jer je doma ostavila novorođenče od pet mjeseci, pa joj je vijest da će barem 10-14 dana provesti u bolnici nakon operacije dosta teško pala.

-Dan kasnije, u ponedjeljak, dr.Radoš me operirao. Riječ je o zahvatu u kojem pod općom anestezijom kroz preponu uvode kateter i ubacuju kroz njega zavojnice koje djeluju kao ljepilo da spriječe krvarenje te aneurizme. Nakon toga slijedio je oporavak na intenzivnom odjelu jer su često moguće komplikacije kod takvih pacijenata, nova ruptura, moždani udar, grčenje žila…pa sam bila na promatranju-nastavlja Lucija dodavši kako ju je nakon buđenja glava boljela još više i sljedećih pet dana ništa nije mogla od nesnosnih bolova koje je trpjela.

Svaka dva sata primala je koktel lijekova protiv bolova koji su bili tako jaki da je u jednom trenu imala i halucinacije, no taj težak period jednostavno je morala izdržati.

-Cijelo to vrijeme medicinske sestre su stvarno bile predivne i doktori, svaka im čast, a nakon tjedan dana su me prebacili na odjel i nisam se smjela dizati još, niti sjediti da se u glavi opet nešto ne dogodi. Uslijedile su vježbe s fizijatricom, vježbanje posjedanja, stajanja, hodanja…U svemu tome sam imala sreću da mi ništa nije oštećeno. Nije mi ostala paraliza udova ili govora hvala Bogu sve funkcije su mi ostale normalne.

(Jedna od prvih obiteljskih fotografija nakon oporavka; privatan album)

Dvoslike su trajale dva mjeseca, a najteža borba bila je ona sa psihom

Jedino što ju je mučilo su bile dvoslike pa nije sve vidjela jasno, zbog toga je prošla i dodatne pretrage no završni zaključak je bio da je operacija bila uspješna, krvarenje se povuklo i da polako može kući k obitelji, dok je oko organ kojem je trebalo više vremena za oporavak. No, tu nije još sve završilo, jer je Lucija tada morala dobiti još jednu bitku, onu sa svojom psihom.

-Smetala me ta bespomoćnost jer nisam se mogla brinuti o sebi, niti o svom djetetu koje je tada već imalo šest mjeseci. Psiha me najviše mučila jer mi se to dogodilo u snu i bojala sam se zaspati. Bilo je tu paničnih napadaja, buđenja u snu, bojala sam se da se neću probuditi… pitala se koliko ću živjeti, hoću li vidjeti dijete kako raste… molila sam Boga da mi pošalje znak da znam moram li sad tako živjeti u strahu ili će to stati-iskrena je naša sugovornica.

Napadaje panike, noćna buđenja i strahove prekinula je nova trudnoća

U končanom oporavku veliku su ulogu imali bližnji, roditelji, sestre, prijatelji i prije svega suprug koji je u to vrijeme bio i tata i mama njihovoj kćeri, a nju je bodrio uz dozu humora, bez njih ne zna kako bi to prošlo. Točka na „i“ koja ju je istrgnula iz svih strahova i vratila u normalan život bila je druga trudnoća.

-Kada sam ostala trudna, tako sam si u glavi postavila da sam sad trudna i nosim malo biće i meni se neće ništa loše dogoditi. Tada sam počela normalno spavati, normalno jest, imala sam više energije i psihički sam se izvukla iz svega. Naš mali Matej bio je taj znak koji je poslan i koji me izvukao od depresije u koju sam mogla još dublje upasti-kaže Lucija.

-Zadnja stvar na svijetu što bi pomislila je da ću imati moždani s 27 godina. Dugo mi je trebalo da to prihvatim, s tim što sam proživjela sam postala druga osoba i psihički i fizički, nije to nešto što se preboli i zaboravi već kontrole koje te prate kroz život. To me zapravo ponukalo da živim još opuštenije i slobodnije, da ne živim u grču. Stvarno ne znaš hoćeš li se probuditi sutra-rekla nam je Lucija.

„Provjerite svaki simptom“

Da je znala da ima aneurizmu u bolnici bi u dogovorenom terminu imala isti zahvat uz ugradnju stenta koji bi osigurao još više da se to ne ponovi, no kako je bila hitan slučaj, a za stent su potrebne veće pripreme, za to nije bilo vremena. Ugradnja stenta zahvat je koji je možda čeka u budućnosti.

-Moj savjet je svim čitateljima je da idemo svi dan po dan, da se ne živciramo oko gluposti, da uživamo sa svojima i ako se dogodi ovako nešto da nije sve crno, imaš nekoga „tamo gore“ na koga se možeš osloniti i ovdje dolje svoje koji će biti uz tebe. Danas radim, treće dijete je na putu, hvala Bogu, i sva ta patnja je, vjerujem, imala i smisla. Meni su nakon svega liječnici dali zeleno svjetlo da nastavim sa životom jer ne mogu živjeti pod staklenim zvonom, ali svakako kontrole su obavezne jer sam još mlada i život je preda mnom-kaže Lucija i za kraj poručuje:

-Oko mene ima puno žena koje se žale na manje i veće glavobolje, ne kontroliraju se, ja bih svima rekla da provjere svaki simptom, da ne čekaju, jer ako se otkrije na vrijeme puno su veće šanse da će se izliječiti na vrijeme, bez moždanog udara, bez trauma kakve sam ja ili kakve je netko drugi prošao.