Djeca branitelja Domovinskog rata: "Ponosni smo na naše očeve i dužnost nam očuvati njihova svjedočanstva"

Oni se ne sjete Domovinskog rata samo na Dan državnosti, na obljetnicu pada Vukovara, ili na Dan pobjede, Domovinski rat iz dana u dan žive. Istina o njemu, ponos i žrtva utkana je u njihove obitelji od prvog dana od kada su njihovi očevi uzeli pušku na rame i hrabro stali u obranu domovine, dok su oni još bili djeca. Danas, više od 30 godina kasnije, okupljeni u Udrugu djece hrvatskih branitelja grada Velike Gorice svjedočanstva branitelja žele sačuvati za sva vremena, o ratu učiti generacije čije vrijeme tek dolazi i to smatraju svojom dužnošću.

Ideju da se osnuje jedna takva udruga, koja će okupljati nasljednike naših branitelja, pokrenuo je pokojni Stjepan Kovačević, bivši predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Velika Gorica. Ondje gdje su zakazali obrazovni sustav, mediji i društvo u cjelini, po pitanju širenja istine o Domovinskom ratu, tamo nastupaju oni – djeca branitelja.

-Nije poanta samo bilježiti povijesne činjenice već želimo predstaviti svjedočanstva naših branitelja iz prve ruke. Gdje su se i kako organizirali, gdje su pronašli čizme, opremu, gdje su bili i kamo su išli. Od toga gdje su pronalazili lovačke puške i kako su ih nabavljali. Kad vam to priča živa osoba iz prve ruke to dobiva drugi kontekst i daje vam širu sliku o Domovinskom ratu. O hrabrosti naših golorukih očeva – kaže predsjednica Tea Kunjas.

O toj hrabrosti, koja je većini danas nezamisliva, djeca branitelja ponosno pričaju. No i oni sami, svjedoci su toga, ne tako davnog, ratnog vremena. Kćeri začetnika Udruge, gospodina Kovačevića, Maja i Ivana, danas su jedne od najaktivnijih njenih članica.

Njihovo djetinjstvo obilježeno je slikama koje se ne zaboravljaju, Maja je imala 11, a Ivana 7 godina.

-Sjećam se prvog dana kad su došli po tatu, kad su ga odveli. I 3. listopada 1991. kad je osnovana 153. brigada. U 2-3 sata u noći. Bio je mrkli mrak, svi smo se digli na noge. Ta scena mi je i danas pred očima. Ne znaš kuda tata ide, kad će se vratiti, a u daljini čuješ tutnjavu i bljeskove koji dolaze iz smjera Pokupskog. Kao da se sprema nevrijeme i kiša, ali neće kiša nego je rat – prisjetila se Maja.

Stanovali su tada u obiteljskoj kući u Donjem Podotočju. Mlađa sestra Ivana, danas tajnica Udruge, prisjeća se svakog dana rata kad bi tata došao kući.

- Nije bilo mobitela, telefona. Nismo znali je li tata živ. Bile bismo presretne kad bi došao doma – kaže.

Kad se prvi put vratio, nakon više od mjesec dana, bio je neprepoznatljiv.

- Nikad to neću zaboraviti. Bile smo u dnevnom boravku, uđe čovjek u kuću, u maskirnom, ima bradu. Ukočile smo se. Nismo znale tko je to. Tek kad je progovorio, shvatile smo da je to naš tata – govori Maja.

Uzbune, odlasci u skloništa, strepnja i strah. Sve su to prošli svjedoci doba rata, a u onima koji su bili djeca, dovoljno velika da mogu osvijestiti što se to oko njih događa, u njima će ta sjećanja uvijek živjeti.

- Svega smo bile svjesne. Te scene su ostale žive i čiste, a danas kad prođe mig i stakla se zatresu podsjete me na one dane kad je tutnjalo – kažu Maja i Ivana.

„Taj rat smo živjele“

Bili su to sami počeci rata. Doba neizvjesnosti i straha. Njihov otac bio je vezist na bojištu kod Pokupskog. Po završetku rata, otac se vratio živ, no sve što je proživio na svom putu, ostavilo je u njemu dubok trag.

- Mama bi ga tijekom noći nalazila na podu. Proživljavao je te događaje s ratišta i u snu. Prijatelji su mu pogibali pred očima i to ga je obilježilo za cijeli život. Često se borio s tim mislima. Bilo je teških trenutaka – ispričale su sestre.

Članovi obitelji branitelja rat svakodnevno iznova proživljavaju. Za njih to nisu samo obljetnice, vijenci i svijeće koje se pale poginulima na Dan državnosti, to je svakodnevno podsjećanje na vrijeme koje je obilježilo njihove živote i nakon rata.

-Živjele smo svakodnevno taj rat. Cijeli život smo u tim pričama. Tata je bio aktivan u udrugama i predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana 30 godina, do svoje smrti – ispričala je Maja.

I život Teine obitelji obilježen je Domovinskim ratom. Na početku rata imala je svega 3 godine pa je uzbune i skrivanja u skloništa doživljavala kao dječju igru.

-Sjećam se skrivanja u podrumu, ali nismo bili u našem jer smo se mi grijali na lož ulje, a mama se uvijek bojala da cisterna ne eksplodira pa smo išli kod susjeda. Bilo je puno djece i meni je to bilo kao igra. Mama je bila medicinska sestra i često su ju znali zvati s posla, a baka i djed su nas vodili u podrume, igrali bismo se, no uvijek je jedna vrećica s bitnim stvarima bila spremna za nas i to je sestra morala uzeti – ispričala je Tea, predsjednica Udruge.

Imati djetinjstvo kao ratnih devedesetih danas je nezamislivo. Umjesto sličica pokemona, nogometaša, K-Popa i drugih, tada su se skupljale Cro Army sličice hrvatskih vojnika. Umjesto pred mobitelima, i odrasli i djeca vjerno su sjedili pred malim tranzistorom koji je bio neizostavan u svakom podrumu. Djeca su sama, pješice išla u školu, iako bi istog dana zasvirala uzbuna. Takvi scenariji neshvatljivi su čak i onima koji su ih i sami proživjeli.

Tein otac bio je također pripadnik 153. brigade, borio se na ratištima u Slavonskom Brodu i u Cavtatu, a nakon rata nastavio je paliti svijeće svojim poginulim suborcima.

- Sjećam se kad sam bila dijete, kad bismo išli na groblje moj tata je imao posebnu vrećicu punu lampaša. Najprije bismo obišli rodbinu s mamom, a dalje bih nastavila s tatom. Išli bismo kod križa, pa poginulim braniteljima, a onda do grobova njegovih suboraca. Nisam to prije shvaćala. No znam koliko je to njemu bilo važno – ispričala je Tea.

„Ne tražite nas da zaboravimo!“

Njezin je otac i danas živ.

-Povučen je i ne voli o ratu pričati, vidim koliko su mu te teme teške, osjeti mu se to u glasu i vidi na licu. Toliki mladići su poginuli, ljudi u najboljim godinama. Kad čujem da se govori: „Zaboravite to, to je prošlost“, meni je teško, a kako je tek njima, mom tati i drugim braniteljima – pita se Tea.

Tražiti nekog da zaboravi traumu koju je doživio, da gurne glavu pod tepih i stavi ružičaste naočale, bilo bi bezobzirno i suludo, upozoravaju djeca branitelja, a na takav diskurs, na žalost danas sve više nailaze.

- Ne dobivamo uvrede, ali ljudi znaju pitati zašto se stalno vraćamo na rat? Zašto se ne zaboravi što je bilo i ne krene dalje? Ali ljudi nisu svjesni, ne kažu to zlonamjerno, no nisu svjesni koliko tim izjavama povrjeđuju žrtve, nekoga tko je izgubio voljenu osobu, nekog svog. Odakle ikome pravo tražiti nekog da se to zaboravi? – govore djeca branitelja.

Kako se oduprijeti takvom razmišljanju, pitamo ih.

-Mnogi drugi narodi obilježavaju tragedije koje su se dogodile prije 100 i 200 godina, a mi ne, a zašto ne bismo? Nije to tako davna prošlost. To je tek tridesetak godina. Upravo je sad vrijeme da se njihove priče zabilježe, dok nam ih ima tko pričati. Ne želimo da nas jednog dana naši unuci pitaju zašto smo dopustili da se njihova istina zaboravi – priča predsjednica Tea.

Branitelji, pripadnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata stare, a njihovim odlaskom gasit će se i udruge koje ih okupljaju. Istina o ratu stoga ostaje na njihovoj djeci, da ju čuvaju, šire i prenose na mlađe generacije.

Generacija koja tek dolazi

Ni djeca branitelja s početka priče, nisu više djeca, i sami su svjedoci onoga vremena. No, ova Udruga ne okuplja samo njih već i mlađu djecu branitelja, one rođene u mirno doba, kad je rat već završio. Generacije su to čije vrijeme tek dolazi, no u njihovim godinama, njihovi su hrabri očevi već uzimali puške na rame, oblačili uniforme kako bi stali u obranu svoje domovine.

-Moj tata je imao 18 godina kad je otišao u rat, a otišao je jer su živjeli u neimaštini i htio je spasiti svoju obitelj. Uvijek mi kaže: „Ja sam bio mlad i glup, otišao sam u rat.“ Ne voli baš pričati o tome, ne otvara se o tome što je proživio. Nije mu to lako. No, super je tata i jako sam ponosna na njega – kaže nam, uz puno emocija, 19-godišnja Marijana Matić, članica Udruge.

-Tata nas uči o ratu. Odvede nas u Vukovar da vidimo što se tamo dogodilo, odvede nas na groblje, zapalimo svijeće za poginule. Dostojanstveno im odajemo počast. Nije nam govorio detalje koje je proživio na ratištu, nismo ga niti puno ispitivali, jer svaki put kad bi govorio o tome završili bismo u suzama – dodala je Marijana.

Teme o Domovinskom ratu osobno ju jako pogađaju, no o njima se i sama informira putem portala, knjiga, društvenih mreža i svih modernih alata današnjice. Roditelji, koji su joj u ratno doba bili tek malo veća djeca pričaju joj o skloništima, uzbunama. Poštovanje prema Domovinskom ratu usadili su u svoju djecu. No, mladi ljudi koje Marijana poznaje, njezini prijatelji, generacija, ne bave se ratnim temama. To je područje koje malo koga zanima.

- Kad danas pogledam tu svoju generaciju, i sebe samu i svoje neko iskustvo, i usporedim sa svojim tatom koji je s 18 godina bio u ratu, to mi je neusporedivo i neshvatljivo. Moja generacija uopće ne priča o ratu i ne zna što se tamo uopće dogodilo – kaže nam Marijana.

Učlanila se tako u Udrugu djece branitelja kako bi dala neki svoj doprinos i možda malim koracima pobudila interes mladih za našu, ne tako daleku, povijest.

-Mogli bismo održavati radionice gdje bismo djecu i mlade učili o stvarima koje su se dogodile jer nisu dovoljno educirani o tome. Trebamo čuvati naše branitelje, brinuti u o njima i poštivati sve što su napravili za nas. Ipak su oni branili ovu državu da bismo mi ovako lijepo mogli u njoj živjeti – rekla nam je Marijana.

Otac 25-godišnjeg Mihaela Galekovića u rat je otišao s 23 godine.

-Neobično je kad si pomislite da ste u godinama kad je vaš otac već bio mobiliziran i u ratu – priznaje Mihael, ali to su bila druga vremena, dodat će.

Kao pripadnik 153. brigade njegov je otac prošao ratišta u Pokupskom, Lijevim Štefankima, u blizini Slavonskog Broda te u Brodskoj Posavini.

-Pričao je dosta o ratu, a posebno je upečatljiv bio trenutak u prosincu 1991. kad je granata pala u njegovoj blizini. Već su suborci mislili da je gotovo, no on je nekako preživio i dan danas mu nije jasno kako. Toga se često sjeti – ispričao je Mihael.

Otac je danas član Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Velika Gorica te Udruge pripadnika 153. brigade HV-a Velika Gorica, a njegov sin Mihael kroz ovu se Udrugu nastoji boriti za bolji položaj branitelja u društvu i očuvanje istine o ratu od zaborava.

„Naša je dužnost očuvati sjećanje na žrtvu branitelja“

Djeca branitelja svjedočanstva svojih očeva neće nikada zaboraviti, prenijet će ih na svoju djecu, a želja i cilj ove mlade Udruge jest pričati, poticati, educirati, istaknuti priče živih svjedoka ratnog doba koji su svoju domovinu branili i stvarali. Smatraju to i svojom dužnošću.

-Mi djeca smo ponosni na svoje očeve branitelje, kao i na braniteljice i to je motiv rada ove Udruge. Želimo da to naši očevi znaju. Ponosni smo na svoje korijenje. To nije život u prošlosti, to je poštovanje prema slobodi koju danas živimo – istaknuli su članovi Udruge Djece hrvatskih branitelja Velika Gorica.

U planu Udruge je tako organizacija kulturno edukativnih programa koji bi u Veliku Goricu doveo domoljubne teme ispričane na način blizak novim generacijama. Također, pozivaju i drugu djecu branitelja s velikogoričkoga područja da se priključe radu Udruge u cilju očuvanja istine o Domovinskom ratu i prenošenju na mlađe naraštaje.

(Proizvedeno u suradnji sa Zagrebačkom županijom)