Dubravko Čorak: „Alkoholizam me vukao na dno, a iskustva drugih pomogla da vratim svoj život. Ne bojte se potražiti pomoć”

-Imam 50 godina i cijeli život sam živio tako kako sam živio. Oko mene je velika obitelj, ali ja nisam znao da imam sve u životu dok to nisam krenuo gubiti. Našao sam se na putu u provaliju. U svijetu alkoholizma u kojem sam zaglibio... No danas mi je jasno da čovjek treba potonuti, doživjeti veliki pad kako bi mogao vidjeti svjetlost na kraju tunela, kako bi se mogao dići i okrenuti se ka toj svjetlosti – tim riječima svoju priču započinje Dubravko Čorak, naš sugrađanin, poduzetnik, suprug, otac šestorice sinova i djed. Svoju borbu s porokom koji ga je doveo na sam rub da izgubi svoju obitelj, sve što je kroz život stvarao i volio zbog odanosti piću, odlučio je podijeliti s javnošću kako bi njegov pozitivan primjer potaknuo i druge koji se bore s ovisnostima na put ka potrebnoj promjeni.

Na život kakav je živio, Dubravko kaže, nije ga nitko natjerao. Piti je počeo iz dosade i to se pretvorilo u naviku. Dogodio se i rat u kojem je sudjelovao već kao maloljetnik, što mu je nakon rata dalo izgovor da se odaje piću.

-Izgovori su razni. Moj je bio sudjelovanje u ratu. Govorio sam da je to to - bio sam u ratu i moram se utješiti nekako. No, i druge su osobe bile u ratu, doživjele traume. Moja supruga je blisku osobu izgubila u ratu, poginuo joj je brat. I nije se okrenula porocima. I brojne druge ljude poznajem koji su poput mene prošli rat pa se nisu piću predali. To su sve bila moja opravdanja, izgovori zbog kojih sam pio – priča nam Dubravko.

Sve aktivnosti uz „blagoslov alkohola”

Dubravko i njegova obitelj dolaze iz Gornje Lomnice. Aktivan je u društvenom i sportskom životu zajednice, ima veliki krug prijatelja, a djeluje i u Udruzi branitelja te u Mjesnom odboru. Uključen je u aktivnosti i događanja od kojih se brojna, priča nam, odvijaju uz „blagoslov alkohola”.

- To je nama uvijek tako odgovaralo. No kako sam prestao piti, počela su mi se otvarati sva vrata. Nikog od svojih prijatelja nisam napustio, oni kojima se moja promjena nije svidjela odmaknuli su se sami. A oni koji su mi i dalje prijatelji gledaju moj primjer, nitko me ne osuđuje i nitko me ne ismijava. I svi bi htjeli da im dam recept da i oni uspiju ostaviti piće – kaže Dubravko i dodaje:

-Ja recept nemam, mogu dati savjet. Ne postoji čarobni štapić koji će preko noći riješiti problem, ali ima ljudi koji su proživjeli slično iskustvo, koji žele pomoći i kojima se, kao i ja, mogu obratiti – kaže Dubravko dodajući kako je u našem društvu priznavanje problema i potraga za stručnom pomoći stigmatizirana, kritizirana i često ismijavana.

- Trebate biti hrabriji, ne obraćati pažnju na okolinu već se posvetiti važnim stvarima u životu. Obitelji, sebi jer ako si ti u redu i sredina u kojoj se krećeš, ljudi koje voliš i za koje si odgovoran i oni će biti u redu – kaže Dubravko.

Podrška u Klubu liječenih alkoholičara

Njegovo svjetlo na kraju tunela bila je supruga Vlatka i obitelj puna podrške koja ga je nagovorila na liječenje, a zatim i na priključenje Klubu liječenih alkoholičara „Prof.dr. Branko Lang” Velika Gorica, jednom od četiri takva kluba koji djeluju na području našeg grada.

Gospođa Mara Oroz, medicinska sestra s 41 godinom radnog staža na zagrebačkom Rebru, danas je u mirovini, no aktivno vodi Klub liječenih alkoholičara koji djeluje već 28 godina.

-Članovi nam dolaze nakon bolničkog liječenja, sudskim procesom ili samoinicijativno. Teško im je priznati da imaju problem, dolaze u otporu koji potraje i godinu dana. Negiraju alkoholizam, ljuti su na obitelj, a kad shvate da im je ta obitelj željela samo dobro, krene ta promjena – priča gospođa Mara.

Snaga i utjecaj grupe na promjenu u pojedincu je velika. Iskustva starijih članova koji su duže trijezni, koji ne piju godinama, pomažu mlađim članovima da shvate da i oni mogu isto, snaga su im i poticaj da ustraju na svom putu ozdravljenja, priča nam voditeljica Kluba.

-Mi nismo prvi korak u procesu. Osoba treba proći bolničko liječenje, a sudjelovanje u našem klubu je nastavak da se održi apstinencija od pića. Osobe se moraju susresti sa životom van bolnice, s uvjetima u kojima je alkohol dostupan na svakom koraku – kaže gospođa Mara.

Sedam mjeseci bez pića

Svoj problem s alkoholizmom Dubravko je krenuo rješavati prije dvije godine, prošao je bolničko liječenje, a posljednjih sedam mjeseci je trijezan, ne konzumira piće i aktivan je član Kluba u kojem je, kaže, pronašao utočište.

-Najveća podrška mi je moja obitelj i moja supruga, a potom boravak u klubu gdje su ljudi sa sličnim problemima s kojima mogu podijeliti svoja iskustva, čuti njihova. To doista pomaže prilikom izlaska iz svijeta alkoholizma, a taj prelazak u „ovaj svijet” je najteži – priča nam.

Bio je skeptičan oko toga kako će funkcionirati u klubu, kakvi će biti sastanci na kojima se mora pojaviti.

-Hodanje po sastancima i otvaranje tema, činilo mi se banalno. To nije bio moj način života, niti moj način druženja, niti moj vokabular. Živio sam u drugačijem svijetu, ali kad se „klik u glavi” dogodio odlučio sam mijenjati svoje navike – rekao nam je.

-Ljudi koji su mi pomogli i koji mi još pomažu, moja obitelj i stručno osoblje na liječenju, potaknuli su me na djelovanje. U Klubu sam dobio smjernice kako pomoći sebi, a ako pomognem sebi i svojoj obitelji, daje mi to elana da pomognem i ja drugima. I da pozitivno utječem na njih – govori Dubravko.

Ljetna škola alkoholizma u Lošinju

Klub liječenih alkoholičara Velika Gorica sudjeluje svake godine na Ljetnoj školi alkoholizma u Malom Lošinju. Ona djeluje već 18 godina, organizira je Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara te jednom godišnje okuplja stručnjake i klubove iz Hrvatske, ali i okolnih zemalja.

-Škola je međunarodnog tipa. Ondje dolaze liječnici, psihijatri, psiholozi, socijalni radnici, terapeuti i medicinske sestre na edukaciju. Ali preporučuje se da dođu i članovi klubova. Iz Velike Gorice uvijek dolazi velik broj sudionika – kaže gospođa Mara.

-Jako smo zahvalni našem Gradu i lokalnoj zajednici što prepoznaju naš trud i rad u Klubu te nam svake godine omoguće dio novčanih sredstava za edukaciju u Ljetnoj školi u Lošinju - dodaje.

Ove godine od 100 sudionika čak 20 ih je bilo iz Velike Gorice. Među njima i naš sugovornik Dubravko kojem su iskustva sudionika bila dodatna motivacija za ustrajnost na putu ozdravljenja.

Danas je Dubravko, priznaje bez lažne skromnosti, ponosan na sebe.

-Ne znam čime sam zaslužio da me Bog nagradio da mi se sva vrata otvaraju. Da želim izmisliti problem - nema ga – kaže.

Ponosna na njega je i supruga Vlatka. Snaga koju je u sebi morala pronaći kako bi svog supruga izvukla iz alkoholizma koji je uništavao njihovu obitelj i njihov odnos, golema je, i poznata samo onima koji se nađu u sličnoj situaciji.

-Da, danas sam ponosna na njega. Još uvijek ne vjerujem, jer danas nam je život tako lijep, a dugo nam nije bio. On se bori, trudi se, moje povjerenje prema njemu je narušeno, ali trudim se i ja. Sretna sam da je danas tako kako je – kaže nam Vlatka.

Klub liječenih alkoholičara pomaže i njoj.

-Bila sam u psihičkom stanju u kojem sam shvatila da mi se svijet raspao i da sam ja ta koja to mora sabrati. U Klubu sam, od gospođe Mare, dobila smjernice kojima sam se korak po korak vodila. Malo, pomalo. Bilo je i teških dana, ali uspjeli smo i guramo dalje – govori Vlatka.

Promjena je moguća i počinje u nama

Na radionicama u Lošinju bračni par je bio zajedno. Na put su prvi puta otišli bez svoje djece. Vratili su se puni dojmova, smireni, spremni na nove promjene. Ponosna na njihov pozitivan primjer je i gospođa Mara.

-Dubravko je Lošinj doživio kao neko svetište koje mu je otvorilo oči. On i supruga upijali su svaku riječ na stručnom predavanju, komentirali pozitivna iskustva ljudi koji ih prenose novim članovima koji su odlučili da se žele mijenjati. Ponosna sam na njih i sada su još više motivirani za svoju apstinenciju i za Klub – ističe gospođa Mara.

Naš sugrađanin Dubravko pred sobom ima još puno toga što treba naučiti i mijenjati da bi došao do vrhunca zadovoljstva životom, ali u njegovom slučaju i u slučaju njegove obitelji vidi se napredak, ističe gospođa Mara. Najvažniji korak je napravio hrabro priznavši da ima problem i još hrabrije se s njime suočio.

-Prije mi je cijeli svijet smetao, a onda sam shvatio da ljude oko sebe ne možete mijenjati, oni ostaju isti, možete ih samo gledati drugačijim očima. Tada, kad to shvatite, krenete od sebe – kaže Dubravko.

S alkoholizmom se u našoj zajednici bori i susreće velik broj ljudi. Problem je to koji se i dan danas, iako je društvo otvorenije nego nekad, još uvijek gura pod tepih, a ljude koji priznaju da problem imaju i odluče se na promjenu, na žalost se stigmatizira i ismijava. No kako kaže Dubravko, kad si osoba dopusti promjenu sve stigme nestaju, a ono doista bitno dolazi na vidjelo i opstaje, a to je obitelj, ljubav i zajedništvo – borba za vlastiti život.

Dubravkov primjer svima nam može bit poticaj da svoj život uzmemo u svoje ruke i potražimo pomoć, i što je najvažnije skupimo hrabrosti i snage priznajući si da nam je ta pomoć doista potrebna.