FOTO Branko je uz svesrdnu pomoć Velikogoričana za branitelje prešao 520 km od Dubrovnika do Petrinje!

Čudesnih, nevjerojatnih i pakleno vrućih 520 kilometara u 11 dana prešao je Branko Šubić, od Dubrovnika preko Knina i naposljetku do Petrinje- sve u cilju da zaboravu otme žrtvu hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu te im na taj način iskaže svoju zahvalnost.

Pothvat je to na kojemu su Branku, inače rođenom Petrinjcu, čestitali brojni profesionalni sportaši što najbolje oslikava o kako se zahtjevnom ultramaratonu radi. Iza Branka je sada tjedan dana odmaranja i vraćanja snage, a u petak je posjetio Veliku Goricu, kojoj kako ističe, jako puno duguje, te je tom prigodom s nama podijelio prve dojmove ove velike avanture.

-Dan-dva poslije završetka ultramaratona bio sam još uvijek izgubljen u dojmovima. Doček koji su mi priredili u Petrinji potpuno me dotukao, u pozitivnom smislu, naravno. Sada kada su se dojmovi malo slegnuli moram istaknuti da sam zadovoljan, sretan i ponosan što sam to uspio ostvariti. Sva podrška ljudi koji me i danas zovu i koji mi čestitaju i sreću me u gradu, nešto je što ja sebi još uvijek ne mogu priznati da je tako. Sve u svemu, 520 uzbudljivih lijepih i sretnih kilometara- rekao nam je Branko.

Ovaj impresivan pothvat zapravo je kruna petogodišnjeg projekta 'Branko Šubić za branitelje'. Prvu godinu, 2017. propješačio je od Vukovara do Petrinje za Dan domovinske zahvalnosti, a 2019. godine zaputio se od Knina do Petrinje. Ovog ljeta na red je stigla i najzahtjevnija dionica.

-Kada sam krenuo u cijeli projekt Branko Šubić za branitelje znao sam da je petogodišnji i da ću u tom periodu na neparne godine odrađivati fizički to što sam pripremio, a parne godine sam si ostavljao za treninge, pripreme i medijsku promociju svega toga. Moj prvi, glavni i jedini cilj je zahvaliti se braniteljima koji su dali život za Hrvatsku koju imamo, kao i svim živućim braniteljima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu- otkrio nam je Branko koji je također dio braniteljske populacije te je ratne godine proveo na položajima u obrani Siska.

Nevolje na samome startu

Krenuo je Branko 27. srpnja sa Srđa iz Dubrovnika s ciljem da 5. kolovoza stigne u Knin na sam Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja, no već na samome početku ultramaratona naišli su na teškoće i bili prisiljeni na promjenu rute. Naime, prvotno je bilo predviđeno da prijeđe ukupno 513, a naposljetku je odradio 520 kilometara jer su se neke trase promijenile.

-Na kraju je ruta bila duža i puno napornija zbog uzbrdica koje su vladale na 70 % puta. No savladali smo tu prvu prepreku. Tog prvog dana bilo je puno problema i povraćanja. Je li to vezano sa suncem ili uz psihičko stanje zbog nervoze dok nisam konačno krenuo, ja i danas ne znam. Očito je bilo svega pomalo- ispričao nam je Branko.

Idućeg dana s druge strane granice zaputili su se do Ploča, pa zatim za Zagvozd što se pokazalo težom trasom zbog uspona te dužine od 65 kilometara i 200 metara, detaljno se sjeća Branko. Nakon Zagvozda išlo se rutom Drniš, Šibenik, Zadar, Pakoštane, Obrovac i dalje prema Kninu.

-Mnogi su me pitali zašto iz Drniša nismo otišli u Knin. Iz jednostavnog razloga što sam htio spojiti Dalmaciju i ne izostaviti Maslenicu koja je bila jako važna u cijeloj priči Domovinskog rata- kazao nam je Branko.

Vukovi, divlje svinje, oluje i gromovi…

No put je to koji je bio sve, samo ne jednostavno i bezopasan. Iako je Branka paklena vrućina pratila svakog dana, izazovi su se nizali jedni za drugim.

-Kada smo krenuli u noćnu turu iz Obrovca, policajka iz Policijske postaje savjetovala nas je da ne idemo tim putem iz jednostavnog razloga što prolazimo jednim dijelom lovišta gdje ima divljih životinja. Od jelena, divljih svinja, krava, pa čak i vukova. U jednom trenutku naletjeli smo na mlade divlje svinje, a kada njih vidite znate da je tu i starija, no hvala Bogu nismo naletjeli na nju. Posebno nezgodno za čuti osim gromova i oluje je i zavijanje vukova u neposrednoj blizini što moje kolege mogu potvrditi, no nismo se dali. Samim time je zadovoljstvo još veće- prisjetio se Branko najnezgodnijih trenutaka, no kako i sam ističe, ništa ga nije moglo omesti.

Gorička pratnja

Cijelu ovu zamisao Branku bi bilo nemoguće ostvariti bez kvalitetne i perfektno pripremljene logistike u kojoj je najvažnija karika bio naš sugrađanin Ivano Kruša, vlasnik Pikado kluba i Chill caffea, koji je kombijem pratio Branka svakog metra njegovog puta. Ovaj dvojac veže više od 20 godina iskrenog prijateljstva koje se posebno produbilo na Brankovim maratonima jer je upravo Ivano bio taj koji mu je u svakom trenu držao leđa.

-Nećete vjerovati, ali ja sam bio umorniji od Branka. Dobio sam žulj na nozi od vožnje. Svaki dan 10 sati sam sjedio u kombiju, a prosjek brzine koje sam se kretao bila je oko 6 kilometara na sat, a najbrže što smo znali ići je 15-ak kilometara na sat- pojasnio nam je Ivano svoju također zahtjevnu zadaću.

Tijekom prva tri dana, vodi detaljno statistiku Ivano, potrošili su čak 180 boca vode. Kasnije su kupili još 140, a potom u Zagvozdu veće boce od još 72 komada. Kada podvučemo crtu, utrošili su preko 300 boca vode jer smo se neprekidno morali hidrirati, ali i rashlađivati polijevanjem po glavi zbog neizdrživih vrućina.

U svakom gradu tijekom tih napornih 11 dana unaprijed su organizirali smještaj za odmor, no od svih tih ljudi kod kojih su noćili naposljetku im je samo dvoje naplatilo smještaj, dok ostali nisu niti htjeli čuti za to kada su vidjeli tko spava pod njihovim krovom.

Naime, nakon prvih ultramaratona diljem Hrvatske polako se proširio glas o Branku Šubiću i njegovom hvalevrijednom projektu. Tako ih je i Vedran Mlikota došao pozdraviti u Imotskom, no ove se godine općenito sve podiglo na puno veću razinu.

-Sada su nas već ljudi prepoznali i pratili nas i na Facebooku i Instragramu. Veliku ozbiljnost akciji dali su i Zaprešić Boysi s kojima sam snimio spot koji je vezan uz katastrofu koja je pogodila Banovinu i Petrinju. To je cijeloj priči dalo veliki zamah. Stigla je i podrška Cibone, Zlatka Dalića i hrvatske reprezentacije. I oni koji nisu vjerovali počeli su polako vjerovati- sa sjajem u očima govori nam Branko čiji put i projekt možete pratiti putem Facebook stranice.

A realizacija cijele ove priče, posebice kada govorimo o fizičkom dijelu, nikako nije moguća preko noći. Iza Branka je čitav život aktivnog bavljenja sportom što mu danas omogućuje da čak i u 59. godini bude spreman za ovakve najzahtjevnije izazove. U Petrinji- gradu u kojemu je hrvanje bilo sport broj 1 i koji je u bivšoj Jugoslaviji redovito osvajao prvenstva, hrvanje je trenirao i Branko. Nakon toga uslijedila je faza malog nogometa, pa potom malo lakši, ali najtrofejniji sport u Hrvatskoj- pikado, što malo ljudi zna. Prvo je bio igrač, a potom djelatnik Hrvatskog pikado saveza da bi na kraju došao do izborničke funkcije na kojoj je „uzimao“ Europska prvenstva i na kojoj se zadržao dugo godina. U međuvremenu je stiglo i plivanje, a negdje usput i trčanje…

-Kada dobijem poruke vrhunskih sportaša onda tek vidim da ovo ima smisla. Marko Rafaj iz Siska ima 40 godina i trčao je više Ironmana. Kada mi on pošalje poruku kakvu sam dobio to je neopisivo. Kao i poruka od Maria Lovrića koji je trčao sve moguće utrke. Tu je i Siniša Ciglenečki koji je trčao Pariški maraton i koji me pratio fotografijama. Kada su mi rekli da oni to nikada ne bi napravili onda to meni puno znači. Kažu mi da mogu u jednom danu pretrčati 100 kilometara na snagu, ali da to ne bi mogli ponoviti idućeg dana u 6 sati ujutro, pa onda opet sutradan u 6 i tako kroz jedanaest dana- kaže Branko kojemu su se na pojedinim dionicama rado pridruživali lokalni trkači i maratonci što mu je davalo dodatan vjetar u leđa.

"Srce hoće puknuti"

U protokolu za Dan pobjede u Kninu je Branko bio i 2019. godine no tada je iz tog ponosnog hrvatskog grada krenuo 31. srpnja tako da nije znao što to uistinu tamo znači 5. kolovoza.

-Sada sam došao na taj dan, a dočekali su me čitav državni vrh, ministarstvo, čelništvo Oružanih snaga, generali. Bilo je to uistinu posebno i meni za ne povjerovati- prisjetio se Branko.

Ipak, posebne emocije svladale su ga prilikom dolaska u rodnu Petrinju. Dan nakon Knina vozilom su se odvezli do Gornjeg Viduševca i krenuli na zadnjih 28 kilometara iz razloga što su trasu kroz Liku od Knina do Petrinje već prošli 2019. godine, pa su je ovog puta izostavili. Na stotine ljudi, baklje, vatrogasci s vozilima, ratne brigade… Doček je, kaže, nešto što je teško objasniti nekome tko to nije doživio svojim očima.

-Doček u Petrinji posebna je priča. Za mene jako emotivan, srce skoro pa da pukne. I to je ono što te tjera. Pitaju me o čemu razmišljam, a kada hodaš i trčiš 10-12 sati razmišljaš o svemu, od rođenja do loma ruke, hrvanja, ma svačega, ali kada je najteže onda se sjetiš svih dočeka i to te drži na putu- iskreno će Branko.

Najteži trenutak, ističe, svakako je bila zadnja trasa gdje su praktički spojili dva dana, oko 120 kilometara s dva sata odmora između, a uvjet tome je bio dolazak u Knin zbog čega je Branko morao krenuti u ponoć.

-Tu je tijelo najviše osjetilo akumulaciju umora. Tu je bilo manje trčanja, više hodanja, a tada su se spustili i oluja i led kao da me je nešto htjelo skršiti, no nismo to dozvolili- kaže Branko.

Velika uloga Velikogoričana

U cijeloj ovoj nevjerojatnoj priči koja je iza njega Branko naglašava da ove godine neke stvari uopće ne bi bile realizirane da nije bilo Velikogoričana odnosno Velike Gorice. Kako smo i pisali prije nego što smo ispratili Branka na put, veliku podršku dali su mu velikogorički poduzetnici kojima Branko ne može dovoljno zahvaliti.

-Moj prijatelj Ivano tu je napravio veliki posao. Kada sve zbrojim i oduzmem mislim da su Velika Gorica i njeni obrtnici i prijatelji ove godine zauzeli vodeće mjesto u pomoći čime sam ja ostao jako ugodno iznenađen. Naravno da od svog grada nisam mogao previše očekivati iz jednostavnog razloga što je u teškoj situaciji nakon potresa i to je tako kako je. No zato se ove godine tu iskazala Velika Gorica na čemu sam ja do neba zahvalan- kaže nam Branko koji radi u Zagrebu pa je tako svaki dan u prolazu, a u Gorici mu je, ističe, kao da je kod kuće.

U Gorici je tako na svoj dugački popis prijatelja dodao još jedno ime- svog imenjaka Branka, vlasnika frizerskog salona GM u Velikoj Gorici kojemu je bila čast da dođe baš kod njega na šišanje. Upoznao ih je Ivano, a frizer Branko kaže kako mu je bila čast upoznati tog čovjeka zbog svega što je napravio, pa su tom prilikom razmijenili i poklone.

Branko Šubić sada će na neko vrijeme zasluženo odmoriti od ultramaratona, a u planu za 2022. godinu je izdavanje knjige koja će donositi detaljan pregled cijelog projekta.

No pored toga, ima Branko pune ruke posla i na privatnom planu. Naime, i on je kao i brojni stanovnici Banovine u potresu ostao bez svoje nekretnine, stana u Sisku. Tako trenutno boravi u vikendici koju moraju doraditi i pripremiti za dolazak zime.

-Posla uvijek ima. Imali smo stan u Sisku, u vikendici gdje smo sada, boravili smo samo preko ljeta, no to nam je do daljnjeg stalno boravište jer je zgrada jako oštećena- kaže ovaj skromni, ali nevjerojatni vedri 59-godišnjak kojemu pored svih najveću podršku daju žena, kćerka i unuk Ivano koji je nedavno došao na svijet.

Naš susret u Velikoj Gorici završio je riječima velike i iskrene zahvale svima koji su ga pratili na ovom nevjerojatnom pothvatu i koji mu podršku pružaju i danas.

- Kada sam krenuo u cijelu akciju doslovce sam sam bio u njoj, a sada se trebam zahvaliti svim ljudima koji su mi čestitali. Više nisam sam i svi smo zajedno u tom projektu. Iznenađen sam koliko me ljudi u zadnje vrijeme zovu tako da je to očito znak da cijela ova priča nešto vrijedi- zaključio je Branko uz napomenu da sigurno slijede nove izazovi, naravno uz uvjet da ga zdravlje i dalje ovako dobro služi.