Goran i prijatelji turopoljsku baštinu otimaju zaboravu

Prije nešto više od godinu dana Goran Postić i nekoliko mu entuzijastičnih prijatelja odlučili su dati ozbiljan doprinos očuvanju turopoljske baštine i tradicije, pa su na društvenim mrežama kreirali grupu posvećenu upravo tom cilju. Grupu koja raste iz dana u dan i kroz koju ponosno u javnost izviru mnogi poznati i nepoznati detalji i povijesni predmeti našeg Turopolja.

Sve je, kako nam priča Goran, potaknuto suživotom s našom narodnom baštinom, odnosno životom s našim bakama u djetinjstvu, a s ovim ozbiljnim projektom krenuo je nakon dužeg istraživanja o tradiciji, kao i kroz folklor kojim se aktivno bavio u FA Turopolje.

-Krenuli smo sa željom da se otkriju neke nove stvari i pokažu u javnost. Ljudi imaju nove-stare stvari koje još nisu poznate široj javnosti. Kada sam istraživao po internetu, kroz fotografije o turopoljskoj nošnji, o baštini i našoj tradiciji moglo se naći relativno malo stvari, kažem pogotovo fotografija koje su mene prvenstveno interesirale. Ja sam nekako vizualan tip pa volim radije vidjeti stvar, nego čitati o njoj pa sam na taj način pokrenuo i grupu- otkriva nam pozadinu cijele ove ideje Goran i dodaje da na Pinterestu ima još jedan korisnički profil gdje se također može pronaći veliki broj fotografija turopoljskih nošnji i različitih povijesnih eksponata.

Samu Facebook grupu 'Turopoljska baština' samostalno je pokrenuo Goran, no vrlo brzo dobio je i stručnu pomoć jer mu se pridružila i ravnateljica Muzeja Turopolja, Margareta Biškupić-Čurla koja je pristala biti jedan od administratora. Ima tu još puno ljudi i zaljubljenika, priča nam Goran, koji za sada nisu stavljeni kao administratori i koji imaju svoje privatne i bogate zbirke, a koji sudjeluju u moderiranju grupe na način da objavljuju svoje eksponate koje pažljivo čuvaju.

Grupa se polako približava broju od 900 članova, što je svakako respektabilna brojka, a Goran nam priznaje da je i on sam iznenađen brojem, ne samo naših domaćih ljudi, već i zaljubljenika u folklor iz cijele Hrvatske koji se nalaze u grupi.

-To je zapravo hobi, u slobodno vrijeme kada se uhvati koja minuta baci se pogled na grupu pa se nešto doda ili komentira- opisuje nam ukratko svoje aktivnosti ovaj Velikogoričanin iz Zvonimirove ulice, ponosni turopoljski sin majke iz Rakarja te oca iz Lazine Čičke.

Kroz razgovor stižemo i do samog sadržaja grupe, odnosno objava koje se nižu i po nekoliko puta dnevno, a tamo se može pronaći baš sve iz bogate turopoljske baštine; sve od narodnih nošnji, povijesnih činjenica, izreka, načina komunikacije, pa i vrlo starih fotografija s područja našeg grada do cijele turopoljske ravnice.

-Ima jedan zanimljiv članak koji kaže Turopolje, što je to, u smislu da Turopolje nije samo POT u smislu nekakve kulturno-povijesne organizacije, nego i geografska cjelina koja obuhvaća specifičan kajkavski izričaj i koja je šira od samog POT-a. Kada čovjek kaže Turopolje, to se može misliti na različite stvari. U jezičnom smislu Turopolje je do Martinske vesi dolje uz Posavinu gdje god se koristi turopoljski dijalekt- prepričava nam Goran jednu objavu koja mu je posebno zapela za oko.

U grupi se, kao što smo i spomenuli, nalaze fotografije brojnih odjevnih predmeta turopoljskog podneblja poput štikane albice iz Veleševca, poculice i kunča iz mjesta Buševec i iz Kuča, svilom prebirane i svilenim vutkom tkane posavske nošnje, ali i neprocjenjivih kutijica s blagom poput one Vere pl. Puceković (1926.-2014.) koja je na taj način čuvala svoje poculice s kompletnom opremom koja se sastoji od kunča, ukosnica, svakidašnje poculice (puntek) i svečane poculice iz mjesta Kuče. Kutijica je još sadržavala i škude te koralje koji se nalaze kod trenutne vlasnice.

Mnoštvo je takvih vrijednih primjeraka koje članovi nesebično dijele s javnosti uz navođenje svih poznatih detalja o osobama koje su ih nosile kroz povijest, kao i lokacijama odakle su pristigle.

A uz odjevne predmete i nakit, grupa je prepuna i starinskih fotografija u crno-bijeloj boji koje prenose dašak nekog davnog vremena i života Turopoljaca otprije stotinu godina. Jedna takva fotografija prikazuje vršidbu žita 1932. godine u mjestu Rakarje kbr. 15, na gruntu Stjepana pl. Mirenića, Kurta, a ništa manje vrijedna i zanimljiva nije fotografija postavljanja ograde oko novog pčelinjaka obitelji Martina Mirenića u Rakarju oko 1930. godine, danas na adresi Rakarska ulica 74 a.

Neprocjenjivu vrijednost za ove vrijedne Turopoljce koji zaboravu otimaju povijest svoga zavičaja predstavlja i fotografija 'Kak su se negda hiže delale' u Velikoj Gorici, snimljena 1963. godine u Fabijančićevoj ulici, ali i fotka svadbe u mjestu Kuče oko 1935. godine te prizor „kak se prije 50 let obleklo za fašnik“, a na kojemu su dekle iz Obrezine, Milka Huzjak i Milka Turčić.

Ako malo dublje prokopate po objavama pronaći ćete i sliku Josipa Šipušića “Kržo” koji se nalazi u najgornjem redu, prvi slijeva. Kako je navela praunuka koja je objavila fotografiju svog pradjeda, doživio je 107. godinu pri čemu je istaknula da je bio ranjen metkom u glavu na ruskom frontu u Prvom svjetskom ratu.

A kakva bi bila povijest Turopolja bez predivnih crkvi i drvenih kapelica koje su raštrkane diljem turopoljske ravnice.  Tako se među objavljenim fotografijama mogu pronaći i one kapele sv. Barbare u Velikoj Mlaki koja je barokni dragulj drvenog graditeljstva u Turopolju, ali i informacije da o istoj crkvi pisani trag potječe iz 1642. godine, dok povijest gradnje pratimo sve do 1912. godine kada je dograđen trijem.

Vrlo lako pronaći ćete i detaljne informacije o crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije, najvećoj crkvi u Turopolja koja je sagrađena 1692. godine. Brigu o crkvi 1757. godine preuzima Plemenita opčina turopoljska i tada su dograđene dvije bočne kapele. Ima tu zaista zanimljivih detalja pa ćete tako, primjerice, pročitati da je nakon snažnog potresa 1880. godine, koji je znatno oštetio građevinu, proširena i temeljito obnovljena po nacrtima Hermanna Bolléa. Puno je još zanimljivih crtica iz povijesti kojima svatko može obogatiti svoje znanje, a jedna takva je objava o vitezovima Ivanovcima koji su imali crkvu i samostan (preceptorat) u Želinu (Novo Čiče), a Ivan arhiđakon Gorički preselio ih je u ščitarjevsku župu, pa na kraju u zagrebačku Novu Ves.

Područje Turopolja bogato je dakako i impresivnim kurijama, a upravo su i one sastavni dio svakodnevnih objava u ovoj grupi. Fotografija plemićkog dvora na Plesu jedna je od njih, kao i stare fotografije kurije Alapić u Vukovini te brojnih drugih.

Iako grupa broji na desetke i desetke dragocjenih objava, još je nebrojeno puno narodnog blaga ostalo nepoznato i skriveno po turopoljskim hižama, kao i u ljudskim sjećanjima. A Goran i prijatelj predano i sa srcem rade upravo na tome da ta vrijedna baština ugleda svjetlo dana i postane dostupna cjelokupnoj javnosti, na ponos svih žitelja turopoljskog kraja.

-Neka nam se svi priključe, tko god ima nekakvu priču za objaviti ili fotografiju i starinu, neka se priključi grupi. Ništa ne košta, a ljudi će biti sretni ako vide nešto do sada neviđeno- Goranova je poruka za kraj.