Goričanin Jadranko Cumbaj kao pripadnik „Gromova“ poginuo je prvog dana Oluje: „Bio je ljudina koja živi dok mi živimo!“

U ranu zoru 4. kolovoza 1995. godine pokrenuta je jedna od najsloženijih i operativno najvećih operacija u Domovinskom ratu- vojno-redarstvena operacija „Oluja“. Hrvatska vojska i policija u vrlo kratkom vremenu oslobodili su okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina.

Bila je to, uz operaciju Bljesak, krucijalna akcija koja je dovela do kraja rata, a briljantnom izvedbom visokomotiviranih hrvatskih postrojbi koje su jedva dočekale da krenu u tu završnu akciju oslobođeno je 10.400 četvornih kilometara odnosno više od 18 % ukupne površine Hrvatske. Tog jutra krenulo se u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara, no konačno oslobođenje naše domovine plaćeno je po visokoj cijeni.

Među 239 hrvatskih sinova koji su u veličanstvenoj operaciji „Oluja“ za slobodu Hrvatske dali ono najvrjednije što su mogli dati- svoje živote, stoji i ime našeg sugrađanina, dragovoljca Domovinskog rata i pukovnika Hrvatske vojske, Jadranka Cumbaja. Na današnji dan, 5. kolovoza, kada obilježavamo jedan od najznačajnijih datuma hrvatske povijesti i slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, sjećamo se našeg susjeda velikog srca koji je u najtežim danima dragovoljno pristupio obrani svoje domovine, no nažalost nije dočekao da je vidi slobodnu u punini.

Ipak, Jadranko je itekako živ u mislima i sjećanjima sviju onih koji su ga poznavali, a posebice u srcima onih koji su uz njega krvarili na tom mukotrpnom putu stvaranja hrvatske države i koji su s nama podijelili svoje uspomene na svog suborca, prijatelja, sina, brata…

-Znate da se kaže o pokojnicima sve najbolje, ali neovisno o tome Jadranko je uistinu bio vrhunski čovjek. Uniformu može obući svatko, ali ne mogu svi ići u borbu. Netko mora i vodu nositi, a netko je na prvoj crti i juriša dalje. To je bio naš Jadranko koji je imao petlju i veliko srce za Hrvatsku, ali važno je napomenuti da je imao i znanje što je u tim danima bilo najpotrebnije- pamti Jadranka njegov suborac iz 2. gardijske brigade „Gromovi“, pukovnik Hrvatske vojske i tri puta ranjavani Ivan Krupec.

                                       (Jadranko Cumbaj, prvi s desna, sa svojim suborcima. U sredini stoji njegov suborac Vladimir Rihtar-Brada)

Heroj Domovinskog rata Jadranko Cumbaj rođen je 14. prosinca 1967. godine u Zagrebu, a živio je i odrastao u obiteljskoj kući u Sisačkoj ulici u Velikoj Gorici gdje su i danas njegovi roditelji i sestra. Po završetku srednje škole radio je s ocem obrtnikom koji je imao tokarsku radionicu. Upisao je Jadranko i Strojarski fakultet u Zagrebu, a uz to je imao i hrpu aktivnosti i hobija. Kao strastveni lovac bio je tajnik u LD Srna, obožavao je ribolov te je igrao nogomet u NK Vatrogasac iz Kobilića, no posebna strast bile su mu knjige, pa je tako znao pročitati i dva štiva tijekom noći.

Te sretne dane i najbolje godine Jadrankovog života naglo su prekinula ratna zbivanja. Iako je bio odličan student koji je uspješno gradio svoj život baš onako kako ga je i zamišljao, osjećao je da je najpotrebniji svojoj domovini koja se našla pod okupacijom.

                                            (Jadranko, stoji prvi s lijeva)

Tako se Jadranko ubrzo dragovoljno javio u Narodnu zaštitu mjesne zajednice Stari grad i nesebično se stavio na raspolaganje svojoj domovini. Nedugo zatim u vojarni u Selskoj ulici upoznao je svog velikog prijatelja i suborca s kojim je u 3. bojnoj 2. gardijske brigade HV-a „Gromovi“ svakodnevno dijelio dobro i zlo- Zagrepčanina Vladimira Rihtara-Bradu koji ga već 26 godina nosi duboko u srcu. Postali su dio samostalne diverzantske satnije „Cobre“, prve dragovoljačke satnije koja je iz Zagreba otišla na teren pa se kasnije nekolicina njih pridružila protuoklopnoj grupi.

-Na jugu smo bili pričuvni sastav 2. gardijske brigade od travnja 1992. godine, pa smo poslije otišli i potpisali profesionalni ugovor. Ta ekipa od nas 18 koliko nas je bilo dolje podijeljeno je na 1. 2. i 3. bojnu 2. gardijske brigade tako da smo zajedno otišli u treću bojnu- prisjeća se Rihtar prvih zajedničkih ratnih terena na dubrovačkom području.

Maljutka kao specijalnost

A Jadranko je bio izvrstan na području protuoklopne borbe. Za vrijeme služenja vojnog roka u crnogorskoj Pljevlji, izbrusio se kao izvrstan „maljutkaš“, specijalist za rukovanje protuoklopnom raketa s MCLOS navođenjem, i kao takav bio je od goleme važnosti za hrvatske snage.

-Kada smo došli tamo to je bilo nešto novo u gardijskim brigadama: maljutke, protuoklop itd. Do tada je to bilo samo pješačko naoružanje, tj. ručni raketni bacači, ose i slično. Tako da smo bili cijenjeni kao takvi. Znalo se kakav se posel radio dolje na jugu tako da smo imali jako veliku podršku i brigade i zapovjedništva. Mogu slobodno reći da smo bili pravi specijalisti za protuoklop, jedni od boljih u Hrvatskoj, a posebice Jadranko koji je žmirećki gađao. S njim sam jako puno vremena proveo, prije svega na izviđanju, a sve akcije dolje na jugu koje smo radili on je bio toliko staložen. Svaki kamen, svako skretanje, sve je odradio vrhunski, a ja sam si samo mislil nema šanse da bi nekam zalutali i otišli na krivu stranu- sjeća se Rihtar kroz svoj čisti purgerski govor.

                                                                         (Jadranko uz ubojite Maljutke)

Kako nastavlja, jako malo se zna i priča o Jadranku zbog čega mu je jako žao. Naglašavaju se, kaže, uvijek neki drugi pojedinci, koji da ne bude zabune, to i zaslužuju, no zaslužio je i Jadranko da se više za njega zna. A ta tvrdnja itekako je argumentirana. Jadranko je u Domovinskom ratu uništio nevjerojatnih 29 neprijateljskih oklopnjaka i tenkova, a ostao je i upisan kao prvi u Domovinskom ratu koji je uz pomoć termovizijskog sustava tijekom noći uništio neprijateljski tenk M-84 kojega je pogodio preko rijeke Kupe.

Pilot

Na nemilosrdnim terenima prve crte bojišnice gdje je smrt vrebala doslovce iz svakog kutka, Jadranko je „pokupio“ zanimljiv nadimak. Vrlo rado i od milja suborci su ga zvali Pilot, a otkud mu baš taj nadimak, otkrio nam je Rihtar.

-Nadimak Pilot dobio je jer je imao onu pilotsku značku na beretki. I onda je krenula priča pilot, ovo ono, avioni, ti voziš raketu, tak da je ostalo tak. On je jednim prstom vodio raketu prema cilju. Bio je jako talentiran, a da je dan danas živ bio bi sigurno visoko kotiran kao časnik. Sve je imao u malom prstu, a poseban je i po tome kaj se nikada nije svadio ni sa kim- naglasio je Rihtar koji se skrasio u zagrebačkom Botincu.

Nakon Južnog bojišta ratni put odveo ih je za Žažinu gdje su proveli podosta vremena. Znate, protuoklop vam prvi dođe, zadnji ode, to je uvijek bilo pravilo, priča nam Rihtar. Držali su položaj i na tom području komunicirali s domobranskim postrojbama iz Gline i okolnih mjesta.

-Bili smo kao braća, vozili se po terenu. Bilo je takvih terena da ne vidiš ništa i hodaš kroz trnje, ali on nas je vodio. Jako sam si bio dobar s njim, stvarno je bio ljudina. Naša svaka akcija je bila plodonosna. Prošli smo pakao dolje- prisjeća se Rihtar koji se nedugo nakon rata povukao u zasluženu mirovinu.

S ratišta se, naravno, kući nije moglo dolaziti kada vam se prohtije, ali Jadranko je koristio svaku moguću priliku da posjeti obitelj i svoju Veliku Goricu. U tim ratnim godinama vjenčao se sa suprugom Slavicom s kojom je dobio i sina Kristijana. Među svim uspomenama koji su nastale u tim dugo iščekivanim dolascima s prve crte, njegova sestra Jadranka u razgovoru se prisjetila jedne posebne situacije koja joj se vječno urezala u pamćenje.

                                                  (Jadranko prvi s desna)

-Ujutro kada bi mu ušli u sobu vidjeli bi ga da spava na podu i onda bismo ga u čudu pitali zašto nije na krevetu, a on bi odgovorio da ne može ležati na krevetu jer mu je neudobno. Toliko se naviknuo na spavanje na parketu na terenu diljem bojišta da mu je to bila udobnija opcija- ispričala nam je Jadranka koja i danas živi u obiteljskoj kući u Gorici i koja s bratom Jadrankom uvijek imala poseban odnos.

Svoje bogato znanje i iskustvo rukovanja s protuoklopnim oružjem Jadranko je prenosio na nove generacije ročnika kojima je predavao, a čak je bio i recenzent knjige proutoklopnih lansirnih kompleta. Jedva je čekao da se rat privede kraju i da Hrvatska bude u potpunosti slobodna te je planirao povratak na fakultet nakon što oružje konačno utihne. Tu želju nije stigao ispuniti.

„Jedva smo čekali da krenemo“

'Oluju svih oluja' Jadranko je sa svojom postrojbom Gromova dočekao u Petruševcu gdje su nestrpljivo čekali zapovijed da krenu u konačno oslobođenje Hrvatske.

-Tri dana je bilo idemo-ne idemo. Dan prije kretanja monsinjor Jezerinac održao nam je misu, stavili smo krunice oko vrata i krenuli naprijed. Mi smo svi bili nabrijani, jedva se čekalo da se krene i da se to riješi i da ih potjeramo kak Bog zapoveda. Našu 2. brigadu, Gromove, čuvali su baš za Banovinu. I tamo je stvarno bilo svega i svačega i odmah prvog dana poginuli su nam dečki- priča nam o tom 4. kolovozu 1995. godine Rihtar.

Iako je s vremenom Jadranko dogurao do načelnika protuoklopnog sastava brigade, baš kao i većina časnika Hrvatske vojske tada, nije ostajao negdje u pozadini već je među prvima hrabro koračao prema naprijed. Tog jutra Jadranko je sa svojim dečkima išao direktno na Petrinju, a njegov prijatelj Rihtar tada je sa suborcima bio malo više udesno na položaju. Imao je veliku želju zaokružiti broj uništenih oklopa na 30 i to nije skrivao, a pancirku tog dana nije uzeo, što se pokazalo kobnim.

- Rekli smo mu zaštiti se koliko možeš, uzmi pancirku. Ali očito je bila takva sudbina da je nije uzeo. Koliko ja imam informaciju, izašao je van po naoružanje i u međuvremenu je pala granata i to je bilo kobno za njega. I kod nas je bilo ranjenih i poginulih dečkiju, ali kod njih je bilo zaista gadno. Tam je baš žestoko zapelo, na tom dijelu je neprijatelj bio najjači. Tamo nam je poginuo i jedan od zapovjednika, također legenda Domovinskog rata Predrag Matanović- priča nam Rihtar koji je preko radio veze čuo za Jadrankovo stradavanje, a vrlo teško mu je palo što zbog akcija na terenu nisu mogli na sprovod što ga je dodatno potreslo.

                                         (Jadranko, treći s lijeva, donji red, sa svojim "Gromovima")

Šokantnu i bolnu vijest o pogibiji svog brata sestra Jadranka dočekala je u obiteljskoj kući uz svoju majku i oca. Kako se cijela akcija držala u strogoj tajnosti nisu ni znali za kretanje, no kada je tog dana oko 18 sati zazvonio telefon, u samo jednom trenutku urušio se čitav njihov svijet.

-Na telefon su tražili mamu ili tatu, a ja nisam znala o čemu je riječ. Mama se javila i kad je čula pala je u nesvijest, a tata je primio slušalicu. Pa je tati ispala slušalica pa je podigao mamu i onda sam i ja čula da je Jadranko poginuo. U tom trenutku odsjekle su se ruke i noge no ja tada nisam htjela vjerovati u to jer sam znala da su se ponekad događale zabune s informacijama. Pitaš se kako pomoći roditeljima i ne želiš vjerovati da je to istina. Ja sam jako voljela brata. Nestao je dio mene jednostavno. Danas kada vidim da se svađaju brat i sestra kažem im da budu sretni što imaju jedni druge i što se mogu osloniti- rekla nam je kroz suze tada tek 16-godišnja Jadranka kojoj je i danas teško govoriti o svome bratu.

Prevladao ponos

Mamu i tatu taj gubitak je psihički uništio, a postali su i srčani bolesnici. Jadranki je ostala trauma s vječnim upitnikom „što bi bilo kada bi bilo“. Unatoč golemoj boli i gubitku s kojim se nikada neće pomiriti, sve te teške emocije snažno nadvladava ponos na brata koji nikada neće nestati.

-Da, prevladava veliki ponos zbog učinjenog i svega čime nas je zadužio. Ponos je emocija koja prevladava. Uvijek ga se sjećam i jako sam ponosna na njega. Dokle mi je god u mislima on je živ. Sa svim 'Gromovima' kad se čujem i vidim i kada mi pričaju ratne pričice, oni kažu „Jadranka, on je tu s nama i on je živ dokle god smo mi živi“. I to je istina. Čim se spomene njegovo ime on je živ- govori nam Jadranka i dodaje da rane zacjeljuju, ali ožiljak ostaje…

Kada smo ju upitali po čemu će najviše pamtiti svog brata, Jadranka je kao iz topa ispalila: „Zaštitnik, on je bio moj zaštitnik. U svemu mi je pomagao i to mi danas jako nedostaje.“

-Taj osjećaj kada imate nekoga starijeg zbog koga se osjećate sigurno. Naravno, tu je i osjećaj velikog ponosa zbog svega što je dao za ovu zemlju. Dvadeset i devet tenkova nikako nije malo, a to nažalost mnogi ne shvaćaju. Hajde posložite 29 tenkova kroz Veliku Goricu. Tek bi onda shvatili što je to. To bi sravnilo sve živo. Obećano je da će po njemu nazvati jedno od nastavnih središta Hrvatske vojske, ali to nažalost još nije realizirano- kazala nam je Jadranka.

I zaista nije na ponos svima nama i poražavajuća je činjenica da naš sugrađanin Jadranko Cumbaj, istinski heroj Domovinskog rata, u svojoj Velikoj Gorici danas nema barem ulicu ili trg nazvan njegovim imenom jer Jadranko je dao sve što je mogao kako bismo mi, naša djeca i unuci danas slobodni mogli hodati ovim gradom.

Čeka kao sjećanje

Ipak, za sjećanje na Jadranka puno su učinili njegovi „Gromovi“ i prijatelji iz LD Srna kao i obitelj koji su zajedničkim naporima među prvima u Hrvatskoj napravili spomen-čeku poginulom hrvatskom branitelju koja je postavljena u Kušancu.

                                                            (Otkrivanje spomen-ploče u Kušancu)

-Jadranko je bio živahan mladić, veselog duha. Bio je za akciju u svim oblicima. Volio je lov, prirodu i ribičiju. Imali smo slične karakteristike. U najljepšim i najboljim godinama života je stradao i bilo nam je jako teško kada smo čuli da je poginuo- kazao nam je predsjednik LD Srna i nedavno umirovljeni vatrogasac Josip Jančić-Babriga.

Svi oni vjerno će i ove godine zapaliti svijeću i položiti vijenac pokraj čeke i još jedanput odati toliko zasluženu počast svom suborcu, bratu, prijatelju, velikom domoljubu i povrh svega čovjeku. Čovjeku kojemu taj dug nikada nećemo moći vratiti, a najmanje što možemo učiniti jest sjećati ga se i prenositi glas o njemu na nove naraštaje.

Jadranko, nismo te zaboravili! Neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko ljubio!