Josipa je dan prije svog rođendana saznala da boluje od raka dojke: "Budimo hrabre, volimo sebe i vjerujmo u ozdravljenje"

Dan narcisa dan je posvećen ženama oboljelima od raka dojke, opake bolesti s kojom se danas bore naše majke, bake, prijateljice, životne suputnice. Svatko od nas sigurno poznaje neku od njih. No koliko je teška, neizvjesna i izazovna borba koju im je život donio znaju jedino one same koje su primorane skupiti zadnji atom svoje snage i čvrsto i hrabro stati u obranu svoga života i svega što vole.

U svoju borbu s karcinomom prije gotovo godinu dana krenula je i naša sugrađanka Josipa koja je povodom Dana narcisa s nama pristala podijeliti svoju priču.

U Velikoj Gorici Josipa sa suprugom živi 44 godine, majka je petero odrasle djece i baka šestero krasne unučadi za koje kaže da su njezina najveća snaga. Prije pet godina otišla je u zasluženu mirovinu koju je, u skladu sa svojim aktivnim karakterom, ispunila nizom aktivnosti. Od tečaja engleskog jezika, pohađanja korektivnih vježbi na gradskom bazenu te rekreacija za umirovljenike, do obiteljskih proslava, svadbi, godišnjica, rođenja unučića i krstitki... Zaredao se u Josipinom životi niz lijepih godina ispunjenih radosnim događajima. Za okrugli 70. rođendan od brojne ju je obitelji dočekao buket od 70 crvenih rascvjetalih ruža, a proslava je bila ispunjena radošću i veseljem.

Te je godine dočekala rođenje čak tri unučice i baš kad se sve činilo idilično uslijedio je hladan tuš.

Dan prije rođendana: "Gospođo, nalazi nisu dobri"

Sljedeću proslavu Josipa nije dočekala s osmjehom na licu. Dan prije svog 71. rođendana, nakon mamografije koju je cijeli život redovito obavljala, saznala je da boluje od karcinoma dojke.

- Najprije sam mislila da je možda neki propust u pitanju, neka greška, zamjena nalaza ili nešto slično. Nisam mogla vjerovati da mi se to događa. Liječnik je bio ljubazan, empatičan i pun savjeta, tražio je moju daljnju suradnju u postupku koji slijedi. Da, bio je to karcinom na desnoj dojci, rano je otkriven, kako su to tada rekli s pretpostavkom da će se to brzo riješiti. Ja nisam bila ni uplašena, ni rasplakana, ni usplahirena. Liječnik je pun podrške rekao da zna da sam ja hrabra žena i da ćemo to sve srediti – priča nam Josipa koja je, iako potresena, novu situaciju prihvatila hrabro i krenula u borbu s opakom bolešću.

-Prošla sam kroz život sve osim smrti, a tko je rođen mora i umrijeti. Rekla sam si to i hrabro sam krenula u tu bitku s punom vjerom u Božju pomoć. Shvatila sam to kao neku priliku za preispitivanje svog dosadašnjeg načina života, mogućnost da se zapitam i ispravim što bi trebalo-kaže nam naša sugovornica.

S punim povjerenjem u liječnike prepustila se njihovim rukama. Krenulo je razdoblje pripreme za operacije, niza pretraga koje je Josipa trebala obaviti prije samog zahvata. U njoj je počela tinjati neizvjesnost, spoznaja da boluje od teške bolesti.

- Budila sam se ujutro sa spoznajom da bolujem od gotovo neizlječive bolesti i da je pitanje kako će se to odvijati. Moja obitelj je bila puna razumijevanja i povjerenja u mene, a ja sam otišla na operaciju. Operacija je dobro prošla. Bez bolova. Sve je suvremeno danas i sve pohvale osoblju bolnice. Tako dobrih i pažljivih ljudi u životu nisam srela. U tom trenutku sam shvatila da se sa mnom događa nešto stvarno ozbiljno – ispričala nam je.

"Tijelo se izobličilo, kosa je ispadala, psihički sam potonula"

Nalazi nakon operacije pokazali su da je u tkivu pronađeno više malignih stanica nego što se očekivalo te da će za nastavak liječenja biti potrebna kemoterapija i zračenje. Čekao ju je, doznala je, dug i težak period za koji nitko ne može znati kakav će imati ishod. Cijelo prošlo ljeto trajale su kemoterapije, u četiri ciklusa. Nakon njih nuspojave koje su bile prilično jake za njezin organizam.

-Bila sam omamljena, s povišenom temperaturom, osjećala sam slabost, pospanost, zanošenje prilikom koračanja, naglu slabost, crvenilo lica, usta su bila puna afti. Kašalj, grčevi, problemi u trbušnoj šupljini, problemi s probavom...A suze su slabo dolazile na oči da bi izbacile to zlo iz mene. Najbolje je bilo što više spavati jer tako još jedan dan što prije prođe-prisjeća se Josipa.

A onda je krenula otpadati kosa.

-Svaki dan sve više kose je ostajalo na četki i sve više sam ličila muškarcu. Lice je počelo biti natečeno, tijelo se iskrivilo, više nisam ličila na sebe. Najradije se ne bih pogledala u ogledalo i pokazala ljudima u što sam se pretvorila. Psihički sam potonula, sakrila se od ljudi, i zatvorila se. I pitala se samo kako je to baš mene zadesilo?-govori nam.

-Organizam se sav iscrpljivao tim životarenjem i čekanjem sljedeće doze terapije. Obuzela me duboka tuga i ništa me više nije veselilo. Pratile su me stalne noćne more, buđenja s mislima iz snova u kojima su bili susreti s umrlima, razmišljanja što će mi obući kad umrem. Sanjala sam da sam na rubu provalije, kako se utapam, kako dolazi val...I onda se probudim u neizvjesnosti i s pitanjem kako će to završiti? Kao da lutam gradovima koje ne poznajem, nemam telefona niti torbe, ne mogu zvati upomoć i to mi se sve vrti u meni – ispričala nam je Josipa svoj, možda i najteži dio svoje borbe, onaj psihički, period straha.

Krajem prošle godine krenula je sa svakodnevnim zračenjima. Trajala su 15 dana i također bila popraćena nizom tegoba i nuspojava poput glavobolje, bolova u šakama i rukama, posebice noću što joj je bilo neizdrživo.

-Noćima bih hodala po stanu, jaukala, osjećala kao da strašna vatra prolazi kroz ruku, kao da me bodu da igle. To je bilo stvarno neizdrživo i ne znam kako sam to uspjela proći – prisjeća se.

Podrška obitelji, prijatelja i Udruge Sve za nju

Sada su već dva mjeseca otkako su završila zračenja. Znatno se bolje osjeća fizički, ali i psihički, puno šeće i vratila se aktivnostima koje su ju veselile i ispunjavale prije no što je saznala da boluje. U cijeloj borbi, osim podrške obitelji, Josipa ističe podršku koju je našla u Udruzi Sve za nju pogotovo u pružanju psihološke pomoći ženama oboljelim od karcinoma.

-Puno pohvaljujem udrugu Sve za nju, posebno gospođu psihologinju Ivu kojoj mogu sve reći i s kojom se redovito čujem. Kao sestra mi je i uvijek razmišljam što bih je sve pitala, što će mi ona reći i beskrajno joj vjerujem. Jer sve kroz što sam prošla, i kroz što prolazim ja, a i druge oboljele osobe, nemoguće je opisati nekome tko to nije prošao. Kakav je to pogled i na svijet i na vrijednosti ovog svijeta i na sve što mi je nekad nešto predstavljalo. Na ljude koji su nestali iz mojeg života, ili na one koji se svaki dan javljaju i pitaju me kako sam i stalna su mi podrška – govori nam Josipa.

Posebno se prisjeća geste svoje susjede koja joj je za jedan praznik ispekla kolač i poslala joj ga i tako pronašla način da joj bar malo olakša stanje u kojem se našla.

-To me je dirnulo. Ima događaja da čovjeku izazovu suze i radi tih ljudi treba se boriti i ne smije se pokazati da se odustaje od borbe jer ima takvih ljudi koji ne odustaju od života, od ljudi i žele pomoći – kaže Josipa i dodaje:

- Takvi ljudi budimo jedni prema drugima i u najtežim situacijama trebamo pokazati da ne odbacujemo i da ne stigmatiziramo osobe koje su bolesne ili na bilo koji način ranjene da bi svijet ostao bolji budućim generacijama. Kako bi naša djeca imala više povjerenja jedni u druge.

Optimizam i vjera u ozdravljenje

Pred Josipom je sada novi niz pretraga koje treba obaviti do 30. travnja kada je zakazan prvi pregled nakon svih terapija koje je prošla. Iščekuje to s velikim nestrpljenjem. Gotovo će godina dana otkako je saznala za karcinom, a još uvijek nije sigurna što je njezina budućnost i je li je uopće ima, no u cijeloj situaciji ostaje optimist i pronalazi u sebi vjere i načina da nastavi s teškom životnom borbom. Poručuje to i drugim ženama koje se nalaze u sličnoj situaciji:

-Drage žene, budite hrabre i nemojte odmah misliti da je sada sve gotovo. I ja sam mislila da je sve gotovo no svako jutro otvaram oči i zahvalna sam na svakom novom danu. Nisam mogla izgovoriti riječ „rak” no prihvatila sam to kao dio sebe i krenula se boriti. Borite se hrabro, prepustite se liječnicima i slušajte što kažu stručnjaci. No prije svega, volite sebe i ugađajte sebi. Imam veliku vjeru da se ipak to može pobijediti, a primjer su i žene koje su uspjele i danas lijepo izgledaju i zdrave su kao prije – kaže Josipa.

(foto: Josipa i suprug Frane slave 45 godina braka)

Novi rođendan dočekuje na Uskrs

Bliži joj se 72. rođendan, ove godine baš na Uskrs. Veseli mu se i s osmijehom gleda naprijed.

-Ja sam i dalje optimist, volim pjevati i plesati i ako bude za moj rođendan nekakva zabava, rekla bi moja najstarija unuka: "Baka, ja za rođendan želim samo zabavu to mi je dovoljno bez poklona" -i tako bih i ja rekla-kaže nam uz osmijeh.

-Rođendan je baš na Uskrs i nadam se da i vjerujem da je to na neki način i moje ponovo rođenje, neki znak i poruka koju za sada ne mogu objasniti, jer je sve počelo na moj rođendan prošle godine, nadam se da će sad baš na moj rođendan, na Uskrs sve krenuti u pozitivnijem smjeru i na kraju, vjerujem, sretno i završiti – zaključila je hrabro naša sugrađanka Josipa.