Mata iz Rakarja na čelu Kravat pukovnije

Svake subote i nedjelje, svakog državnog praznika od Uskrsa do listopada, centrom grada Zagreba prolazi Počasna Kravat pukovnija koja plijeni pažnju turista, domaćih stanovnika, ali i ljubitelja vojne povijesti. Pukovniju predvode konjanici, a na jednom od konja redovito jaše zapovjednik pukovnije koji je, ni manje ni više, jedan Velikogoričan, Željko Matejčić, zvani Mata, iz Rakarja.

Umirovljeni časnik Hrvatske vojske, policajac, stručnjak za protudiverziju i protuterorizam, policajac, security manager, sve je to Željko Matejčić (51) kojeg svakog vikenda od travnja do listopada možete zateći u centru Zagreba kako predvodi svečanu smjenu straže i ophodnju gradom Kravat pukovnije.

Ako još ima onih koji nisu čuli za Kravat pukovniju, ona je autorska zamisao Marijana Bušića– ravnatelja Academije Cravatice i utemeljitelja šireg projekta “Hrvatska– domovina kravate”. Odjeveni u replike odora hrvatskih vojnika iz Tridesetogodišnjeg rata u 17. stoljeću, Počasna Zagrebačka satnija Kravat pukovnije svojim programom aktualizira povijesne početke kravate, jedinstvenog hrvatskog doprinosa svjetskoj kulturnoj baštini.

Od policije do Pukovnije

Naš sugovornik porijeklom je iz Vukomeričkih gorica, a rođen u Sisku gdje je završio osnovnu školu i prva dva razreda srednje, nakon čega je krenuo na policijsku akademiju.

-Radio sam kao policajac na Braču, u Zaprešiću, Zagrebu i na kraju u Zračnoj luci, gdje sam započeo profesionalnu karijeru kao osoba koji se bavi protudiverzijom i protuterorizmom. Nakon početka Domovinskog rata, uključio sam se prvo kao voditelj interventne ekipe u Zračnoj luci, a nakon što se uspostavio zračni promet, na poziv Ureda predsjednika otišao sam u Odjel za zaštitu predsjednika i sudjelovao u kreiranju protuterorističke zaštite Ureda predsjednika, pripremi terena i provođenju sigurnosnih mjera prilikom posjeta predsjednika, priča nam gospodin Matejčić.

Nakon smrti predsjednika Tuđmana, godinu dana ostao je u Hrvatskom gardijskom zboru, a potom je bio savjetnik u upravi Vojne policije. Na osobni zahtjev, 2003. godine je umirovljen i u civilstvu se počinje baviti poslovima sigurnosti.

 Radim ono što i prije, ali privatnim kompanijama, kao savjetnik za operativne poslove protuterorizma i protudiverzijsku zaštitu, ovlašteni sam konzultant po SOLAS konvenciji i ISPS kodu, a prirodnim slijedom to me odvelo nazad u zaštitu civilnog zračnog prometa te u Rimu stječem zvanje aviation security managera.

2006. godine upoznao je Marijana Bušića, velikogoričkog poduzetnika, koji je još 1989. godine započeo "priču" o kravati.

-Pričali smo o njegovom projektu, povijesti kravate, o vojnicima koje koristi, i na njegovu inicijativu 2007. godine radim projekt Kravat pukovnije, naravno, ne napamet, već izvlačimo ustroj i podatke uz istraživanje Hrvatskog povijesnog muzeja, Ratnog Muzeja u Beču i Doma invalida u Francuskoj. Tu su nam puno pomogli povjesničar Vladimir Brnadić i kostimografkinja Vjera Ivanković, ona nam je  pomagala u izboru materijala, boja i slično. Brnadić je pak dao povijesne smjernice i tu smo uz ravnanje Marijana Bušića, ali i cijelog tima Academije Cravatice, uspjeli doći do izgleda hrvatskog vojnika u Tridesetogodišnjem ratu. Nakon toga, 2010. godine u ožujku kreće priprema, prvi izbor i izobrazba vojnika, a 10. srpnja iste godine i prvi javni nastup pješačkog dijela pukovnije.

Taj dan danas svečano obilježavamo kao Dan Kravat pukovnije. Naravno, sve se odvijalo pod budnim okom Marijana Bušića koji je u ključnim momentima usmjeravao i korigirao stvari.

Pripreme na ZTC-u

Za prvi nastup te 2010. godine, vojnici Kravat pukovnije vježbali su na goričkoj pisti ZTC-a, a Matejčić ističe kako su tada trpjeli i podsmijehe svojih sugrađana koji su promatrali što to rade, no nisu mogli pokolebati volju i entuzijazam vojnika. Volja, ozbiljnost i predanost projektu ogledali su se u tremi uoči prvog nastupa i preispitivanju– hoćemo li dovoljno dobro predstaviti ono što se od nas traži?

-Kada sam na njima vidio tremu, znao sam da to znači da im nije svejedno, nosili su odoru vojnika, a time i određenu poruku koja i dan-danas živi, raste i predstavlja Hrvatsku, domovinu kravate,te Zagreb kao njezinu prijestolnicu- dodaje Matejčić.

Od tada do danas, 80 vojnika prošlo je kroz Pukovniju; neki su ostali duže, neki kraće, ali i dalje se svake godine prijavi sto ljudi, a na kraju ih se izabire pet ili šest koji postaju članovi Kravat pukovnije.

Čija je kravata? Hrvatska!

Temeljem činjenice da u Hrvatskoj djeluju povijesne postrojbe koje kao sastavni dio odore nose kravatu, Academia Cravatica i Kravat pukovnija okupile su Zdrug povijesnih postrojbi s kravatom, koji je u nekoliko navrata na čelu s Kravat pukovnijom prigodno upriličio Veliku smjenu straže i ophodnju gradom Zagrebom.

-Drago mi je da se Kravat pukovnija  i Turopoljski banderij aktivno druže i surađuju, a naša je intencija da zadržimo i proširimo Zdrug povijesnih postrojbi s kravatom.

Ova inicijativa ima nekoliko ključnih razloga, ali najvažniji je očuvanje i širenje priče o kravati koja je proistekla iz hrvatskog naroda. Kinez ne zna što je Kvarner, što Turopolje, ali zna da je kravata iz Hrvatske, što je još jedan od razloga što već niz godina nastojimo povezati sve te povijesne postrojbe u Zdrug povijesnih postrojbi s kravatom- ističe Matejčić.

Na konjima kroz grad

Željko napominje, povijesna je činjenica da smo konjički narod te je uz pukovniju koja predstavlja laku konjicu logično da u projekt uključuje i konje i konjanike koji bi pratili postrojbu od Markova trga do Katedrale kad se oglasi Grički top.

-Tada mi je bilo teško tvrditi da ćemo uspjeti to napraviti, šest mjeseci je trajala agonija, gdje naći konje, kako ih i kada koristiti, na koliko dugo, prošao sam dosta staja u zagrebačkom prstenu i šire i ljudi su bili skeptični. Sve dok nisam došao do podrške  iz križevačkog kraja. Izabrali smo prva četiri konja i krenuli smo u pripreme te smo na Dan kravate 2010. godine prvi put prošli s konjima kroz grad. Od tada smo 400 puta jahali Zagrebom, na što sam posebno ponosan- kaže Željko dodavši kako su sada u fazi traženja sjedišta za konjički dio Pukovnije.

- Nije to samo jahanje i čišćenje staje, već odgajanje osobe kroz razne aktivnosti da bude uljuđena i dostojna nositi kravatu. Kad ćemo to uspjeti? Ja se nadam vrlo skoro, a ono što je nama u interesu prvo je prostor, resursi su nam bitni, surađujemo s Turističkom zajednicom grada Zagreba koja nas pomaže u smjeni straže, ali za veći projekt trebamo više partnera koji će prepoznati vrijednosti koje mi predstavljamo- ističe naš sugovornik.

Ponosan na Pukovniju

-Ponosan sam da smo napravili tako nešto, nešto hrvatsko približili turistima i osvijestili ljude o izvoru kravate. Cijela ova priča nije o meni, već o ljudima koji su dizali Pukovniju, radili za nju, ispunjavali što se od njih tražilo i napravili da je to danas dio ponude Zagreba kao jedne od najpoželjnijih turističkih destinacija u svijetu. Ima li što bolje? - zaključio je Željko Matejčić.

Članak je objavljen u 112.broju VGdanas novina