Miroslav Grahovac-učitelj, vatrogasac, sudac-porotnik...

Poznat u raznim sferama goričkog života, posebno onim školskima, Miroslav Grahovac je u najmanju ruku svestran i druželjubiv čovjek koji je, sudeći po broju prijatelja, na Facebooku popularniji i od samog gradonačelnika Velike Gorice. Poput kakvog dobrog duha Turopolja, u susretu s njim smijeh je neizostavan, empatija nezaobilazna, a poznanstvo, potvrdit će to njegovi bivši učenici, nezaboravno.

Pune 32 godine na mjestu učitelja u Područnoj školi Rakitovec radi Miroslav Grahovac. Neki ga znaju iz viđenja, neki kroz vatrogastvo ili nekadašnji angažman u politici, a neki kao popularnog Facebook korisnika čije šale i priče te informacije famoznog "Suseda" rado dijeli na društvenoj mreži. Nedavno su tako na njegovom profilu osvanule i fotografije Josipa Broza Tita u čijem je društvu bilo i Velikogoričana, pa je mnogima zagolicao maštu pitanjem je li maršal ikada bio u Velikoj Gorici. Detalje nam je otkrio u razgovoru u kojem smo se dotakli njegove osobnosti, rada u školi, društvenog angažmana koji mu je, kako kaže, jednostavno urođen te života općenito.

Od rodnog Auguštanovca do Gradića

Svoju priču koja će nam kroz razgovor pokazati njegovu empatičnost i emotivnost započeo je prisjećanjem na rodni zavičaj. Rođen je 1962. godine u Auguštanovcu gdje je i proveo najljepše doba, svoje djetinjstvo.

-Upravo u Auguštanovcu sam i rođen jer mama nije stigla do rodilišta koje je tada bilo u Velikoj Gorici. Kiretin brijeg u Auguštanovcu mjesto je na kojem sam proveo djetinjstvo i dio mladosti jer sam tamo živio do 1990. godine. To su bili bezbrižni dani, a već od pete godine sam se s djedom, koji je bio skelar, često vozio na skeli po Kupi. Kako je tata bio palir i gradio kuće, većinu vremena sam provodio s dedom Jožom- prisjeća se Miroslav Grahovac na samom početku našeg razgovora. Sjećanja na djeda i danas su vrlo živa, a suze nezaobilazne jer, kaže, djed Joža, nažalost, nije dočekao da vidi svog unuka Mireka kao vojnika. Upravo je djed taj koji ga je vodio i na sajam u Pokupsko, kao što danas Grahovac svakog petka ide na sajam u Goricu.

-Moj deda je nekad u Pokupsko dolazio na sajam, a ja bih išao s njime, posebno kad nije bilo škole. Miris kotlovine i kobasica s placa je ono što se urezalo u sjećanje. Kako sam došao živjeti ovdje u Gradiće, skoro svaki petak sam na sajmu u Gorici i tu susrećeš ljude, bivše učenike, roditelje, prijatelje iz vojske... Nažalost, danas je sve u jadnom stanju, što je sramota za ovakav grad; znam da je to privatno vlasništvo, ali Grad ima i dosta svojih površina da napravi nadstrešnice ili da se plac uredi- kaže Grahovac.

Pisani zapis o skelarima iz svoje obitelji Grahovac će ovjekovječiti u tekstu za Turopoljsku enciklopediju.

-S kolegom Stjepanom Šipušićem Kazom napravio sam prije 14 godina radnu bilježnicu „Moj Zavičaj“ za prirodu i društvo u trećem razredu osnovne škole i kontaktirali su nas ljudi iz Leksikografskog zavoda te me zamolili da napišem članak o skelarima iz svoje obitelji i "petku na Gorice". Drago mi je da mogu pridonijeti tom pisanom tragu koji će ostati za buduće generacije. Nažalost, samo nemam sliku oca Milana ili djeda na kupskoj skeli- kaže Grahovac.

Pri pogledu unazad, kaže, opet bi sve učinio isto, no ipak bi odabrao više vremena provoditi sa svojim roditeljima.

-Oni su se odricali svega u životu da bi mene i brata postavili na noge. Sad kad se sjetim mladosti, premalo sam boravio s roditeljima. Iz sela sam otišao s 15 godina, pa sam dolazio samo na ljetne praznike, zatim su došli đački dom i vojska, pa ti nedostaje to druženje s roditeljima; to bih svakako promijenio, kao i to da imam više djece- kaže učitelj Grahovac.

Biti učitelj je poziv

S nepunih 15 godina Miroslav Grahovac došao je u Goricu, u Kurilovec, gdje je boravio dok nije završio prve dvije godine srednje škole. Uslijedio je đački dom u Zagrebu i pedagoška škola.

-Nekako sam još u djetinjstvu prigrlio taj poziv, Nada Jakuš je bila moja prva učiteljica te je i danas pamtim. Mislim da je to poziv s kojim se rodiš jer nije svatko za učitelja- kaže Grahovac.

- Bio sam sitan i kržljav, što se danas ne bi moglo reći, i moj deda je govorio 'Nikad od tebe vojnika'; jedva sam skupio 61 kg, što je dovoljno za regrutaciju, a iz vojske sam stigao 13 cm viši i 12 kg teži. Bio sam na obuci u Vinkovcima i u Sarajevu, a po povratku iz vojske sam krenuo na predavanja i završio za učitelja- kaže Grahovac čiji je prvi posao bio u školi u Donjoj Lomnici.

-Bio sam s djecom samo dva tjedna, a morao sam nakon zaključivanja ocjena na roditeljskom sastanku prepričati uspjeh djece. Kad sam završio sa zadnjim učenikom, nastao je muk. Mislio sam da sam nešto pogriješio, krivo rekao, no roditelji su mi rekli da sam opisao djecu kao da ih znam tri godine, a ne par tjedana. Valjda ima nešto u tom pozivu pa čovjek zna procijeniti djecu- kaže Grahovac.

Uslijedio je rad na zamjeni u Rakitovcu i Pokupskom te je 1986. godine dobio stalni posao u Rakitovcu, područnoj školi OŠ Vukovina gdje radi i dan-danas.

-Sada već ide osma generacija mojih učenika. Dolaze mi već i djeca mojih učenika, neki su mi se preko Facebooka javili iz Amerike, Kanade, Irske, ali uvijek se svi zajedno sjećamo tih školskih dana. Pamtim i prvu generaciju učenika kada je cijeli razred došao na vjenčanje moje supruge Jasne i mene u Kravarsko 1990. godine. Od svake generacije učenika nešto naučiš. Djeca su iskrena i otvorena i sve ti ispričaju. Kad to poslije nasamo analiziraš i zamisliš se, i sam postaneš bolji čovjek- kaže među učenicima popularno zvani Učo.

"Nekad je bilo više poštovanja prema učiteljima"

Rad u školi usko je vezan za ono što najviše voli u Turopolju- prirodu. Ne čudi stoga da se kroz zajedništvo s kolegama iz Područne škole Rakitovec te s učenicima i roditeljima angažirao u  "zelenim akcijama". Počevši od zaštite hrasta lužnjaka u školskom dvorištu pa sve do srebrnog statusa eko-škole.

-Počeli smo sa sakupljanjem papira, pa baterija, čepova; postali smo eko-škola i nagradama za najviše prikupljenog papira opremili školu. Svi smo si dali truda; učitelji, roditelji i bake, djedovi su nam pomogli, priključili su se akcijama i upravo je to zajedništvo dovelo do toga. Dobili smo nedavno srebrni status eko-škole, a za koju godinu se nadamo i zlatnom- kaže Grahovac.

Rad u školi koji neprestano zahtijeva angažman oko djece ima i svoju drugu stranu, a to je, kaže, iznos mirovine.

- Smanjili su nam 50 kn za prijevoz i to me toliko razočaralo, taj stav društva, odnosno sustava, prema nama. Uvijek ima učitelja koji se trude manje ili više, ali kad se sjetiš koliko ulažeš u školu i djecu, onda te takvi potezi jednostavno ponižavaju. Planiram odraditi još jednu generaciju i potom u mirovinu, no pitanje je što će nam dovesti nova reforma- kaže naš sugovornik.

Kada gleda na rad u školi nekad i sad, razlike su itekako osjetne.

-Nekad je bilo više poštovanja prema učiteljima, makar i u ono vrijeme plaće nisu bile ne znam kakve, ali je bila veća sigurnost. Danas svi žele pametovati i sugerirati kako da radimo svoj posao; ja radim onoliko koliko radim i imam iskustva, a subjektivna mišljanja poštujem. Uvijek se netko nađe s tvrdnjom da je njihovo dijete zakinuto, pa da budem stroži, manje prijatelj s djecom. No, djeca sama shvate, obično u trećem razredu, da je ljepše učitelju reći "vi", a ne "ti". Ipak, taj oblik poštivanja meni nije bitan koliko općenito poštovanje u radu- kaže Grahovac.

Sudac-porotnik koji djeci uvijek želi dati drugu priliku

Bez obzira na prijateljski odnos u radu s djecom, kaže, danas se djeca drugačije ponašaju, ali i roditelji sami. Problema u društvu općenito ima, a mnogima je svjedočio kao sudac-porotnik na Općinskom sudu za maloljetnike.

-Iznenadio sam se što sve djeca danas rade; kradu, provaljuju, dilaju, drogiraju se, a što sam tek doživio kroz priče na ročištima. Sudac sam treću godinu na Općinskom sudu za mladež i drugu godinu na Županijskom sudu za mladež. Tražili su pedagoške djelatnike i pristao sam na poziv, odobrilo je to i Gradsko vijeće pa sam položio zakletvu u Zagrebu. Uvijek sam bio empatičan i imao razumijevanja za probleme, ali kad vidiš u kakvim obiteljima ta djeca žive, zbog čega su se dali u kriminal i nedolično ponašanje, onda imaš razumijevanja i za druge učenike, prepoznaš po ponašanju da postoje neki problemi, možeš na vrijeme savjetovati roditelje i pomoći im na vrijeme- kaže Grahovac koji je lani imao šest ročišta kao sudac-porotnik. Kaže, radi onoliko koliko mu to obveze u školi dopuštaju.

-Deset sam godina i vanjski suradnik Centra za socijalnu skrb. Mislim da ljudima treba dati drugu šansu, posebno mladima koji su na sudu zbog delikvencije. Ako političari dobiju za kaznu guliti krumpire, onda treba i toj djeci dati drugu priliku za normalan život- dodaje Grahovac.

Od vatrogasca do gradskog vijećnika

Nezaobilazan dio njegovog društvenog života je i vatrogastvo. Dvadeset godina aktivno je djelovao u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Gradići, gdje i danas živi.

-Bio sam svojevremeno i tajnik Vatrogasne zajednice; sa željom za društvenim životom se rodiš, to ti mora biti u krvi, a ja sam društveni tip i ne mogu bez toga. Zadnje dvije godine nisam toliko aktivan u vatrogastvu kao inače i to mi nedostaje, pa ću vidjeti hoću li se više aktivirati ili pričekati učiteljsku mirovinu pa se onda tome posvetiti- dodaje Grahovac koji je bio predsjednik DVD-a Gradići i HSS-ovog ogranka u Gradićima te jedan od osnivača Udruge uzgajivača malih životinja. Svestranom društvenjaku nije strana ni politika, pa je tako 2001. godine bio i vijećnik Grada Velike Gorice u redovima Hrvatske seljačke stranke.

-Bio sam i član HSS-a i gradski vijećnik. Tko zna, da sam ostao u politici, možda bih danas sjedio u saboru. U HSS sam se učlanio zbog Jože Pankretića jer sam smatrao da je jedan od poštenih ljudi, Hrvata, seljaka koji se zalagao za napredak sela. Moja pokojna mama je 1998. godine otišla u poljoprivrednu mirovinu sa 135 kuna mjesečno. Taj izvadak mirovine sam dao Joži koji je bio saborski zastupnik i on je na skupštini HSS-a pokazao taj odrezak od mirovine i upitao "kaj može žena sa sela sa 135 kn mjesečno?". Godinu i pol dana kasnije je donesen  zakon o minimalnoj mirovini od 800 kuna. Rata struja bila je tada veća od mirovine. Da tata nije gradio okolo i da nije bilo blaga u selu, teško bi se opstalo- prisjeća se gospodin Grahovac. Dodaje da su ti dani u politici bili oni dani u kojima se uvjerio kako ima časnih ljudi, ali i onih „čiji je obraz poput vojničke cipele, da ih svatko gazi, koji će danas dignuti ruku ovako, sutra onako".

-Godinama sam bio zamjenik predsjednika HSS-a i neki su me ogranci predlagali za predsjednika, no drugima je to smetalo, vidjeli su me kao neku opasnost pa su se izbori održali kad sam bio u školi u prirodi s učenicima. Naravno da je tu onda bilo svega. Eliminirali su me kao dopredsjednika i bio sam razočaran jer sam znao koliko sam se dao u osnivanje ogranaka i u HSS, a kad te razočaraju ljudi s kojima si živio i radio, jednostavno se makneš jer nepravda me jako smeta. Naravno, otišli su i drugi kvalitetni ljudi, a danas vidimo gdje je sada HSS, na zadnjim granama politike. Previše je u politici sebičnosti i egoizma. Kasnije su me nagovarali da se vratim u HSS, ali nisam htio- Grahovac će o razlozima napuštanja politike.

Sused udbaš i Titine fotografije

Danas politiku obično komentira u društvu ili na Facebooku gdje je već dosegnuo limit od 5 000 prijatelja. Nerijetko takvi statusi o dnevno-političkim događanjima budu popraćeni s "Rekel mi je sused udbaš..." za kojeg se ne zna je li stvaran ili dio šale.

- Svi me pitaju postoji li stvarno sused; naravno da postoji, samo ne smijem otkriti njegov identitet.Kroz šalu na društvenim mrežama kažem i pola istine; nekima je to simpatično, nekima ne, ali stojim iza svega, nikoga ne vrijeđam, većinom se zezamo.

Lavinu komentara, šaljivih ili ozbiljnih, izazvale su i fotografije iz političke arhive famoznog Grahovčeva "suseda". Na njima se nalazi Josip Broz Tito, a u njegovom društvu i pojedini Velikogoričani. Fotografije su zagolicale i Grahovčevu maštu, pa se i pitao je li ikad Tito bio u Velikoj Gorici.

-Što se tiče tih političkih arhiva, do svega se može doći. Ja sam dugo tu u Gorici, znam i ljude iz bivše i sadašnje politike, arhive se čuvaju, a sad su se malo ljudi uznemirili zbog fotki iz 1947. godine. Čak ima i Velikogoričana koji su se prepoznali na tim fotografijama, a ta vremena su imala svoje breme, dobre i loše strane. Javili su se neki anonimno i s nepoznatog servera slali poruke da nije baš dobro objavljivati takve stvari, da to može naštetiti tim ljudima. Odgovorio sam da su svi ti ljudi pokojni, a oni koje poznajem nisu ništa skrivili niti ovoj niti onoj državi, pa nema bojazni-siguran je Grahovac. Dodao je kako mu se nakon objave fotografija javila i unuka Josipa Broza sa zamolbom da joj pošalje skenirane fotografije.

- Poznajem tu jednu Velikogoričanku koja ima oko 80 godina, još uvijek je bistra i poletna. Ona mi veli da se Tito nikad nije zadržao u Gorici u posjetu, samo što je putovao preko aerodroma-provjerio je Grahovac.

"Hedonist i humanist"

Na upit kako bi se opisao jednostavno odgovara:

-Ja sam hedonist, volim uživati u životu. Uz to se smatram i humanistom jer volim pomagati drugima bez da očekujem išta zauzvrat, takav sam rođen. Ponosan sam na to da nisam nikoga povrijedio, živim normalan civiliziran život, gdje god sam bio, u kojoj god udruzi ili stranci, mislim da sam ostavio pozitivan trag, a to ću nastojati činiti i dalje- zaključio je naš razgovor, a svi vi koje zanima što će mu još otkriti "sused" i kakve će fotke objaviti to možete saznati putem Facebooka.

Članak je objavljen u 126. broju VGdanas novina.