Na kavi s tetom Katarinom: Još u vrtiću sam znala da ću biti odgajateljica, rad s djecom je izazovan i poticajan

Katarina Šeravić Lovrak već gotovo dva desetljeća odgaja brojne generacije mališana u vrtiću. Poziv je to koji je osjetila još u ranom djetinjstvu. Kako je biti teta u vrtiću, s kojim izazovima se susreće te kakva su djeca danas a kakva su bila na početku njene karijere pitanja su na koje nam je vrlo rado dala odgovore.

-Već 19 godina radim u vrtiću, još kada sam ja bila u vrtiću rekla sam da ću biti odgojitelj. Moje tadašnje tete, sadašnje kolegice, govorile su mi da sam uvijek bila taj tip, uvijek sam pomagala – počinje svoju priču Katarina Šeravić Lovrak.

Teta Katarina radi u Dječjem vrtiću Ciciban u engleskoj skupini za rano učenje stranog jezika u koju su upisan djeca od tri godine pa sve do polaska u školu.

Nakon završene srednje ekonomske škole upisala je Učiteljski fakultet u Zagrebu i završila za magistricu ranog i predškolskog odgoja. Kroz godine rada napredovala je za odgajatelja savjetnika.

Kako je odgajati današnju djecu?

Izazovno! Nakon ovih 19 godina rada u vrtiću mogu napraviti pregled kako je to izgledalo prije a kako je danas. Većina današnjih roditelji se ponašaju previše zaštitnički prema djeci, pritom mislim da ih štite i kad treba i ne treba. Roditelji puno više strepe nad djecom, to su takozvani „helikopter roditelji” koji neprestano lete oko svoje djece i ne dopuštaju im nikakvu odgovornost i samostalnost. Način života se promijenio, roditelji puno više vremena provode na poslu i kada dođu kući lakše im je dati mobitel, tablet, upaliti televizor ili ga poslati na neku aktivnost poput sporta nego biti doma s djetetom u igri. Imamo roditelje koji puno rade sa svojom djecom, educiraju se, informiraju kako poticati razvoj djece.
Danas djeca puno više traže i zato mi i roditelji moramo puno više raditi na sebi, govori teta Katarina.

- Djeca danas puno više znaju, vide na ekranima puno informacija, a tu smo mi da ih potičemo na kritičko promišljanje da i oni sami znaju što mogu gledati na internetu a koji sadržaji za njih nisu primjereni. Dosta je izazova danas u radu s djecom.

Nedavno ste bili u Banja Luci na 6. Regionalna konferencija nastavnika iz regije pod nazivom „Svijet obrazovanja briše granice“.

- Prvi dan je bio Sajam obrazovanja na kojem smo svi pokazali što radimo. Budući da sam suautor četiri priručnika o STEM - u i certificirani STEM edukator, pokazala sam im što mi radimo u našoj skupini. Često koristimo 3D olovku jer djeca to vole, razne znanstvene pokuse jer pokazuju interes prema takvim vrstama aktivnosti. Tu su odgojitelji da im pruže priliku i poticajnu okolinu kako bi mogli upijati sve ono što ih zanima. Ako dijete nema motivacije oko sebe neće ga ništa ni zanimati.

Na Sajmu obrazovanja pokazala sam što sve mi u vrtiću radimo a odnosi se na STEM područje. Vrtić je prva odgojno obrazovna ustanova i mi smo prva stepenica koja može otvoriti ljubav prema STEMu. Većinom se sva literatura počinje baviti s tim tek u osnovnoj školi. Kod nas takva vrsta edukacije i literature zastupljena je najviše kod KoHo pedagogije s kojom sam radila priručnike. Imamo četiri priručnika, dva su fizika za vrtić, fizika jedan je magnetizam i struja, druga je svjetlost i zvuk, zatim biologija za vrtiće i kemija za vrtiće. Sve pokuse koji su navedeni u priručnicima provodimo s djecom i tako smo sigurni da je sve primjenjivo u vrtićkim skupinama i prilagođeno uzrastu djeteta – objašnjava nam teta Katarina.

Treći dan Sajma je završio podjelom nagrade za najboljeg nastavnika u regiji. U konkurenciji od više stotina prijavljenih odgojitelja, učitelja, nastavnika, profesora i stručnih suradnika iz 6 država, odabrano je 28 najboljih. Nagradu za najboljeg nastavnika 6. generacije dobila je naša sugovornica Katarina Šeravić Lovrak. Veliko je to priznanje za nju ali za naš grad.

Kako izgleda radni dan odgajatelja u vrtiću?

U jutarnjoj smjeni do 9 sati djeca imaju slobodno vrijeme za poticajnu igru, zatim imamo trenutak kada sjednemo u krug i razgovaramo što smo radili dan ranije, potičemo ih na govor na hrvatskom i engleskom jeziku. Pričamo priče, čitamo slikovnice. Zatim imaju užinu, boravak na zraku gdje se istrče i izbace energiju. Kretanje je važno za razvoj sinapsi - grube i fine motorike. Nakon igre na otvorenom idemo na ručak i na popodnevni odmor. Djeci je to jedinstvena prilika da legnu i malo odmore, da uz tišinu ili uz laganu glazbu odmore uši od buke, da odmore tijelo.

Djecu ne smijemo kažnjavati!

-Kada nešto učine što nije dobro prvo ih treba smiriti i zatim im objasniti što nije u redu – navodi Katarina i navodi konkretne primjere:
-U vrtiću kada imamo situaciju da dijete učini nešto što nije u redu, objasnimo mu i usmjerimo na drugu aktivnost. Ako se, primjerice, djeca počnu svađati oko igračaka usmjerimo ih na sličnu igračku ili na drugu aktivnost i takav načina najčešće pomaže.
Kod roditelja zna biti drugačija situacija. Roditelji u tom trenutku, nakon napornog dana, kazne dijete jer im je tako lakše. Takvim pristupom i kažnjavanjem nećemo odgojiti samopouzdano dijete već dijete koje će biti u strahu. Dijete će se početi povlačiti u sebi ili prkositi, ovisno o karakteru.

Puno bolja opcija jest poslati dijete u mirnu igru i razgovorom riješiti problem.

Roditelji često osjećaju sram prilikom dječjih „tantruma” u javnom prostoru. Kako reagirati na ispade bijesa djeteta primjerice u dućanu ako im ne dopustimo kupovinu onoga što oni žele?

-Roditelje ne treba biti sram, to je dio odrastanja, sva djeca to prođu. Ne treba im popuštati nikako, treba im reći da znamo da su ljuti i tužni ali da se dignu i izađu iz dućana. To je jedini i ispravni način. Roditelji popuštaju djeci sve samo da ne plaču, time ih podmićuju, a to nije dobro – objašnjava Katarina.

Većina roditelja idu linijom manjeg otpora i ne postavljaju djeci zdrave granice.

-Ima roditelja koji se trude, međutim većina popušta, granica ne postoji i tu puno griješe. Tako je i kod poticanja samostalnosti kod djece. U žurbi roditelji često naprave sve umjesto djece da budu prije gotovi. To je problem jer danas imamo sedmogodišnjake koji ne znaju zavezati tenisice. Vezanjem tenisica razvijamo sinapsu kod djeteta, finu motoriku koja će biti važna kasnije za držanje olovke i ljepše pisanje – navodi teta Katarina.
Roditelji se međusobno moraju dogovoriti oko načina odgoja i ponašanja te postaviti pravila i toga se držati.

Često smo svjedoci u situacijama kada jedan roditelj brani a drugi popušta. Djeca su tada zbunjena i iskoriste priliku da dobiju ono što žele.
Moramo raditi na sebi kako bismo zadovoljili potrebe djece jer djeca puno traže, a mi im moramo pokazati što je ispravno govori nam Katarina i dodaje:

- Odgajajući djecu i mi učimo i nadograđujemo svoje znanje.

Sve više djece treba mjesto u vrtiću, bake i djedovi sve manje čuvaju unuke do polaska u školu. Stoga je roditeljima važno da znaju da svoje dijete ostavljaju u dobrim rukama, u poticajnoj sredini gdje će upijati znanja i dobre obrasce ponašanja.

(Razgovarala: Mirjam Petretić Coha)