°C 15

Nikola Pejak i dalje bilježi narodne priče, priprema i knjigu

25.04.2020.

Juraj Odrčić

Ekonomist po struci, ljubitelj povijesti, a bitno za našu priču već godinama i sakupljač narodnih predaja u čijem su središtu mitovi našega kraja. Nikolu Pejaka i njegov projekt predstavili smo prije nekoliko godina, a sada smo u razgovoru doznali kamo ga je odvelo pet godina vrijednog bilježanja priča o kojima rijetki žele govoriti

Ima li danas u Turopolju coprnica, viđaju li se moguti po šumama?

Ima žena koje se i dalje bave coprijama. Zabilježio sam ih nekoliko poimenice, što živih, što preminulih. Naravno, neću otkrivati njihov identitet. Njih je danas puno manje nego prije i to je zato jer je potražnja za njihovim uslugama naglo pala razvojem znanosti, medicine, izgradnjom infrastrukture, sekularizacijom i ateizacijom društva. Moguta sam na terenu zabilježio samo jednom i to kod sebe u Kurilovcu. Moram priznati da je od mojih 50 kazivača možda njih 5 uopće čulo za moguta i bojim se da je gotovo isčeznuo iz narodne predaje. Zanimljivo je kako su sva ta bića i pojave nakon Drugog svjetskog rata lagano počela nestajati. S druge strane, počele su se pojavljivati neke druge pojave poput letećih tanjura, sablasti, duhova. Mislim da su coprnice najbolje preživjele sve promjene.

Koja priča je najraširenija po Turopolju, a koja je tebi najzanimljivija?

Najviše se priča o vilama i coprnicama te divljem lovu. Vile uvijek pletu konjima grivu i mnogi kazivači tvrde da su to vidjeli. Coprnice su raširene jer je svako selo imalo, a neka još uvijek imaju, ženu ili više njih koje poznaju narodnu medicinu ili su se stvarno bavile magijom. Nekad je bilo teško doći do doktora, a ljudi su posegnuli za svime i svačime da bi pomogli sebi i svojim bližnjima ili im napakostili. Divlji lov u verziji laveža stotine malih pasa, trganja drveća, pucnjeva i vikanja je isto tako vrlo raširena pojava. Ove najčešće teme znaju biti i dosadne, ali onda vas kazivači iznenade s detaljima. Primjerice, kazivač iz Gustelnice koji je rekao da ga je coprnica zacoprala 'urokljivim okom'.

Najzanimljive priče su one iz prve ruke, kada kazivač priča svoja iskustva. Ima jedna priča koju sam stalno slušao u djetinjstvu. Radi se o čovjeku koji je živio u zaselku Sokoli, između Novog Brda, Gornjeg Hruševca i Čakanca. Čovjek je kupio kabanicu na sajmu i u džepu je bio vrag. Počeli su problemi u kući, buka, udaranja, uznemiravanja i dolazi kapelan iz Kravarskog. Razgovara s vragom kada počinje obred egzorcizma kuće. Hoda oko kuće s raspelom i svetom vodom, a vrag mu spominje grijehe. Kada vrag više nije znao što će napraviti, iskače kroz krov u zrak u obliku vatrene kugle i baca dvije manje kugle na kuću te se zapale vanjske grede na krovu – 'rožnice'. I tu sada počinje najzanimljiviji dio. Saznajem da je moja prateta ovo gledala kao mala djevojčica jer se narod skupio oko kuće. To je bilo 1890-ih godina. Zatim je dedin brat otišao u župni ured u Kravarsko i navodno vidio pisani izvještaj tog svećenika o cijelom događaju i isto tako tvrdi da je do prije tridesetak godina ta kuća stajala i imala spaljene rožnice. I na kraju, ova priča je urezana u narodnoj svijesti i pričaju je još uvijek -  sa svakim detaljem koji sam i ja čuo.

Ima li nekakvih posebnih karakteristika koje povezuju te priče?

Neka bića i pojave su, naravno, vezani uz neki kraj ili selo. Recimo, divlji lovci i divlji ognji se vide posvuda bez obzira na konfiguraciju terena i mjesto radnje, dok su neke priče zabilježene samo u jednom selu, primjerice mali crni vražičak iz Buševca. Najmističnije priče su s Vukomeričkih gorica. To je, mislim, zbog izoliranosti i već prije spomenute konfiguracije terena, velikih šuma i klanaca. Pogotovo kada nije bilo ni struje ni asfalta, a priče ovise i o stupnju obrazovanosti stanovništva.

Postoje i određena mjesta gdje su priče učestalije ili ljudi koji se ne poznaju pričaju istu ili sličnu priču. Neobično je da prate ravnu liniju od centra Velike Gorice pa do Pokupskog dok se još moglo ovim putem na jug prije izgradnje petlje između Kurilovca i Kušanca. Od sjevera prema jugu su to kapelica svetog Lovre, dio ceste kroz Šiljakovečku dubravu između groblja u Kušancu i Male Bune, Crvena zemlja – raskrižje poslije Kravarskog, dijelovi oko gornjeg toka Kravarščice, selo Roženica i dvije izdvojene lokacije - mostovi u Strezojevu te između Donjeg Hruševca i Hotnje.

Kakve poveznice tih priča sa stvarnim povijesnim događajima si uočio?

Kada čujem neku mističnu priču, uvijek sam skeptičan. Međutim, proučavajući etnologiju i mitove vidi se da svi mitovi pa i priče imaju u pozadini neki stvarni događaj, neku istinu. To može zvučati nevjerojatno, ali usmena predaja je takva da uvijek netko nešto nadoda pa nije ni čudno da se neki susret ili zvuk iz šume pretvorio u priču o divljem lovcu koji rukama uzima žeravicu i ima vlast nad prirodom. Isto tako, spomenuta žarišta nekih pojava su uvijek vezana uz mjesto gdje se u povijesti nešto dogodilo. Bitka ili sukob, ubojstvo i slično.   

Koje priče imaju poveznice s drugim kulturama?

Što se više istražuje, to vidite kako po cijelom svijetu ljudi pričaju slične priče. Ljudi su morali tumačiti situacije koje se svuda događaju, poput bolesti, ratova, junaštava, prirode, godišnjih radova i običaja. Nekako su u kolektivnoj svijesti i zato postoje poveznice i sličnosti. To se može interpretirati time da su svi indoeuropski narodi došli iz jednoga kraja i sa sobom donijeli svoje priče i mitove. Kasnije je svaki narod s obzirom na mjesto gdje je živio razvio svoje verzije narodnih priča i nadodao nešto novo. Primjerice, zmijski car javlja se čak u Srednjoj Americi, divlji lov od Skandinavije pa sve do naših krajeva, a svi imaju nekakve vile, coprnice i šamane. Čak i biće slično mogutu postoji diljem svijeta.

Neki običaji i priče su ostale iz predkršćanskog doba. Slavenska božanstva su zamijenjena svecima pa su tu nastale 'nove' stare priče. Običaji zaštite od zla i uroka, pa čak i magija coprnica potječu iz doba dok su u Europi vladali stari narodi u kojima su žene bile svećenice i to znanje se prenosilo po ženskim lozama sve do danas. Zanimljivo je kako je Vojko Miklaušić u djelu 'Plemeniti puti' zabilježio kako neobrazovani seljaci u Turopolju kose travu u formaciji sazvježđa Oriona ili Kosaca. Od nekuda su morali imati barem osnovno znanje o konstelacijama i njihovim nazivima.

Koliko kazivanja si prikupio, koliko je to različitih priča koje trebaš uobličiti u jedan zapis?

Do sada sam razgovarao s nekih 50 ljudi, što je također otprilike 50-55 sati tonskog zapisa. Priča je puno. Samo što se tiče mističnih bića, pojava i lokacija imam nekih 140 priča i pričica. I to je samo jedna kategorija, ostale dvije su 'povijest' i 'tradicija i običaji'. Ovdje ima mnogo zanimljivog materijala i njih je više nego mističnih bića nekoliko puta. Ima tu stvarnih događaja i ljudi iz povijesti, recepata, starih utvrda i gradina, narodne medicine, dijalekata, običaja kroz godinu, starih obrta itd. Vrlo je važna tema toponimija i mikrotoponimija – zašto se neko selo, šuma, livada baš tako zove. Koristim upitnik koji ima stotinjak pitanja i stalno ga dorađujem. Bit upitnika nije odgovoriti na svako pitanje, već što opširnije obuhvatiti kazivanje koje se radi autentičnosti i kasnije obrade snima u audio obliku.

Kako ljudi reagiraju na tvoj rad, jesu li otvoreni za prepričavanje, jesu li ta kazivanja na razini bajki ili ljudi doista vjeruju u njih?

Ljudima je to super i zanimljivo, ali bez sakupljenih priča, odnosno intervjua, ne mogu ništa i volio bih da budu slobodniji i spremniji na suradnju. Moj najveći problem je kako objasniti ljudima da znaju ove i mnoge druge priče i da se samo želim malo 'pospominjati' s njima. Priča je još uvijek jako puno i moji najbolji i najčešći kazivači su između 50 i 60 godina starosti. Ne bih rekao da je najveći problem da se boje ili srame, nego da ne vide smisao spominjati te priče i posvetiti 2,3 sata nekome tko ih prikuplja. Na taj način nepovratno uništavaju svoju kulturnu baštinu jer svaki čovjek mi je rekao nešto novo i drugačije. Mnoge priče su osobni doživljaj ljudi, kazivanje iz prve ruke. Koliko god čudno zvučalo i bez obira na moju sumnjičavost, nisam dobio dojam da su mi ljudi lagali. Čuju se mnoga racionalna i logična objašnjenja, ali puno puta nema nikakvog drugog objašnjenja da se radi o nečemu što je nadnaravno. Je li nešto istina ili nije ostavljam ljudima na maštu.

Koji je konačni cilj tvoga rada - knjiga, predstava, film?

Prva faza koja traje već pet godina i koja će potrajati još neko vrijeme je sakupljanje priča, odnosno snimanje intervjua. Misija mi je pronaći u svakom selu barem jednog kazivača – to je otprilike njih dvjestotinjak. Vizija mi je obuhvatiti usmenu predaju između Save i Kupe, obraditi je i plasirati u Hrvatsku i svijet. Također bih apelirao na ljude diljem naše zemlje da uzmu svoje mobitele/diktafone i počnu pričati s ljudima. Zato se moj rad sve više fokusira na razne udruge i organizacije, kako bih mogao raditi intervjue s više ljudi odjednom.

Naravno da planiram i knjigu sa svim tim materijalima, ali za to će proći još neko vrijeme. Prvo idemo skupljati materiju. Jednu knjigu pišem i imam kostur cijele priče. To djelo bi čak moglo izaći iduće godine. Temelji se na nekim pričama koje sam čuo i nosit će ime prema drvu – boru kojeg sam zabilježio u Šiljakovini i ljudi su ga zvali Smogor. U knjizi je Smogor šumski kralj kojeg pronalazi mala djevojčica iz obližnjeg sela i on je šalje na zadatak da obnovi svoju zemlju i zavičaj te se bori protiv zla. Mislim da će se svidjeti svim uzrastima jer će knjiga biti puna mistike i pustolovine, a govorit će o našem kraju.

Prije knjige osnivam udrugu za očuvanje kulturne baštine – Mogut. Statut je gotov i jedini razlog zašto udruga već nije osnovana su mjere izolacije kojih se još uvijek moramo držati. Mislim da će mi kroz udrugu biti lakše ostvariti svoje planove i ciljeve. Imam ideja za još knjiga, snimanje video uradaka, tu su stripovi, igre pa možda čak i crtani filmovi. Želim izraditi i interkativnu kartu s mjestima gdje su se bilježile priče i na kraju da se sve ovo valorizira kroz obrazovanje, kulturu i turizam. Volio bih vratiti ove priče u narod jer se izgubio običaj pričanja priča. Mogućnosti je mnogo, ali prvo idemo zabilježiti kazivanja ljudi, to je najvažnije. Da bi ovo sve dalo što veći plod mora samo biti malo više suradnje i povjerenja među ljudima.

Imate li i vi priču koja se prenosi s koljena na koljeno u vašem okruženju ili vas ova tema zanima, potražite i na Facebook stranici " Usmena predaja Turopolja, Posavine, Pokuplja i Vukomeričkih gorica".