Prije 31 godinu: „Pozvali su me negdje oko ponoći, djeca su spavala, poljubio sam ih, pozdravio se sa ženom i krenuo“

Pripadnici 153. brigade Hrvatske vojske – Velika Gorica obilježili su 31. godišnjicu osnutka svoje postrojbe. Program je počeo još 30. rujna misom zadušnicom za poginule i umrle pripadnike brigade u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije, da bi se dan poslije nastavio polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća u Jankešima, kod mosta u Pokupskom i Donjem Hruševcu, a središnji program kao i svake godine održao se u Spomen parku 153. brigade HV – Velika Gorica u Velikoj Buni. Prethodno su položeni vijenci i zapaljene svijeće kod Spomen obilježja Golubica, a zatim i kod spomenika poginulim pripadnicima brigade u vojarni „Satnik Josip Zidar“ u Velikoj Buni.

Bila je ovo dobra prilika da se ratni suborci sretnu i pretresu što im se dogodilo u životima od zadnjeg susreta, ali i da se prisjete 3. listopada daleke 1991. godine. Većina njih tada je bila u najboljim godinama i bili su već obiteljski ljudi. Teško je iz današnje perspektive shvatiti koliku su žrtvu podnijeli oni i njihove obitelji.

- Kad sam krenuo 1991. godine imao sam 37 godina, pozvali su me negdje oko ponoći, djeca su spavala, poljubio sam ih, pozdravio se sa ženom i krenuo. Žena me je pitala da me odveze na zborno mjesto, odbio sam. Kako sam prolazio Kolodvorskom prema Gradićima, iz ulica su dolazili ljudi, šutke, ali smo išli. Nakon nekog vremena krenula je priča, došli smo na zborno mjesto. Tu se situacija promijenila, nekako smo svi živnuli. Tad smo postali svjesni da nema šanse da izgubimo rat i više nikad nije bilo straha – rekao nam je Ante Lažeta, dozapovjednik 3. bojne 153. brigade.

Kao i Ante, Đemil Tokalić je doma ostavio sinčića koji je tad tek krenuo u prvi razred osnovne škole. Kako kaže, umjesto da vodim sina u školu ja sam krenuo u rat. Tada 35-godišnjak naš sugovornik imao je vojnog znanja jer je završio školu rezervnih vojnih starješina u bivšoj državi.

- Bio sam školovan za to i dao sam svoj doprinos koliko sam mogao i znao. Mi smo na početku bili samoorganizirani u Narodnu, tko je što imao kod sebe: pištolj, malokalibarske i lovačke puške. Na ovaj dan formirana je 10. brigada Teritorijalne obrane, koje je bile preteča 153. brigade. Okupljanje brigade krenulo je službeno kao vojna vježba snaga teritorijalne obrane jer zakonski je to jedino u tom trenutku bilo moguće, iako je rat već trajao. Prva je formirana 1. bojna, dva dana kasnije 2. bojna. Krenuli smo naoružavati se, a prvi zadatak bio je spriječiti povezivanje Pleške vojarne i Maršalke. Zatim smo došli u vojarnu u Velikoj Buni gdje smo se dodatno naoružali i opremili, zatim smo krenuli na Kupu – objasnio nam je satnik Tokalić, zapovjednik 3. satnije 2. bojne 153. brigade.

Za mnoge Goričane formiranje 153. brigade važan je datum u njihovim životima i trajno će ga nositi u svojim srcima.

- To je jedan od najznačajnijih dana u mom životu. Tog dana mi smo krenuli u rat i bili smo spremni izvršiti zadatak koji je bio pred nama, a to je oslobođenje zemlje od agresora. Imao 45 godina i spadao sam među iskusnije vojnike, a imao sam iskustva iz Teritorijalne obrane. Bio sam načelnik sigurnosti u brigadi i moja zadaća bila je da brinem o sigurnosti naših pripadnika. Tu dužnost obavljao sam od 3. listopada 1991. godine do 1. travnja 1992. godine. To su dani ponosa i slave. To je bilo vrijeme biti ili ne biti, nije bilo vremena za razmišljanje. Nije bilo lako se oprostiti od svoje obitelji, ali morali smo djelovati. Nažalost, u četiri godine mi smo imali 72 poginula pripadnika brigade – istaknuo je Ivan Mišerić, počasni predsjednik Udruge pripadnika 153. brigade-HV.

Emotivan je bio i gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar, čiji je otac također bio pripadnik brigade. Prisjetio se tog teškog vremena, kada je kao dijete ispraćao oca u rat. Naime, obitelji pripadnika brigade nosile su breme brige za svoje najmilije koji su s puškom u ruci išli braniti svoje zemlju.

- Nikada neću zaboraviti taj Božić bez tate i mogu samo zamisliti kako je vama koji ste doživjeli ono što niste željeli, da se vaši nemiliji ne vatre doma. Gledam vas i vidim sve ono dostojanstvo i ponos koji danas kad se priča o hrvatskim braniteljima bude potisnut. Govore nam da se okrenemo budućnosti. Renault 4 staje ispred kuće, mobilizacija je, otac odlazi, nema mobitela, nema interneta, iskreno nismo imali niti telefona. Nakon dva tjedna otac se pojavljuje na kućnom pragu, sretan što je živ i zdrav zajedno s vama. To su proživljavale vaše obitelji. Želim vam izraziti veliku zahvalnost na svemu što ste napravili za našu Domovinu. Zagrlite svoje supruge i muževe, djecu, jer sve traume koje ste vi prošli i oni su s vama. Vjerujte mi govorim iz osobnog iskustva. Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska- poručio je Ačkar.