Saša Božić- doajen VG novinarstva

Njega ne treba pretjerano predstavljati. Za njega su čuli u svim ovim, a usudim se reći i u krajevima van turopoljskih granica, jer iza njega je bogato novinarsko iskustvo. On je Aleksandar Božić i zasigurno je jedan od doajena velikogoričkog novinarstva koji je svoje početke imao u studentskom tisku i koji se sjeća onih zlatnih vremena Radija Velike Gorice, za kojeg ga i danas vežu najveće uspomene, baš kao i za njegovu „bebu“, Glasnik Turopolja, kojeg je uređivao od prvog broja u kolovozu 1991. godine, pa narednih 25 godina.

Danas, iako se malo odmaknuo od svakodnevnog pisanja, i dalje je prisutan u društvenom životu Velike Gorice kroz izdavačku djelatnost. Iza njega je dvadesetak knjiga i monografija, od kojih su neke i sada u fazi završetka. Ovo je samo mali dio Sašine ljubavi prema novinarskom pozivu koja se u njemu rodila još u srednjoškolskim danima.

-Ja sam uvijek imao potrebu za nekim oblikom pisanja i nekim društvenim priznanjem, što je u ono vrijeme novinarstvo i nudilo. Tako su me uzeli u informativnu družinu u srednjoj školi, a nakon toga je nastao Ključ, omladinsko glasilo općine Velika Gorica kojeg je pokrenuo Nikola Dilberović- započeo je razgovor dobro raspoloženi Aleksandar Božić koji je urednik Ključa bio od 1979. do 1983. godine.


Aleksandar Božić ispred izloga legendarnog velikogoričkog restorana Park kao urednik velikogoričkog Omladinskog lista Ključ 1981. godine. Snimio Ivo Pukanić

Iako u početku, kako nam je otkrio, nije bio pretjerano „vruć“ za uredničku poziciju u tadašnjem omladinskom glasilu, na kraju je ipak pristao, a za svog zamjenika imenovao je tada vrlo mladog Ivu Pukanića.

-Radom smo dogurali do toga da je Ključ 1982. do 1983. bio dodatak Velikogoričkog lista , a čak smo bili i u kombinacijama za nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, tada najveće omladinske nagrade- prisjetio se Saša tih davnih dana u kojima su jezgru Ključa, osim Ive Pukanića, pravili i Željko Ličko, Miljenko Brigljević, Rene Matoušek te ilustrator Zvonko Milaković.

Ovdje Radio Velika Gorica

Paralelno uz to, od kraja sedamdesetih godina bio je i suradnik Radija Velika Gorica koji je s emitiranjem započeo 1970. godine te je prošao kroz tri etape razvoja, koje su našem sugovorniku itekako poznate. Prva je bila samo osnivanje u sklopu ondašnjeg Narodnog sveučilišta Juraj Kokot (danas Pučko otvoreno učilište). Radio je započeo raditi na tavanu POU odakle se dnevno emitiralo tri do četiri sata programa. Početak u skromnim uvjetima nije ih obeshrabrio; duša radija od početka bio je tehničar Stjepan Ivaci, a dolaskom novih snaga, Gordane Leškik, Josipa Frkovića, Vlade Horine, Jure Hrvačića, Bore Zimonje i drugih, podizala se i kvaliteta rada.

-Radio je dobio legitimitet u velikogoričkoj javnosti te je bilo potrebno riješiti pitanje adekvatnog prostora. Ono se pronašlo 1979. godine kada se gradio Vatrogasni dom u Zagrebačkoj ulici broj 3, gdje je RVG na katu dobio svoj prostor. Sreća je bila što je tada na Radiju bio Vladimir Petrović, vrhunski stručnjak koji je tehnički sve opremio, dok su ideju daljnjeg razvoja gurali direktori Narodnog sveučilišta i RVG-a Ivo Matanović i Ivica Župetić. Oni su izgurali novi studio koji je bio u rangu ondašnje Televizije Zagreb- priča nam dalje Božić koji se na RVG-u pojavio 1979. godine, najprije kao pomoćnik tonskog realizatora, da bi kasnije dobio stalni radni odnos nakon povratka iz vojske 1984. godine.

 
Aleksandar Božić kao novinar RVG-a i Velikogoričkog lista preti otvorenje izložbe u Muzeju Turopolja 1985. godine. Uz njega je prof. Višnja Huzjak, dugogodišnja direktorica Muzeja Turopolja

-Ivicu Župetića na čelu RVG-a zamijenio je Vlado Horina. On je bio pravi urednik - gromobran kada bismo mi novinari zabrazdili i išli izvan tadašnjih okvira. On je uvijek izdržao sve udarce, a mi smo radili čuda pod vodstvom Borivoja Zimonje, koji je bio urednik programa. Za njega smo govorili kako tiha voda brege dere, jer njemu nije bilo teško u šest doći na posao i ostati u noćnom programu kojeg je RVG pokrenuo sredinom osamdesetih. Osvojili smo tada cijeli Zagreb, imali smo između 70 i 80 posto slušanosti. RVG je u socijalizmu bio prvi komercijalni radio, najslušanjih radio u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji. Mi smo bili trendseteri, krčili smo do tada posve nepoznate puteve.

Novinari RVG-a, kako nam je rekao, bili su zaluđeni radom na radiju, a o njihovom noćnom programu i danas se pričaju priče, jer ako si htio da te ljudi čuju i znaju za tebe, morao si doći u dnevni i noćni program RVG-a kroz kojeg su prošla sva najveća estradna imena.  

Rad na RVG-u najsretnije razdoblje u životu

-To razdoblje rada na RVG-u najsretnije je razdoblje u mom životu. Nemaš političku odgovornost, plaću ćeš dobiti, a radiš zanimljiv i kreativan posao. Ništa mi tada nije bilo teško, bilo je to čisto uživanje- kaže nam jer je uz stalni kontakt s ljudima naučio i posao.
Uz taj rad na radiju nije zapostavio niti pisanje, a kako nam je rekao, bio je dovoljno hrabar da napiše bilo što, zbog čega su ga često i cenzurirali. Ništa čudno za vremena u kojima se živjelo.

-Temeljna vrijednost ozbiljnog novinarstva u socijalizmu, čemu me naučio pokojni Marko Goluža, bilo je stvaranje mikro slobode, koju trebaš braniti. Znalo se tada što se ne smije dirati, no to me nije niti interesiralo, ja sam volio ljude i rad na terenu - kaže nam Božić prisjećajući se svog odlaska u današnje „pjesničko naselje“ u Majerovu ulicu, odakle je trebao napraviti izvještaj o izgradnji ceste.

- Bio je to moj prvi radijski zadatak. Pokucao sam na jedna vrata i predstavio se tko sam i što radim, nakon čega je nastala prava uzbuna u naselju. Ljudi su se okupili u želji da vide živog novinara RVG-a. Naši pojedini novinari bili su vam tada zvijezde koji su za vrijeme noćnog programa znali dobiti na desetke poziva na tulume, rođendane, seksualne i ženidbene ponude. Brojni Velikogoričani i Zagrepčani sjećaju se Bore Kokana koji je vodio Demo top listu, legendarnog dr. Drage Rubale koji je uređivao Narodni vez, kvizomana Rikarda Bukovca  i brojnih drugih radijskih urednika i voditelja .

No, sve što je lijepo kratkog je vijeka, pa je tako bilo i s radom na radiju koji je za njega završio 1990. godine. U listopadu 1990. godine Saša postaje zaposlenik Ministarstva obrane Hrvatske. U Domovinskom ratu proveo je skoro 4 godine, stekao je status dragovoljca Domovinskog rata i čin poručnika HV-a.   



Nažalost, radio o kakvom nam je pričao današnje generacije mogu tek sanjati, jer 2010. godine je RVG pao pod mrežu Totalni FM, da bi od ove godine nestalo i ime RVG prelaskom na Gold FM. Jedino što je ostalo isto je nezaboravna frekvencija 94,9.

-To je sada dobar i zanimljiv radio, ali takvu smo ideju oldtimer radija još 1999. godine osmislili Boro Zimonja i ja kada smo se natjecali za koncesiju RVG-a s idejom Golden radija. Od „golden“ ostao je Gold radio. Sličnost je sasvim „slučajna“. Naša želja bila je napraviti inačicu mariborskog radija (MM2) koji svira samo oldies glazbu. Tu našu ideju sada je, eto, pobrao netko drugi- s tugom u glasu će Božić koji kaže kako je od sredine devedesetih u medijima, posebice elketronskim, zavladala potpuna kontrola, pa i kriminal, zbog čega nam mediji danas i izgledaju tako kako izgledaju.

Na RVG-u uređivao emisiju „Hoćete znati, pitajte“

Stalni radni odnos na RVG-u dobio je nakon povratka iz vojske 1984. godine. Novinarskom pozivu nije odolio, pa je tako uređivao emisiju „Hoćete znati, pitajte“ koja je išla svakog četvrtka, a koju je prije njega uređivao Cvitko Teskera.

–Građani su postavljali pitanja u eteru, a djelatnici Grada i političari su odgovarali, također u programu RVG-a. Radilo se većinom o komunalnim problemima građana. Ljudi su, za razliku od danas, imali osjećaj da mogu pitati što hoće, a prvi se put dogodilo da političari moraju i odgovarati na ta pitanja. Bilo je to čudo neviđeno. Naravno da prozivanje u eteru nije odgovaralo političarima, ali RVG je bio toliko popularan, da se nitko nije usudio reći kako neće odgovarati na postavljena pitanja. Bilo je tu i grdih pitanja, ali u granicama dozvoljenog. Naravno da u eter nismo mogli pustiti sva pitanja, jer bi nas ukinuli- kaže nam Saša.

1991. godine novi početak stvaranjem nezavisnih novina

Odlaskom s RVG-a Božić, usprkos radu u Ministarstvu obrane, u ljeto 1991. godine poklušava ostvariti svoj san pokretanjem prvih velikogoričkih privatnih i nezavisnih novina; Glasnika Turopolja, Pokuplja, Posavine i Vukomeričkih gorica.

-Ja sam sanjao da imam svoje novine te da mogu pisati i ono što hoću i da ih mogu uređivati kako hoću. Promjenu sustava, odnosno demokraciju, dočekao sam kao manu s neba- pripovijeda nam dalje o svom novinarskom putu.


Kardinal Franjo Kuharić i Aleksandar Božić razgledavaju katalog izložbe Spašeno pokupsko blago koja je održana u Muzeju Turopolja u studenome 1991. godine

Prilikom pokretanja cijele ove priče oko GT-a pomogao mu je tadašnji pomoćnik ministra informiranja Igor Mrduljaš koji mu je izdao potvrdu za izdavanje novina. Nije tada bilo toliko „peripetija“ i formulara prilikom ulaska u posao kao što je to slučaj danas.

-Tada su me također pokušali zaustaviti jer sam oduvijek bio solo igrač, uporan i izdržljiv. Tužili su me od Grada Zagreba do ministarstva informiranja i obrane. Ali nisam se dao. Kad sam pokrenuo novine, ja sam se držao starog novinarskog pravila- svima daj priliku, potraži mišljenje druge strane. Nekima je to odgovaralo, a nekima ne- nastavio je Saša s pričom o pokretanju novina.

-Sjećam se kako mi je Ivan Parać, tada rukovodilac Civilne zaštite Grada Zagreba, rekao- mislite i radite pošteno, jer dok god radite pošteno, nitko vas neće ni dirati ni spriječiti u radu. Ta su vremena prošla- rekao je Parać. Završnu riječ o optužbama i prigovorima na mene i GT imao je Mladen Vedriš, 1991. godine predsjednik Izvršnog vijeća Grada Zagreba (Velika Gorica je tada bila dio Grada Zagreba – metropole). Rekao mi je da se sprema rat te da kroz GT napravim najviše što mogu u smislu obrambenih priprema. Sitna podmetanja ostavio sam iza sebe, a svu sam snagu uložio da motiviram Turopolje na obranu od agresora.  

Prvi broj novih velikogoričkih novina izašao je 01. rujna 1991. godine koje su se od samog početka pratile obrambene pripreme u velikogoričkom kraju, pa je tako početkom rata u organizaciji GT-a organizirana i akcija prikupljanja pomoći za branitelje. Bila je to akcija velikih razmjera u kojoj su rado sudjelovali obratnici i građani. Svi su htjeli dati što god treba braniteljima na pokupskom bojištu, no gospodin Božić nekako je najponosniji na akciju spašavanju narodnog blaga iz pokupske crkve.


Dio velikogoričke ekipe koja je u studenom 1991. godine spašavala umjetnine iz razrušene pokupske crkve. Slijeva su: Ivan Zlodi, Mario Pralas, Milan Šestak i Aleksandar Božić

-To mi je najdrža akcija u životu. Sjećam se kad sam došao u Pokupsko pred razrušenu crkvu koju je čuvao Milan Šestak, koji je bio iz obitelji zvonara, rekavši kako crkvu nitko ne smije taknuti. U akciju sam uključio Višnju Huzjak iz Muzeja Turopolja i muzealce iz Restauratorskog zavoda Grada Zagreba. Dobili smo kamion od mog prijatelja Damira Goršete, zapovjednika Sektorskog štaba TO Jug i krenuli put Pokupskog. Bilo je dramatično jer smo išli u ratnu zonu, no uz zajedništvo i enzuzijazam smo uspjeli. Izvukli smo u tri dana cijeli oltar iz crkve. Uslijedila je izložba u Muzeju Turopolja kojoj je pokrovitelj bio Zagrebački kaptol, pa izložba u Zagrebu i dalekom Kopenhagenu. Moram vam priznati kako i danas kad dođem u Pokupsko, uvijek odem u crkvu i uživam gledati obnovljene kipove na oltaru- ponosno će naš sugovornik.

Politički pritisci

Usprkos svim nedaćama i problemima, razvijao je GT uz svesrdnu pomoć tiskara Vinka Markulina iz Hrašća.

-Bez Vinkove pomoći, glasnik se vjerojatno ne bi održao. Ja sam mu uzvraćao na dobroti pronalaženjem poslova za njegovu tiskaru. Markulin je tiskao, a ja sam uredio pretiske sva tri toma Povijesti Turopolja Emilija Laszowskog. Sve svoje knjige, kalendare i monografije tiskao sam u Hrašću kod prerano preminulog Vinka Markulina– kaže Božić.

GT je u 25 godina stvorio mnoštvo suradnika od koji su neki napravili i zavidne karijere, poput Dalibora Petka, Renata Ivanuša, Željka Hladike, Bojana Karanovića, Davora i Vitomira Štubana, Jasmine Vnučec, Maje Toth, Marjana Malčevića, Jasminke Tihi Stepanić, Alena Konjevića, Željkice Makanac, Ane Mirenić, Sonje Filipović, Vlade Mikulčića, Davida Jolića i mnogih drugih.

Božić priča da su društvene prilike u novinarstvu bile drugačije nego danas.

-Prije si mogao kritizirati ako je kritika bila istina. Naprimjer, ja sam toliko puta znao „oprati“ ondašnjeg župana Zagrebačke županije Branimira Paseckog i njegovog suradnika Jadranka Husarića, no od Zagrebačke županije sam svejedno 2000. godine dobio nagradu za promicanje demokracije i slobode javne riječi. Plaketu Zagrebačke županije dobio sam 2003. godine za objavljenu monografiju o ratnom putu 153. velikogoričke brigade HV, dok nažalost, od našeg Grada do dana današnjeg nisam dobio niti zahvalnicu. Pa ni ne treba mi, iza mene su ipak ostala brojna djela- kaže nam Božić, koji je nekako najponosniji na svoje monografije.


Aleksandar Božić vodio je predizborni skup Stjepana Mesića u Velikoj Gorici u njegovoj kampanji za predsjednika RH u siječnju 2000. godine. Slijeva su: Stjepan Žordić, Aleksandar Božić, Stjepan Mesić i Željko Žužić

Jedna od njih svakako je Ratni put 153. brigade koju je napravio uz pomoć Damira Goršete, zatim Pozdrav iz povijesti, (povijest Velike Gorice kroz razglednice), monografija o konjskom tramvaju, o drvenim kapelama Turopolja, o Nogometnom klubu Radnik, pa i mnoge druge. Izrada knjiga i monografija danas je ono što ga ispunjava u tom spisateljskom dijelu.

-Kasnije se sustav entuzijazma i zajedništva iz devedesetih počeo urušavati. Sve su više do izražaja dolazili stranački i osobni interesi. Njih su slijedili brojni pritisci na GT. Bio sam mlad i jak, a uz to sam volio taj posao i mogao sam sve izdržati. Danas nema teorije, zbog čega sam i napustio Glasnik Turopolja. Supruga Barica mi je jednom prilikom rekla: „Što će mi Glasnik ako tebe nema?“. Rekao sam sam sebi, vredniji sam ja od Glasnika. On je moje dijete, no ako ga nitko ne treba, nema problema. GT ne izlazi već godinu, a brojni Velikogoričani me znaju zaustaviti i pitati kad će opet izaći nezavisne novine. Tko zna, možda i hoće opet jednog dana- priča nam odbacujući mogućnost da opet piše, jer kako kaže, svoje je u tom dijelu dao.   

Nekada je bio drugačiji sustav vrijednosti, dok danas prevladava interes

Naravno da epohom GT-a nismo završili naš razgovor, jer ovakav je sugovornik bio idealna prilika da se malo osvrnemo i na novinarstvo nekada i danas, ali i na budućnost lokalnih medija, gdje danas primat sve više imaju internet portali.

-Gledajte, u socijalizmu je novinar bio društveno-politički radnik. Promocija sustava bio je naš posao, ali i informiranje pučanstva. Sustav javnog informiranja bio je pod kontrolom, pun cenzure i samocenzure, ali i vrlo brojnih demokratskih dostignuća. Danas bi mladi novinari htjeli odmah pisati, Tada je trebalo ići od najniže razine, nošenja kava, bureka i jogurta pa bi tek onda došlo na red pisanje prvih tekstova. Tada se novinarstvo živjelo. Evo, na primjer ja, ja sam volio samo šetati Vjesnikovim neboderom i tiskarom u prizemlju. Poseban doživljaj bio je kada bi me urednik Velikogoričkog lista Josip Frković poslao na prijelom lista u Vjesnik na regal. Tada je vladao sustav vrijednosti u kojem si imao osjećaj da moraš raditi za opće dobro, za razvoj društva te da tvoje informiranje služi za boljitak naroda, dok danas, nažalost, prevladava samo puki interes- prisjetio se Božić još jednom tih davnih novinarskih dana.

Nova vremena donijela su i neke nove standarde u novinarstvu. Tiskana izdanja polako padaju u drugi plan, mlade generacije danas vrlo rijetko čitaju novine jer sve im je dostupno preko interneta i mnoštva portala do kojih se dolazi samo jednim klikom. Situacija u Velikoj Gorici, što se tiče informiranja, još uvijek nije alarmantna, jer se, uz tri internet portala, naši mještani mogu informirati i kroz isto toliko tiskanih medija.
-Lokalno novinarstvo kakvo danas imamo neodrživo je, jer sve su to bilteni političkih elita i krupnog kapitala. Slično je i na državnoj razini. To dovodi do površnih novina i senzacionalizma u kojem i najgore afere traju svega tri dana bez posljedica. Dodamo li dugogodišnju ekonomsku krizu, sve to dovodi do nepovjerenja u medije i polaganog umiranja novina. Mi bismo se u današnjoj krizi morali okrenuti skandinavskom modelu, gdje oni financiraju novine kako bi se ljudi mogli informirati bez obzira što one pisale kritički, ponekad i protiv onih koji ih financiraju. Bez obzira što mi u Gorici imamo toliko medija, zapravo nemamo ništa. Vama svaka čast što ste se uspjeli održati i što se razvijate- otvoreno će o današnjim medijima naš sugovornik koji je odgojio brojne generacije novinara.

-Ja sam se nauživao u ovom novinarskom poslu bez obzira što je to esencija stresa. U prošlom sustavu nikada nisam mogao biti direktor ili urednik zbog neposlušnog karaktera i obiteljaske biografije kakvu sam imao, no demokracija mi je to omogućila da sam ipak djelomično ostvario svoje snove. Platio sam i veliku cijenu svoje samostalnosti i principijelnosti, no nije mi žao, jer uživao sam beskrajno u svakom trenutku ovih 25 godina. Uživao sam ja i prije toga na RVG-u imajući posao koji sam volio. Mislim da sam ostavio trag u Gorici, pa može li bolje od toga - za kraj će Božić.

Društveni angažman najprije kroz kulturu, a kasnije kroz sport

Osim u novinarskom životu Velike Gorice, Saša Božić nezaobilazan je bio i u društvenom životu grada. Najprije kroz dramsku grupu KUD-a Ivan Mladen , a kasnije i kroz sport.


Dramska grupa KUD-a Ivan Mladen u Sarajevu sredinom osamdesetih godina 20.-tog stoljeća

Naime, Saša je uz Josipa Vuksana i Željka Stepanića 1977. godine osnovao Rukometni klub Radnik (današnja HRK Gorica), a od 2007. godine je na čelu ŽOK Azene. Mala podudarnost je prisutna kod oba kluba, jer sljedeće godine rukometni klub slavi 40, a odbojkaški 20 godina rada.

Članak je objavljen u tiskanom izdanju VGdanas novina broj 100 (FOTO: Privatni album Aleksandra Božića)