Svestrana učiteljica Jasminka Podlejan od Posavine do Pokuplja uživa i promiče lepi naš k(r)aj

U tjednu pred nama u Pučkom otvorenom učilištu otvorit će se izložba „Kak je negda bilo“ te promocija knjige „Lepi naš k(r)aj “ Jasminke Podlejan iz Osnovne škole Pokupsko. Bio je to povod da porazgovaramo s ovom svestranom učiteljicom koja već 25 godina radi u Pokupskom gdje svakodnevno putuje iz Bukevja i potiče svoje učenike na očuvanje zavičajnog govora kao nezaobilaznog djela čovjekovog identiteta.

Jaminka Podlejan prve dane svog prosvjetnog rada odradila je u OŠ Slavka Kolara u Kravarskom na mjestu učiteljice engleskog jezika i glazbene kulturu, potom je s prosvjetnim radom nastavila u OŠ Vukovina, pa u Kvaterniku, a od 1998. godine radi u OŠ Pokupsko kao učiteljica razredne nastave. U rad s djecom uključena je od početka svog rada na razne načine, ne samo na nastavi. Posao koji je uvijek prvo doživljavala kao poziv rezultirao je time da će široj javnosti u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica predstaviti knjigu „Lepi naš k(r)aj“ koja je objavljena u izdanju Školske knjige i otvoriti izložbu „Kak je negda bilo“.

Do stvaranja ove knjige došlo je na neki način slučajno, kaže nam kroz smijeh Jasminka Podlejan.

-Prije 25 godina kada sam došla raditi u OŠ Pokupsko, iz svog kraja, gdje oduvijek njegujem kulturnu baštinu , našla sam se odjednom u novoj sredini gdje su djeca, moji učenici, govorili svojim zavičajnim govorom. To mi je postalo jako zanimljivo jer nisam znala neke riječi. U razgovoru s djecom počela sam zapisivati njihove riječi-počinje priču Jasminka.

Godine su prolazile, zavičajni govor ju je sve više zanimao, ali i ne samo govor.

-Počela sam pomalo proučavati s djecom i običaje pokupskog kraja ,kako se nekada živjelo. Djeca su zapisivala te običaje prema izvornom kazivanju svojih baka i djedova, a sve to je ostalo spremljeno među mojim papirima. Kako su godine prolazile odlučila sam to objediniti u jednu knjigu, jer ako ostane na računalu to nikada nitko neće pročitati-kaže nam Jasminka koja bilježi riječi i običaje već 16 godina, a posljednjih šest godina intenziviralo se prikupljanje te građe.

-Počela sam pretipkavati zapise mojih učenika iz OŠ Pokupsko, nerijetko smo uz prikupljanje riječi stvarali pjesmice, i malo po malo došlo je do ove knjige. Sve je popraćeno i likovnim radovima koji su spontano nastali. Javljali smo se na razne natječaje na temu kulturne baštine i godinama sam čuvala dječje crteže misleći, možda će nam trebati i tako su oni postali dio knjige-kaže naša sugovornica.

Upravo ti likovni radovi nastali unazad 25 godina čine izložbu radova „Kak je negda bilo“ koja će biti otvorena u Galeriji Trumbetaš 22.studenog, pola sata prije promocije knjige. Izložba je proizašla iz istoimenog projekta kojim je kod osnovnoškolaca i drugih mladih, htjela potaknuti razvijanje svijesti o vlastitoj kulturi te ukazati na nužnost očuvanja tradicije pokupskoga kraja. Učenici su tako istraživali svoje kulturno naslijeđe, analizirali njegovo značenje i važnost te razmatrali različite načine kako se prenosi s generacije na generaciju.

Pjesme i priče koje su godinama prikupljane i nastajale u radu s učenicima objedinjene su u zbirku „Lepi naš k(r)aj “ koja je podijeljena na nekoliko poglavlja.

-Ne bih odmah otkrila kako sam to osmislila i podijelila u cjeline, pa ćemo to ostaviti onima koji će doći na promociju knjige u Pučko otvoreno učilište i tako saznati-dodaje tajanstveno.

Uključila učenike na brojne međunarodne projekte

U nastavnom radu kaže, kako vrijeme prolazi, malo su modernizirali način rada pa su se tako 2019.godine uključili u najveću europsku odgojno-obrazovnu zajednicu.

-Odradili smo jako puno međunarodnih eTwinning projekata. U nekim od tih projekta prikazali smo naš istraživački rad . Voljela bih spomenuti te projekte...Biljke i životinje zavičaja , Čarobna jesen u mojem kraju, Dan jabuka, Književnik mog zavičaja,Moj jezik materinji, Naši narodni običaji tijekom godine, Putevima baka i djedova, Razglednice moga zavičaja, Uskrs u mojem zavičaju, Šarene boje uskrsnih pisanica, Čarolija Božića na stari i novi način,Kak je negda bilo. Neki od ovih projekata su i autorski, a naš trud i rad nagrađen je do 2022. godine sa 47 nacionalnih i 17 europskih oznaka kvalitete, s tim da smo ove godine, za prošlu godinu, dobili novih 6 europskih oznaka kvalitete-ponosno ističe i nastavlja:

-Svi zapisi koje smo skupljali bili su nam podloga za te projekte, odradili smo sve spontano na način da djeca ni ne dožive taj dio rada kao da rade na nekom projektu, pa se nerijetko roditelji iznenade kada im na kraju godine pobrojimo što smo sve napravili-kaže Jasminka dodavši kako projekte učenici određuju s lakoćom jer prvenstveno rade nešto što im je blisko i u čemu uživaju, a pritom i uče-objasnile nam je.

Podlejan trenutno uči drugi razred osnovne škole i s novom generacijom uključila se u pet projekata. Za Dan jabuka uživali su praveći štrudlu i sok od jabuka u školskoj kuhinji za domaćinstvo.

- Uvijek biram projekte koji su djeci zanimljivi, koje možemo odraditi i koji odgovaraju području u kojem ta djeca žive.

„Mi u Pokupskom se moramo uvijek malo više potruditi“

-Stvarno volim ovaj svoj poziv, nisam nikad bila tip učiteljice koja dođe, odradi svoje školske obaveze i ide kući-ističe Podlejan. Neumorni angažman primijećen je i na Gradskoj i Županijskoj smotri Lidrana na kojoj su učenici OŠ Pokupskog uvijek dobro zastupljeni, i već godinama sudjeluju njezini učenici. Dodatni je to dio učiteljskog posla koji ne ulazi u satnicu.

-Više od deset godina sudjelujem s učenicima na Lidranu. Kolega Marijo Ožaković bio je inicijator sudjelovanja. Nekada sam sama birala djeci pjesme prema uzrastu, a kasnije su to bile pjesme koje su djeca sama napisala, a objavljene su u nekom časopisu ili knjizi-kaže naša sugovornica dodavši kako je na Lidranu obično u pitanju kazivanje zavičajnim govorom. Sudjelovanje na ovoj smotri prilika je da djeca iz pokupskog pokažu što znaju i to im puno znači.

- Morate shvatiti da se mi u Pokupskom moramo puno više potruditi i dokazivati nego možda učenici u Velikoj Gorici. Mi ne možemo doći pogledati predstavu a da ne izdvojimo pozamašni iznos samo za autobus do Gorice, ne možemo prošetati do kina kao možda učenici u gradu, a na ovaj način se čuje za našu školu, pruža se djeci prilika da pokažu što znaju i da prezentiraju sebe i svoj rad-kaže Podlejan koja uz nastavu, razne projekte i pripremu za Lidrano njeguje i folklorno stvaralaštvo te već tradicionalno sudjeluju na Goričkim večerima.

Odrastanje u Posavini

Ljubav prema rodnoj Posavini urođena joj je od malih nogu. Rođena je u Sopu Bukevskom i ističe imala je lijepo djetinjstvo.

- Kao mala djevojčica uživala sam na selu sa svojim društvom. Ljeti nisam išla na more jer smo imali veliki vrt i pomagala sam roditeljima. Svaki dan išla sam biciklom 3 km do autobusne stanice, od početka svog školovanja, pa i kasnije kada sam krenula raditi. Dok sam pohađala pedagošku školu vikendom sam radila i na placu. Sve se stiglo, nije bilo mobitela, bilo je super-kaže s nostalgijom Jasminka.

Pohađala je i osnovnu glazbenu školu, pa je tako, ne znaju mnogi, spretna harmonikašica.

-Veseljak sam volim pjevati i svirati, ne hvalim se da sviram, harmonika je meni služila prvenstveno za folklor, a izvadim ju samo za rijetke i posebne prilike, pa sam tako zasvirala mužu za 50. rođendan, na iznenađenje svih gostiju i samog slavljenika. Jednom kad ne budem mogla više plesati onda ću uzeti harmoniku i svirati po feštama-kaže kroz smijeh.

Uz školu harmonike završila je i školu dječjeg folklora kod Gorana Kneževića, kao i za koreografa u slobodnoj formaciji. Aktivna je članica KUD-a Slavuj iz Bukevja gdje pjeva i vodi dječju folklornu skupinu, te je aktivna članica Kluba žena Pokupsko i Udruge Kupa rijeka života sa kojima je ostvarila iznimnu suradnju na mnogim projektima. Od ove jeseni je i umjetnička voditeljica dječje folklorne skupine u KUD-u Mičevec. Svojevremeno je osam godina vodila i plesnu skupinu u Općini Orle, a bila je i prva žena u Vijeću iste općine od 2017. do 2021. godine. Za svoj rad sa djecom i očuvanje kulturne baštine dobitnica je brojnih priznanja od strane Općine Orle kao i posebno priznanje Turističke zajednice Velika Gorica za 20-godišnje kontinuirano sudjelovanje na Velikogoričkom fašniku.

Ispričala nam je i kako od 2011. godine Đurđica Turčić i Marija Rumenčić iz Čreta Posavskog bilježe riječi, izraze, fraze i narodne izreke Posavine, odnosno Bukevja i okolice, te se Jasminka priključila njihovom radu. Do sada su obradile više od 4 tisuće riječi i preko 150 narodnih izreka. I sama piše poeziju, prozne tekstove na zavičajnom govoru i prikuplja spomenutu građu za nastavak rječnika svoje Posavine u kojoj i dan danas živi.

Svestrana i društvena, a takav je i brat

Uz sve to stigne biti i aktivna u Udruzi edukacijom protiv raka dojke Zagrebačke županije kako bi mještankama Općine Orle osvijestila važnost brige o vlastitom zdravlju te podupire rad Zbora umirovljenika Općine Orle. Već dugi niz godina podržava akciju sakupljanja plastičnih čepova za pomoć oboljelima od leukemije i limfoma. Okušala se ona i na radiju i to nekadašnjem Radiju Glina (danas Radio Banovina) koji je djelovao iz Kravarskog. Kao učiteljica glazbene kulture u Osnovnoj školi Kravarsko, u pauzama, otišla bi na Radio i tamo čitala vijesti ili najave za neki program. Iz tog razloga mnogi su se pitali je li onda ona pogurala mlađeg brata, danas poznatog voditelja, Dalibora Petka u medijske vode.

-Nisam ga pogurala ni u kojem smjeru, jedino sam mu bila pratnja i podrška na snimanju Turbo Limach Showa kad je nastupao-kaže kroz smijeh o bratu s kojim je u odličnim odnosima, a svestranost i društveni pozitivni karakter im je očito obiteljska crta. Za sve one koji se pitaju kako sve to stigne, odgovor je vrlo jednostavan:

-Ja to mogu, ja to želim, ja to znam, to si ponovim dnevno nekoliko puta i kad sama posumnjam u sebe hoću li sve stići napraviti. Uz to imam i svoju informativku i u nju sve bilježim jer jako je važno dobro se organizirati i isplanirati svoj radni dan, malo spavam jer uz sve čega smo se dotakli i doma me čekaju obaveze i kućanski poslovi, obići roditelje, ali ono najvažnije u svemu je to da imam ogromnu podršku svoje obitelji i supruga, bez toga bi bilo nemoguće-zaključila je Jasminka Podlejan za kraj.

Razgovor u njenom ugodnom društvu brzo nam je prošao, a i nakon pretipkavanja svih tema kojih smo se dotakle ostala mi je misao kako sve to sabrati u jedan tekst, hoću li što propustiti, jesam li pitala sve što sam trebala. No, na kraju vjerujem kako o njoj dovoljno govori njen rad s djecom (i onaj u društvenoj zajednici) koji se nastavlja, kao i oni pothvati koje planira, a koji su ostali „off the record“. Sve ovo ćemo završiti uz jednu izreku o učiteljima, a složit će se zasigurno s njom i njeni učenici, bivši i sadašnji, pa i budući: „Ne predaje učitelj ono što želi, ne predaje učitelj ono što zna, učitelj predaje ono što jest“.