Tenin putopis 'Blaca – pustinja koja to nije' osvojio glavnu nagradu

Osnovna škola „Antun Nemčić Gostovinski“ iz Koprivnice u spomen na hrvatskoga putopisca Antuna Nemčića već sedmu godinu zaredom organizira natječaj za najljepši dječji putopis Putositnice pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti i obrazovanja, a pod supokroviteljstvom  Koprivničko-križevačke županije, Grada Koprivnice i Podravke d.d.

U pisanju putopisa sudjeluju učenici 7. i 8. razreda osnovnih škola s područja Republike Hrvatske. Tema natječaja je Putositnice s putovanja Lijepom Našom.

Učenica 7. a razreda OŠ Eugena Kvaternika Tena Galović, ove je godine osvojila nagradu za najbolji putopis 'Blaca – pustinja koja to nije'. Tena je putovala otokom Bračem, opisivala je krajolik, a posebno je zanimljivo opisala samostan redovnika-pustinjaka koji su napustili život u civilizaciji da bi se u potpunosti predali Bogu i s njime se sjedinili, gotovo bez posrednika. Eremiti! Blaca je eremitaž, dobrovoljna duhovna izolacija, ne prirodna pojava na koju nas većina pomisli pri spomenu riječi pustinja.

Nagradu je dobila na završnoj svečanosti 24.svibnja u Koprivnici. Mentorica joj je profesorica Hrvatskog jezika Ivana Dubovečak.

Blaca – pustinja koja to nije

Probudismo se mama i ja gotovo u isto vrijeme. Za godišnji odmor moje mame i moje školske praznike, dosta rano, iako je sunce u 7 sati bilo već prilično daleko odmaknulo na putu prema zenitu i dalje na zapad, gdje će prenoćiti do novoga dana.

Sjedimo na terasi lijepe, ali ne stare, kamene, kakve su većinom prilično velike kuće na sjeveroistočnoj strani prekrasnoga, dubokog i razvedenog milnarskoga zaljeva, čija se usta ljube sa Splitskim vrtima, kanalom između Brača i Šolte. Kuća mamine prijateljice, razvedene i bez djece, je nova, u odnosu na većinu drugih uz obalu zaljeva, sagrađena prije 50-ak godina i nedavno temeljito obnovljena, dovoljno prostrana i za tri puta više gostiju nego što smo nas tri.

Nakon jučerašnje dugotrajne vožnje autobusom do Splita, potom dobrano napučenim trajektom do Supetra i onda automobilom mamine prijateljice, koja nas je pozvala da s njom provedemo njezin i mamin godišnji odmor, i koja je došla iz Milne po nas, eto nas dvije, po prvi puta u životu, na Braču i u Milni. Već ono što smo vidjele tijekom vožnje od Supetra do Milne očaralo nas je, iako nas je na putu prema Milni potkraj već bio uhvatio i pravi mrak.

Prvo jutro, prvi planovi

Znatiželjne kakve po prirodi obje jesmo, to smo se prvo jutro u Milni rano probudile. Znale smo da je razlog tomu naša goruća i nezatomljiva želja da čim prije krenemo otkrivati ljepote, zanimljivosti i zagonetke površinom najvećeg srednjodalmatinskog otoka. Probudile smo se čak i prije naše domaćice. Mama je sebi priredila uobičajeni nes classic, a meni je vrlo brzo smutila voćni smoothie od obilja voća kojim nas je dočekala mamina prijateljica, teta Ivana, koja nam se ubrzo pridružila.

Da, ona i mama, kolegice s posla i dugogodišnje prijateljice, često su pričale o Braču i o iznimnim ljepotama toga otoka. Tako blizu kopna, a tako drugačijega od njega. Zato su razgovor vodile uglavnom njih dvije, a ja, jedva površno upoznata s Bračem, Milnom... upijajući svaku njihovu riječ, gledala sam niz milnarski zaljev, u kojem su glatkoću zabonacale površine mora brazdala mala i skromna, ali i prilično velika i luksuzna, plovila koja su tražila vez ili sidrište. Nije svima uspjelo pa sam gotovo osjetila tugu posade i putnika gledajući sitne brazde iza njih, vjerujući da polako odlaze zato što im se teško rastati od ljepote u kojoj se nisu mogli zadržati. Poput djevojke i momka koji nisu mogli, ili nisu smjeli, ostati zajedno.

U takvim mislima, jer i ja sam zaljubljena i ne bih se željela rastati od dečka kojeg volim, iako znam da takve osnovnoškolske ljubavi uglavnom ne potraju vječno, shvatih da više ne upijam ono što govore mama i teta Ivana. Ali prenule su me riječi Vidova gora, kamenolom, Pučišća, Zlatni rat... I posebno riječ – pustinja. Pustinja!? Nikada do sada nisam čula da na nekome od naših otoka postoji pustinja. Da, naučila sam sve poznate pustinje svijeta – Sahara, Namib, Kalahari u Africi, Mojave i Dolina smrti u Sjevernoj, Atacama u Južnoj Americi, Gobi, Takla Makan, Thar, Kizil Kum, Kara Kum i Arabijska pustinja u Aziji, Velika pješčana pustinja i Velika Viktorijina pustinja u Australiji, kao i ledene pustinje oko Zemljinih polova. Čak sam posjetila i jedinu hrvatsku pustinju, Đurđevačke pijeske, koja zbog raslinja koje je ubrzano prekriva to gotovo više i nije. Ali za pustinju na nekom od naših preko 1000 otoka i otočića uistinu nisam čula. Ok, rekoh u sebi, pa ne idem još u osmi razred, kad se na Geografiji uči Hrvatska, da bih mogla znati baš sve bitno o svojoj domovini, usprkos svoj mojoj silnoj želji da je upoznam čim šire, bolje i temeljitije.

Zato je iz mene, bez da se uljudno ispričam i zatražim dozvolu za prekid razgovora odraslih (što inače činim jer sam tako odgojena) jednostavno izletjelo: „Pustinja?!?!“ Tonom u glasu koji nije izražavao tek prirodno dječje čuđenje nad nečim iznenađujućim i do tada nepoznatim, već intoniran gotovo kao prijekor zato jer netko pored mene, znatiželjne ljubiteljice istinskih spoznaja, govori gluposti, nešto što ne postoji.

Znajući da su moja mama i teta Ivana izrazito obrazovane i iskusne žene, tenutno sam se pribrala i sada već sasvim smirenim i uljudnim glasom upitala: „Oprostite, o kakvoj pustinji govorite? Do sada nikada nisam čula da na nekome od naših otoka postoje – pustinje! Da, znam“, pokušala sam „objasniti“ svoju neupućenost, „da na otocima postoje goleme kamenjarske površine na kojima gotovo ništa ne raste, baš kao i u kamenim pustinjama, ali nikada nisam čula da se takva prostranstva nazivaju pustinjama!“ Dvije se prijateljice pogledahu i slatko nasmijahu. Ne podozrivo ni omalovažavajuće prema meni i mojoj neupućenosti, već veselo jer će mi moći otkriti nešto što do sada nisam znala.

Teta Ivana je rekla: „To što svi mi na Braču, ali i u čitavome svijetu, nazivamo pustinjom, sve je samo ne – pustinja!“ Naravno da sam ostala u čudu. „Pustinja je nešto što nije pustinja?!“ opet sam u svojem puberteskom glasu osjetila da pokušavam sugovorniku pokazati da priča gluposti, govori o nečem što nije i što ne postoji. Teta Ivana se nije dala isprovocirati tonom mojega glasa. Znala je u kojim sam godinama i kao liječnica savršeno je znala sve elemente ponašanja djevojčica i dječaka u mojoj dobi. Samo je rekla: „Uskoro ćeš vidjeti!“ I dodala: „Ali za to moraš imati dovoljno fizičke snage i kondicije. Nije to za svakoga. Pogotovo ne usred ljeta i na visokim temperaturama“.

Bavim se sportom, redovito hodam, vrlo sam zdrava i znala sam da ću to sve moći izdržati. Osim što od prvoga trenutka, kad sam čula za pustinju koja nije pustinja, nisam znala kako ću izdržati još tri dana za kada su se mama i teta Ivana dogovorile da ćemo zajedno ići istražiti o čemu se zapravo radi. Da, znala sam da isti čas mogu uzeti mobitel u ruke ili sjesti za računalo i saznati sve što me zanima. Nisam, naravno, znala, kako se zove „pustinja koja nije pustinja, ali se zove pustinja“, ali sam bila uvjerena da će se, upišem li u tražilicu „pustinja Brač“, pojaviti ono što bih željela saznati. No, odlučila sam da neću. Sjetih se maminih riječi „da nekim iskušenjima valja i odoljeti“ i odlučih da neću čačkati po internetu ni tražiti saznati nešto unaprijed. Znala sam da ću, kad za to dođe vrijeme, uz moju mamu i tetu Ivanu dobiti sve odgovore koji me budu zanimali. Na licu mjesta. Samo sam trebala biti strpljiva i dočekati dan polaska na izlet. Kupanje, šetnje, razgovori s vršnjacima koje sam brzo upoznala, učinili su da mi dani čekanja u trenu prolete. Iako sam svaku noć prije sna razmišljala što bi moglo biti to što je „pustinja, ali nije pustinja iako se zove pustinja“.

Dan koji sam toliko željno iščekivala, dočekala sam. Naravno, budna prije sedam sati. Jer na put treba krenuti čim ranije, dok još nije upeklo. A hlada na putu, kao su rekle mama i teta Ivana, baš i neće biti puno. Shvatila sam. Naravno da neće. Pa u pustinjama baš i nema hlada. A ni pitke vode. Zato u našim ruksacima prevladava voda. Par sendviča bit će nam dovoljno do planiranoga, tipično bračkog, obroka na povratku kući.

Put u nepoznato

Sjedamo u auto, vežemo se, teta Ivana uključuje google navigaciju. Već je bila u Blaci (sad sam napokon saznala i ime pustinje koja je za mene i dalje pustinja), ali jako davno i nije ona vozila.

Odmah nakon uspona nad Milnu, stižemo na cestu što vodi prema središtu otoka. Teta Ivana i mama otvaraju četvore oči jer vozimo se po uzanoj, ne baš sasvim očuvanoj, zavojitoj lokalnoj cesti kojoj je s lijeve strane strma litica, a s desne 50-ak m duboka provalija od koje vozilo i nas u njemu dijele samo niski kameni stupići. Koji su na nekoliko mjesta srušeni. Jasno mi je što se bilo dogodilo i strah me je gledati udesno. Drhtim i pitam se zašto nema metalne ograde. Ne pitam glasno jer sam uvjerena da neću dobiti odgovor. Da je nekome do odgovora, uz provaliju bi, već nakon prvoga udesa, stajala čvrsta metalna ograda. Na cesti nema puno prometa, ali svaki susret s vozilom iz suprotne strane, pogotovo kad se pojavi iza nepreglednog zavoja, stvori mi knedlu u grlu. Teta Ivana i mama djeluju mi staloženo i mirno. Osjećam to iz njihova opuštena razgovora tijekom vožnje koja bi se u normalnim okolnostima sigurno smatrala presporom. Ovdje je i ovakva rizična. Tješim se kako ćemo u povratku voziti uz liticu, a ne uz provaliju. Od koje nas sada ‘štite’ samo niski, krhki, kameni stupići. Od slavnoga bračkoga kamena. Kojih na mjestima i nema...

Zavojita cesta, litica, provalija su iza nas. Cesta ulazi u široko, otvoreno krško polje i razmjerno je ravna. Ali brzina je ograničena na 60 km/h. Ipak, sada vidno brže napredujemo k cilju. Nepregledne površine maslinika ubrzano promiču kraj nas, tako da jedva uspijevam zadržati pozornost na ponekoj od starih maslina i njihovim čudesnim oblicima. Na povišenjima se na ranoprijepodnevnom suncu ljeskaju bijeli zvonici i već gotovo užareno ističu crveni krovovi crkava i župnih dvorova. Iz uljujanosti u opojni krajolik i u misli, prenulo me nešto naglije kočenje i promjena zvuka motora automobila. Stigli smo na raskršće. Širom cestom lijevo ide se na Vidovu goru, najviši vrh Brača i svih dalmatinskih otoka (860 m), desno za Pustinju Blaca.

Pustoš koja to nije

Skrećemo na užu cestu koja će se ubrzo pretvoriti u makadam. Auto se ljulja kao barka na valovima, zanosi nas lijevo - desno dok teta Ivana vješto pokušava izbjeći veća udubljenja koja su izlokale kiše. Neka tako duboka da mi se čini (u strahu su velike oči!) da bi u njih mogao upasti čitav auto. I opet pitanje. Idemo li mi stvarno u pustinju, kamo malo tko želi ići, ili se, po svim pričama i znatiželji koje su teta Ivana i mama probudile u meni, ipak radi o vrijednom prostoru koji itekako može biti privlačan turistima? Ako se radi o potonjem, zašto ništa nije učinjeno da se turistima omogući miran i siguran pristup barem do točke do koje je moguće doći automobilom? Ili mi, znatiželjne kakve jesmo, stvarno idemo u pustinju? Za što, ruku na srce, ipak ne postoje redovi zainteresiranih. Zato, valjda, nisu zainteresirani ni oni koji bi trebali brinuti o cestama i sigurnosti i udobnosti turista na njima.

Eto nas! Zadnja točka. Parking. Na njemu samo oronula tabla: Pustinja Blaca, 4 km. Tablu su kiše toliko isprale i vjetrovi išibali da se slova i brojke jedva naziru, a slika je gotovo izblijedjela. Na njoj nešto kao crkva, samostan. Crkva, samostan? U pustinji? Da znam, moguće je. Gledam na TV znanstvene serije i gledala sam dokumentarac o samostanu svete Katarine na Sinaju, u pustinji, najstarijem kršćanskom samostanu iz 6. st. u podnožju brda Hereba na kojem je, prema Starom zavjetu, Mojsije primio Deset Božjih zapovijedi. Slika samostana na tabli govori mi i dalje o mogućnosti da idemo u pustinju. U kojoj, eto, postoji samostan.

Nakon 15 minuta hodanja po prilično ravnome, u tlo nogama utrtome, putu stižemo u napušteno selo. Dragovode. Već odavno bez ljudi i sasvim oronulo. Smješteno u lijepo zaštićenoj zavalici, gotovo je nestalo u raslinju koje ga obrasta možda već dulje do stoljeća. Na pitanje zašto je ovdje, u ovoj zabiti, nastalo selo, na um mi padaju samo dva odgovora. Prvi, tu su živjeli stočari, pastiri, i drugi, selo je živjelo zahvaljujući blizini samostana. I jedan i drugi odgovor uskoro su se bili pokazali sasvim točnima.

Put u pustinju nastavljamo spuštajući se niz stepenice. Ne niz klasične stube, već po stepenastom putu na kojem se stepenice pojavljuju svakih nekoliko metara. Izradili su ih ljudi. Jasno je. Ne priroda. Po njihovom stanju, izgrađene su prilično davno. Nikoga nema oko nas. Ni na vidiku. Radni dan je pa ni namjernika nema puno, ali kad gledam kamenje po kojem gazimo, koje nam se ruli pod nogama pa često gubimo ravnotežu, ali ipak ne padamo jer hodamo vrlo oprezno, sasvim mi je jasno da tu nitko nikada neće zateći kolone turista. Iako nema ljudi, a ni raslinje nije baš bujno u ovo sušno doba godine, sve je očitije da ipak ne idemo u pravu pustinju -  beskrajno pješčano, šljunčano, kameno prostranstvo. Gdje god se vide jasni tragovi predana ljudskoga rada, ma u kakvom stanju bili, to ne može biti pustinja. To ja takvim nazivom ne bih nazvala. Ipak i dalje živim s pitanjem kako to da idemo baš u ‘pustinju’, gledajući, nekada sigurno jako uređen, prilično širok put kojim se spuštamo sve niže i niže. Koliko je samo vremena i golemoga truda uloženo u gradnju toga puta kojega vrijeme postupno i neumitno grize, a danas nikome nije stalo da popravi posljedice neumitnosti. Ne mogu se načuditi niti prestati žalostiti od pomisli da je ovdje nekada radilo puno više ljudi, vjerojatno redovnika (ako je na kraju puta samostan!) nego što je u naše vrijeme posjetitelja koji danas mogu prilično sigurno gaziti po plodovima rada njihovih grubih i žuljevitih, nerijetko sigurno i krvavih, ruku.

Ti dokazi predana ljudskoga rada čine da čitav krajolik na svoj način ipak živi, iako, što se ljudske nazočnosti tiče, djeluje gotovo potpuno mrtvo. Čak manje živo nego pustinje u kojima vjetar ipak pomiče dine i stalno mijenja krajolik, sve do neprepoznatljivosti kroz neko vrijeme. A ovdje je vrijeme gotovo potpuno stalo. Jedino što se s njime, jako sporo, mijenja je oskudno kržljavo raslinje. Na sve otporna makija i poneko stablo česmine.

Hodamo već preko sat vremema nizbrdo. Sada slijedi uspon. Kojem od nešto gušće vegetacije ne vidimo kraja. Stajemo povremeno, sjednemo na topli kamen, napojimo se vodom, i krećemo dalje. Kako se penjemo, kroz žbunje i raslinje vidimo male zavale i u njima ogromne gomile kamenja. Mama i teta Ivana objašnjavaju mi da je i to plod rada vrijednih ruku koji su stavljajući kamenje na gomilu (gromaču) stvarali plodne površine. Poljašca su mala, ali ima ih prilično puno. Tu se nekada ozbiljno živjelo i radilo, u to nema dvojbe. Iako dišemo ubrzano i češće se zaustavljamo tarući znoj s lica i ruku, veselo i ponosno kročimo dalje. Ako su ljudi nekada u ovoj pustoši mogli napraviti putove, stepenice, polja, kako mi ne bismo mogle svladati par kilometara puta. Ne avenije, ali ni strmih kozjih staza.

Prizor za vječno pamćenje

I onda, gotovo najednom, nakon velikog zavoja u kojem je raslinje zakrivalo pogled prema drugoj strani dugačke uvale iznad koje hodamo, pred nama izranja, u svoj svojoj ljepoti, uznositosti, stasitosti, čvrstoći i upečatljivosti – Blaca! Pustinja Blaca! Prije nego sam u cjelosti upila taj čudesan prizor, pred očima su mi proletjele slike Petre u Jordanu, Kapadocije u Turskoj, Messe Verde u Koloradu (SAD)... najpoznatijih pustinjačkih naselja na našem planetu koje sam upoznala kroz dokumentarce i koja su me se silno dojmila. Da, naravno, Blaca jest pustinja! Samostan redovnika-pustinjaka koji su napustili život u civilizaciji da bi se u potpunosti predali Bogu i s njime se sjedinili, gotovo bez posrednika. Eremiti, sjetila sam se! Blaca je eremitaž, dobrovoljna duhovna izolacija, ne prirodna pojava na koju nas većina pomisli pri spomenu riječi pustinja.

Blaca nije uklesana u stijenu, kao prije spomenuta naselja/svetišta, ali teško se oteti dojmu da nije tako. Kamenje kojim je građena iste je boje kao i stijena na koju je se naslanja, stareći već gotovo pet stoljeća zajedno s njom. Da to nije živa stijena već djelo predanih ruku i visprena uma, hrabrosti i ustrajnosti, pokazuju skladni, prepoznatljivi oblici kuća kakve su nekada bile gotovo sve na Jadranu. No, iznad krovova, također kamenih, ipak se u stijeni koja upečatljivo nadvisuje samostanski kompleks, nalaze veliki otvori, otvorene pećine, jasno vidljivo isklesane ljudskom rukom. To su utočišta koja su izdubili redovnici da bi u njima mogli ‘nestati’, osamiti se na vrijeme koje su odlučili i tamo se bez ikakvih prepreka, obzira ili straha posvetiti Bogu.

Taj mi je prizor ušao kroz zjenicu kao kroz objektiv fotoaparata i trajno se zapisao na nekom zaslonu u mojem mozgu, baš kao nekada negativ na celuloidnom foto-filmu.

Vrelo truda i znanja

Ako je izvana tako čudesno, što li nas tek čeka unutra? Sigurno stotine prizora, priča, možda i legendi koje govore o povijesti ovog čudesnoga zdanja, uvrštenog na Pristupnu listu kulturnih dobara UNESCO-a.

Iako smo mi u ovo doba, blizu podneva, jedini gosti, samostan je svaki dan tijekom turističke sezone otvoren za posjetitelje. Na vratima nas dočekuje naočit muškarac, otprilike 35 godina.

Precizno se predstavlja kao kustos „muzejske ustanove u sklopu Centra za kulturu Brač“ koji u svom sastavu ima i Muzej otoka Brača u Škripu te Galeriju „Branko Dešković“ u Bolu. Ne rekavši „oprostite“, pitala sam iznebuha, svjesna načina kako smo netom došle do ovamo i gdje se nalazimo: „Molim vas, a kako dolazite svaki dan na posao i odlazite s posla?!“ Srdačno se nasmijao! „Gotovo oduvijek volim Blacu“, rekao je i nastavio „i uvijek sam imao želju čim pomnije je istražiti, proučiti, proniknuti u sve što ona jest. Kad su u Centru pitali ima li koga tko bi ljeto proveo u Blaci, bez ustezanja sam se javio. Nemam obiteljskih obveza, ne moram ni o kome posebno brinuti. Ovdje živim kao – pustinjak!“, rekao je i sam se nasmijavši svojim riječima. Nas tri smo mu se pridružile svojim zvonkim glasovima! Kameni trijem na kojem smo sjele odmoriti se nakon duga hoda, odzvanjao je našim veseljem.

Usred trijema, zdenac. Kamenom ograđen. A u njemu, naravno, voda. Kaže kustos „živa voda“. Voda u pustinji. Oaza. Da, oaza. Ne samo zbog vode, već i zbog apsolutnog mira i tišine koji vladaju kad na tren zašutimo, oaza kao jedini trag ljudskog života u širokom prostoru oko samostana. Oaza i po tome što je na trijemu i jedini suvremeni prizor nadaleko i naširoko oko nas, mali kafić u kojem se mogu okrijepiti i oni kojima voda nije baš omiljeno piće.

„ Odakle voda u ovoj pustinji?“, kustos sam postavlja pitanje i odmah krene odgovarati. „Voda s nebesa“, kako su kišu zvali redovnici u srednjem vijeku, nađe svoj put kroz porozne vapnenačke stijene, usput se natopi mineralima i potom zaustavi na čvrstoj, nepropusnoj stijeni u srcu vapnenačkoga masiva. Tu je tijekom milenija izdubila veliki otvor i bila nedostupna dok je vjerovnici nisu otkrili i iskopali duboki bunar“.

Predahnule smo, u razgovoru se opustile i pitamo kustosa, kojem se baš nikamo ne žuri, možemo li poći u obilazak. „Pođite, molim, za mnom“, rekao je ljubaznim, toplim glasom u kojem sam osjetila da je i sam znatiželjan proći kroz taj prostor. Kroz koji je već stotinama puta prošao. Uskoro sam doživjela i zašto.

S natkrivenoga, ali ipak prirodnim svjetlom osvijetljenoga trijema, ulazimo u prvu prostoriju. Oči nam se još nisu sasvim navikle na polutamu u koju smo stupili, tako da su intenzivnije radila druga osjetila, sluh i njuh posebno. Iako se ovdje zrak vrlo rijetko miče jer ne prolazi puno ljudi, uopće se ne osjeća ustajalost. Kustos objašnjava da je to zahvaljujući osobito osmišljenom načinu ventiliranja prostorija, koje će nam rado objasniti, imamo li strpljenja dugo slušati jer se radi o vrlo složenoj tematici. Oči su nam se već sasvim navikle na polutamu i pred nama se redaju brojni prizori koji bude veću znatiželju od slušanja dugoga objašnjenja nastanka i funkcioniranja sustava prozračivanja. „Hvala vam!“, rekosmo uglas, „nismo baš jako nadarene za tehniku pa sigurno ne bismo sasvim shvatile“.

Još smijeh nije prestao odjekivati u kamenoj sobi, kad evo nas u velikoj, prostranoj kuhinji. „Znalo je biti ovdje i stotinjak redovnika“, govori kustos , „zato nije čudno da je kuhinja tako velika. No kako se, s vremenom, broj pustinjaka sve više smanjivao, kuhinja je postala sigurno prevelikom“.

Kuhinjom dominira veliki komin, ložište na kojem se na pravoj vatri spravljala hrana za redovnike. S grede visi veliki kotao, a oko komina sada je poredan kuhinjski pribor kojm su se služili kod spravljanja jela. Kustos kaže da su se pustinjaci dobro hranili. Radili su na poljima oko samostana, uzgajali koze, proizvodili maslinovo ulje pa su imali sve što im je bilo potrebno za prirediti ukusan i zdrav, okrjepljujući obrok nakon naporna rada. A radili su po cijele dane.

Nastavljamo dalje i dolazimo do starih, oronulih drvenih vrata na kojime piše ŠKOLA. „Redovnici su išli u školu!?“ začuđeno upitah kustosa. „Nije to zapravo škola u kojoj se učilo na način kako danas učiš u osnovnoj školi i kako ćeš slično nastaviti u srednjoj“ , krenuo je objašnjavati. „Ovdje se jednostavno – učilo. Sve što je trebalo znati da bi se moglo živjeti u samostanu, održavati ga, sijati, saditi, uzgajati i čuvati poljoprivredne kulture i, po slobodnoj volji, istraživati i učiti sve što se htjelo znati, što je koga zanimalo“.

A da se učilo, učilo se. Veliki broj rukopisa, mnogi od njih na glagoljici, svjedoče o tome da su redovnici jako puno istraživali i sve marljivo i uredno zapisivali. Sjedosmo u stare, drvene, trošne drvene klupe, slične onima o kojima mi je baka pričala, govoreći o svojima danima u četverogodišnjoj školi. „Glagoljica je dugo vremena bilo jedino pismo kojim su se služili“, kustos je pred nama počeo govoriti kao da nam predaje, nižući osnovne povijesne podatke. „Naime, samostan Blacu osnovali su poljički svećenici glagoljaši koji su se ovamo sklonili od napada Turaka na njihov gradić nedaleko Splita. Brački knez im je 1522. godine izdao dozvolu za naseliti se. Odmah osnivaju redovničku zadrugu i počinju obrađivati zemlju. Kad im je pedesetak godina kasnije, 1570.  izdata dozvola za gradnju samostana, bilo je jasno da će ovdje ostati i započeti novi život. S vremenom su povećavali posjede i razvijali trgovinu viškovima poljoprivrednih proizvoda, mesa i ulja koje su na tržnice iznosili brodicama preko uvale 2.5 km udaljene nizbrdo od samostana. Narod tu uvalu danas naziva Popova uvala“. Na slici izgleda uistinu prekrasno i željela bih je vidjeti i okupati se u kristalno čistom moru i potpunoj tišini, ali kustos kaže da nam taj napor ne bi preporučio. Jer, čeka nas 4 km, ovaj puta uglavnom uspona, na povratku prema autu.

Taman smo završili priču o Popovoj uvali kad uđosmo u prostoriju u kojoj najviše mjesta zauzima – klavir. Do sada mi je bilo jasno da su većinu predmeta koje smo vidjeli izradile redovničke ruke. Vidim da je to veliki klavir, ne pijanino. Svejedno izustim: „Nisu valjda“, sad se već sasvim opušteno obraćajući kustosu , „redovnici izradili i ovaj klavir?“ Kustos se namijao i uzvratio: „Nisu, Tena“, odgovorio je kustos, sad me već kao dobru poznanicu nazvavši imenom. „Klavir je bio poklonjen samostanu i dovezen brodom do Popove uvale. A onda su ga redovnici na smjenu gotovo čitav dan na rukama nosili uzbrdo do samostana!“ Ostale smo zadivljene! Od upečatljivosti priče o klaviru skoro smo previdjele još jedan glazbeni instrument u sobi. Na njemu se ne svira. On svira sam. Kad ga se navije. To je fonograf, preteča gramofona čija ploča izgleda kao nekadašnje bušene kartice kojima su se služila prva računala. Ovaj fonograf spada među najstarije sačuvane uređaje te vrste u Europi. A tik do njega otvorena debela knjiga sa stranicama prekrasno i uredno ispisanima glagoljicom. Da, mi smo u školi, kad se obilježava Dan materinjega jezika i glagoljice, pisali svoja imena tiskanom glagoljicom. Ali sada prvi puta vidim stvarni glagoljski rukopis. Izuzetno! Mora da su trebale godine da ih se ispiše. I da ostane samo po jedan primjerak...

Unesena u glagoljaške misli, nisam očekivala bi takvih knjiga negdje u samostanu trebalo biti baš puno. Uskoro sam shvatila da ih, srećom, ima. Nedaleko otvorene knjige je mali tiskarski stroj. Taman za tiskanje knjiga veličine kakve je ova otvorena.

Postav i organizacija samostana logično nas je ubrzo dovela novu prostoriju. Ubrzo se nađosmo u blatačkoj biblioteci. Pod od debelih, grubih dasaka, na njemu stol, oko njega deset stolaca. Iznad stola starinski, prekrasni luster. Pored stola sivkasta vitrina krcata knjigama. Među njima uistinu zavidan broj rukom pisanih na glagoljici, ali i tiskanih, i veliki broj vjerskih i znastvenih knjiga pisanih na njemačkom, španjolskom, engleskom jeziku iz kojih su redovnici učili, ali i prevodili ih na hrvatski jezik. Na početku na glagoljici, potom sve više na latinici.

Već dobrano natopljene velikom količinom iznimnih spoznaja, gotovo omamljene, ulazimo u veću prostoriju. Sve nam je odmah jasno. Mi smo u astronomskom opservatoriju. Zvjezdarnici! Jasno, moje prvo pitanje je: „A gdje je teleskop?“ Kustos spremno diže pokolopac s velikog, dugačkog drvenoga sanduka koji smo, dojmljene ulaskom u zvjezdarnicu, opservatoriji, gotovo i previdjele, njegovoj dužini usprkos. Imamo što vidjeti. Ogroman, sjajno očuvan, iznimno velik i suvremeno izgledajući – teleskop! „Da, u kutiji je. I tu će ostati. Kao eksponat i spomen na vremena kada su se ovdje obavljala vrlo značajna promatranja svemira. Danas više nije dovoljno suvremen da se istražuje ono što je takvim teleskopima već davno istraženo. Danas želimo gledati puno dalje“. Kustos čini malu stanku i naslavlja: „Zbog dostignuća ostvarenih u ovoj zvjezdarnici, kao svojevrsnoj preteči zvjezdoznanstva na prostorima današnje Hrvatske, dvije zvijezde otkrivene u našoj najcjenjenijoj zvjezdarnici, onoj u Višnjanu, u Istri, koju vodi još jedan od znanstvenih velikana s ovih naših prostora, svjetski priznati astronom Korado Korlević, dobile su imena (10241) Miličević i (10645 Brač).“ Tko ne bi bio ponosan ne samo na iznimno radišne, već i na jako pametne i obrazovane redovnike – pustinjake. Koji su ostavili svijet da bi se u cjelosti dali Bogu. I ljudima.

Čuvari pustinje

A prezime Miličević uskoro ćemo čuti ponovljeno mnogo puta. Ulazimo u sobu upravitelja samostana. Osim zidnoga sata s klatnom, sekretera – tako kustos kaže da se zove odlično očuvani radni stol – i par porodičnih slika na zidu, u nevelikoj sobi ističe se, pored prozora smješten, mali teleskop. Ni u miru svoje sobe upravitelji nisu mogli odoljeti novim pogledima u svijet oko sebe.

Ne želeći nas zamarati podatcima za koje je siguran da ih nećemo moći popamtiti, ne nabraja imena šesnaestorice upravitelja samostana. Ime don Grgura Martinovića spominje zato što je bio prvi ravnatelj, od 1552. do 1589. godine. Don Tadiju Miličevića navodi kao prvog iz porodice Miličevića koji su, od kad je on stupio na funkciju, 1869. godine, sve do prestanka funkcioniranja samostana kao eremitaža, upravljali Blacom. Njegov nasljednik, don Nikola Miličević, bio je najdugovječniji upravitelj samostana i nedvojbeno onaj koji je svojim radom ostavio najveći trag. Blacom je uspješno upravljao od 1869. do 1923. kada je preminuo. Naslijedio ga je sin, Don Nikola Miličević mlađi. Don Niko posljednji je misnik i starješina Pustinje Blaca – upravljao je njome od 1923. pa do svoje smrti 3. lipnja 1963. Poslije njegove smrti nastupio je konačan prekid pustinjačkoga života u Blacima. „Zašto?“  kustos si sam postavlja pitanje i odgovara. „Tome su pridonijele i novonastale prilike: manjak kandidata za misnike u Pustinji te, posebice, utjecaj širenja ateističkoga ozračja pod naletom komunističke ideologije“.

Svemu mora jednom doći kraj. Samostan je prestao biti pustinjom, zadržavši taj naziv, a mi smo završile šetnju čudesnim zdanjem. Impozantnim izvana, skromnim iznutra. Ali nevjerojatno bogatim dokazima iznimno vrijedne kulturne i duhovne baštine. Koja nadahnjuje i danas. I ubuduće će.

Vrijeme je za povratak. U zraku se osjeća tuga što se rastajemo s kustosom. I on s nama. Zbližili smo se, zbližila nas je Blaca. U pustinji smo doživjeli bogatstvo duha. Punimo boce „vodom s nebesa“, rukujemo se i u tišini opraštamo s kustosom. Na dnu stepenica osvrćemo se prema gore. Kustos stoji na vrhu stuba i prijateljski nam maše za pozdrav. Prijateljski mu odmahujemo i zamičemo za stijenu. Sunce se već polako spušta, ali još je od dana pred nama. Uspinjemo se nad dolinu i još jednom okrećemo. Čaroban prizor posljednji put se pomalja pred našim očima. Uvjerena sam, što se mene tiče, sigurno ne posljednji.

Tena Galović, 7. a, OŠ Eugena Kvaternika