Tomo Vega: Predrasude me ne zanimaju, orijentiran sam na rad s djecom i mladima, pokušavam ih usmjeriti u dobrom pravcu, to je poziv trenera

Tomislav Odžić, poznatiji pod imenom Tomo Vega, u naš se grad doselio iz Siska prije 23 godine, s ciljem da otvori klub akrobatskog rock'n' rolla - što je i ostvario.

Ispred mene je jedan odlučan mladi muškarac, beskrajno talentiran za ovo što radi. Njegov klub akrobatskog rock'n rolla “VEGA” prepoznat je u cijelom svijetu kao škola prvaka i šampiona, što je bio dovoljan razlog da danas popijemo kavu i malo popričamo o njemu.

Muškarci u plesu obično su dočekani na nož i s puno predrasuda za to što rade. Kakva su tvoja iskustva?

- Moja iskustva su fantastična! Počeo sam trenirati akrobatski rock 'n' roll s dvanaest godina i nikada nisam imao nikakvih problema, nisu me zafrkavali niti išta slično. Bio sam faca, i ja i svi moji prijatelji koji su trenirali sa mnom. Od tada do danas puno se toga promijenilo....na gore, nažalost. Djeca su danas drugačija, a i roditelji isto. Velik broj djece nema interes za sport, sve im je glupo, dosadno i sporo.… (virtualni) svijet u kojem žive je strašno ubrzan, a u sportu je potreban rad, kontinuitet, odricanje i usmjerenost prema ciljevima....da ne pričam o tome kako se djeca kroz sport uče pobjeđivati, ali i gubiti. Ovo drugo je bitan faktor u razvoju pojedinca, jer ne pobjeđujemo uvijek u životu. Klinci se ne trude oko sebe samih, nemaju ciljeve… danas su lajkovi na društvenim mrežama ti koji određuju nečiju vrijednost i uspjeh. Ono što je prije 15-20 ili 30 godina bilo poželjno, danas je rijetkost, a čak je i čudno.

Sva sreća da tebe to ne obeshrabruje.

- Kroz život idem srcem i prihvaćam sve što dolazi. Ako to vibrira sa mnom i ako je u skladu s mojim načelima, ne filozofiram i ne prtljam po životu nego idem dalje. To je moja životna filozofija i nikakve me predrasude i tuđa mišljenja ne interesiraju. Orijentiran sam prema djeci i mladima, koje pokušavam usmjeriti u dobrom pravcu. Tako razmišlja većina ljudi koji rade s djecom - od trenera do učitelja - jer nama je to poziv, a ne posao.

Kakva je atmosfera u tvome Klubu?

- Odlična! Mogu se pohvaliti da smo sigurno jedan od najuspješnijih klubova u Hrvatskoj. Osvojili smo 5 zlata, jedno srebro i jednu broncu u 7 kategorija, od kojih su 4 međunarodne… Slavimo 20 godišnjicu postojanja i zadovoljan sam u kojem smjeru idemo. Imali smo i svjetske i europske prvake, pobjednike svjetskih kupova, parove u top 10 svijeta. I sada imamo par koji je 5. na svjetskoj rang listi. Svaka generacija je zahtjevnija, a moj je zadatak izvući maksimum iz svakog djeteta. To je naša misija – prepoznati njihove sposobnosti i predispozicije te djelovati u tom smjeru da od njih napravimo najbolju verziju njih samih.

Koji bi rezultat posebno izdvojio?

- Izdvojio bih par koji je osvojio svjetsko i europsko zlato - to je prvi par koji je osvojio obje titule u istoj godini. Tada je ujedno i po prvi puta u povijesti našeg sporta naslov svjetskih prvaka otišao u Hrvatsku. Taj njihov rezultat mene je lansirao u ekspanzijski projekt svjetskog saveza, jer sam ja tada bio jedan od tri trenera koji su radili po svijetu u državama u kojima nije postojao rock'n' roll. Radio sam u više država, od Japana do Crne Gore. Nakon toga sam uglavnom trenirao reprezentacije drugih država po pozivu. Da sam u nogometu, bio bih bogat i svjetski poznat.

Zar nisi?!

- Ja sam sretan čovjek i to je bitno. Kad ti bivša učenica, danas trenerica u klubu, kaže: ''Hvala ti što si dio mog života. Da nije bilo tebe, ja ne bih bila osoba kakva sam danas.'' – e to je najveće bogatstvo.

Jesu li članovi tvog kluba samo Velikogoričani?

- Ne. Dobar dio članova dolazi iz Zagreba. 4-5 puta tjedno ih voze roditelji na treninge. To nisu roditelji bolesnih ambicija, nego normalni obični ljudi s kojima imam fantastičan odnos uzajamnog povjerenja po pitanju trenerskog procesa. U ovom sportu nema mjesta za „preporuke i veze“, sve je na djeci i trudu kojeg ulažu u sebe. I ja dajem sve od sebe u svakom pogledu i maksimalno sam posvećen klubu, toj djeci i njihovom napretku.

Googlala sam adresu dvorane... pa to nije u našem gradu, već van njega. Kako to? Je li to prepreka za potencijalne polaznike?

- Mi smo od industrijske dvorane napravili halu za treniranje, jer u to vrijeme u našem gradu nije bilo adekvatnog prostora na neki dulji rok. Svi su mi govorili da nisam normalan kada sam ušao u tu priču. No, ja sam imao viziju i znao sam kako želim da to sve skupa izgleda. Jako sam zadovoljan kako je sve na kraju ispalo…Tu smo već 11 godina, otvoreni od 0-24, ako je potrebno. Trenutno kod nas trenira 50-tak polaznika. Nažalost, nismo se oporavili od cijele COVID situacije, jer prije nas je bilo 110 u klubu, no polako se vraćamo na tu brojku. Klub se pretežno financira iz članarina, nemamo nažalost sponzore koji su zainteresirani više za neke druge sportove, o kojima se više piše i koji zaokupljaju veću pažnju. Ne možemo se mi mjeriti s nogometom. Ponekada stvarno nije lako. Kostimi koje izrađujemo u Sloveniji, a koji na sebi imaju Swarowski kristale, jer su takvi standardi, koštaju. Za naše plesače Emu i Andriju, koji imaju puno turnira vani, a trenutno su 5. na svjetskoj rang listi, polufinalisti europskog i svjetskog prvenstva, a imaju samo 14 godina, kostimi koštaju 2000 eura. A to je samo jedan par…

Za žensku juniorsku formaciju dresovi su koštali 3500 eura. Roditelji podmeću leđa koliko mogu, mi kao Klub se snalazimo, ali sve je teže. Evo tražimo sponzore, pa ako se nekome sviđa ovo što radimo, neka nam se javi… (smije se).

Tko radi koreografije?

- Ja sam glavni za koreografije i dizajniranje kostima. Nemamo mogućnosti imati osobu za te poslove, pa sve radim sam. Trenutno su uz mene još dva trenera. Nažalost, iz gore navedenih razloga, ne možemo se pojačati novim licenciranim trenerima, jer ih trebamo i platiti.

Koje je idealno vrijeme za početak treniranja akrobatskog rock 'n' rolla?

- Idealno je s 5-6 godina, jer klinci tada imaju dovoljnu koncentraciju i koordinaciju pokreta.
Osim plesa i svega vezanog uz rock'n' rolla, malo je poznato da pišeš i knjige, tj. slikovnice za djecu, a koje su uvrštene u školski program.

- “Lukasova plesna pustolovina” nastala je kao odgovor na predrasude s kojima se djeca susreću kada je ples u pitanju. Često se događa da se kao klub predstavimo u nekoj osnovnoj školi. Djeca se oduševe viđenim, plesali bi i curice i dječaci. No, interesantno je da već u toj najmanjoj dobi postoje predrasude, pa ako dječak od kojih 8-9 godina poželi plesati kod nas, najčešće dalje od te želje i prvobitne ideje ne dođe, jer su ga već u razredu djeca zafrkavala i nazivala pogrdnim imenima zbog toga. Žalosno je to…”Lukasova plesna pustolovina” je napisana prema istinitom događaju - dva su glavna lika, Lukas i Marko, dva prijatelja iz iste škole. Jednome tata dozvoljava bavljenje plesom i daje mu podršku, dok Markov tata brani i samu pomisao da bi mu se sin bavio plesom. U slikovnici ima i vršnjačkog nasilja… Dijete je tužno jer se ne može baviti sportom koji mu se sviđa, sve dok nije došlo do obrata situacije, kad Markov tata konačno prihvaća ples kao sportsku disciplinu te dozvoli sinu da se time bavi. To je prva slikovnica koju sam napisao. Imala je dobar odjek. Nalazi se u svim školskim knjižnicama i knjižarama. Nakon toga sam napisao “Grga traži obitelj”, o dječaku bez odgovarajuće školske skrbi, iz njegove perspektive. To je bilo jako teško pisati, što zbog samog istraživanja, što zbog nekih drugih stvari. Na tu sam slikovnicu posebno ponosan i često znam reći da mi je ona najveća stvar koju sam u životu napravio - više nego sa sportom, gdje imam vrhunske rezultate. Ta je slikovnica dobila preporuku Ministarstva obrazovanja da uđe u škole. Još uvijek nije obvezna lektira, ali je preporučena da se obrađuje u školama. Ja i dalje pišem te želim i dalje pisati, i djeci otvarati oči za takve socijalno osjetljive stvari. Želim ih potaknuti na razmišljanje, na empatiju i razumijevanje. To su teme koje ja želim obrađivati i obraćati se djeci. Ujedno se tako obraćam i roditeljima, pa ako je netko imalo promijenio svoje stavove i uvjerenja na bolje, ja sam sretan.

Stvarno si samome sebi zadao jako dobar zadatak.

- Nisam (smije se) život mi ga je namijenio. Mislim da u ovom gradu ima jako puno ljudi koji imaju puno toga ponuditi. Samo trebaju napraviti prvi korak, a ostalo dođe samo po sebi. To je poruka koju želim poslati svima. Izađite iz zone komfora, radite na sebi, čitajte, budite pozitivni. Činite dobro…Kroz život treba ići vođen srcem, pogotovo ako vas to čini sretnim. Ako imate određene talente, ideje, nešto što može doprinijeti pojedincu, zajednici, zašto te talente zadržati samo za sebe? Život je samo jedan i uživajte u njemu svaki dan. Ja često pokupim papirić na cesti i bacim ga u koš za smeće. Često mi kažu, pa ti nisi normalan? Što kupiš tuđe smeće? Ovo je MOJ grad, to je smeće u MOM gradu. Ako želim biti promjena za koju se zalažem, moram onda biti i primjer te promjene. Volio bih kad bi mi dan trajao barem 48 sati da stignem sve napraviti što isplaniram.

Je li potrebno još ponešto za nadodati? Mislim da nije… Budimo svi kao Tomo Vega, volimo svoj grad punim srcem… Budimo promjena koja želimo vidjeti oko sebe. Lako je našem gradu kad u njemu žive ovakvi ljudi.

(Sandra Sarija)