„Trajni spomenik onih, koji je podigoše trudom i znojem, da bude vrelo i rasadište znanja i prosvjete“: Sto godina od otvaranja triju turopoljskih škola

Davne 1923. godine jedna je učiteljica u Mraclinu zapisala o događaju koji „treba da je zlatnim slovima upisan u povjestici ovoga kraja“:

Početkom ove školske godine dovršena je gradnja nove i lijepe školske zgrade, što se diže kao bijeli labud u selu našemu, kojemu je dika i ponos, jer je podigoše i sagradiše žuljevi i trud naših seljana. Ta je škola kruna ovoga sela, trajni spomenik onih, koji je podigoše trudom i znojem, da bude vrelo i rasadišta znanja i prosvjete.

Bila je to jedna od tri škole u turopoljskim selima koje su izgrađene 1923. godine, a druge dvije otvorene su u Buševcu i Kučama. Iako danas, na stotu obljetnicu njihovog otvaranja nisu sve u funkciji, vrijedi se prisjetiti tog, prema peru učiteljice u Mraclinu, „važnog i velikog događaja“, koji je obilježio jedno novo doba Turopolja: doba škola, čitaonica i knjižnica, kada je obrazovanje došlo na prvo mjesto svih žitelja ovoga kraja.

„Selo Mraclin treba više kovača nego školu“

Potreba za osnovnom školom u Mraclinu prvi puta je zabilježena 9. prosinca 1907. godine naredbom zemaljske vlade da se osnuje pučka škola u tom mjestu. Za školu iznajmljena je sobica u općinskoj kući pl. Sučije Mraclin, koja je mjerila mjerila 5.85 m2, a visoka bila 2.5m, dok su ostale dvije sobe i kuhinja bile iznajmljene mjesnom kovaču.

Otpočetka je bilo jasno da je ovakva kombinacija škole i kovačnice bila u svakom pogledu nepodesna. Emilij Laszowski opisuje kakva je svakodnevna nastava izgledala u Mraclinu:

Buka kovačnice i potkivanje konja smetalo je obuku, a osim toga su djeca za vrijeme odmora, izlazeći na ulicu, bila izvržena pogiblji od udaraca konja. Desilo se je, da je 1913. udarcem konjskoga kopita iznakaženo jedno dijete, a na sam dan ispita iz vjeronauka, pružio je konj glavu kroz prozor školske sobe i pograbio jedno dijete u zadnjoj klupi za kosu!

Ovomu je na kraj htjela stati i tadašnja učiteljica Vlatka Miljušević, koja se uz loše radne uvjete morala boriti i s lošim smještajem u vlažnom stanu. Kada se potužila na svoj stan i zamolila načelnika da joj se dodijeli kovačev stan u školi, što bi imalo više koristi, „za odgovor je dobila, da selo Mraclin treba više kovača nego školu!“.

Tek je posjet kraljevskog zemaljskog školskog nadzornika Erega 16. prosinca 1919. godine, kojim je utvrđeno da školska prostorija nikako ne odgovara ni potrebama školskim ni zdravstvenim zahtjevima, potaknuo Mraclince da pobave s tim problemom.

Ključnu ulogu u izgradnji nove zgrade za školu imao je župan turopoljski g. Franjo pl. Lučić. Na skupštini zem. zajednice pl. Sučije Mraclin održane  9. svibnja 1920., izviješteno je da župan turopoljski želi u Mraclinu sagraditi novu školsku zgradu, što su skupštinari jednoglasno prihvatili. Dvije godine kasnije iznesen je i nacrt škole koji je izradio Nikola Hribar, a na skupštini je odlučeno da se za gradnju upotrebi sva šumska nepotrošiva glavnica, te da se manjkajući iznos namakne prodajom stabla na onim površinama koje se pretvaraju u drugu vrstu kulture.

Gradnja škole počela je u rujnu 1922. godine, no zbog lošeg vremena obustavljena je do polovice svibnja 1923. te dovršena u rujnu iste godine.

Školu je 16. rujna 1923. godine posvetio upravitelj župe Staro Čiće, vlč. Karlo Vidmar, a cijeli događaj imao je svečanu procesiju uz počasnu pratnju mraclinskog vatrogasnog društva u novosagrađenu školsu zgradu koja je bila okićena zelenilom i hrvatskim barjacima.

Počektom školske godine 1923./1924. upisano je 130 učenika u školi.

Nedostatak financijskih sredstava u Buševcu

U Buševcu je škola počela s radom 1908. godine u dvije male sobe na prvom katu u unajmljenoj kući Bare pl. Rožić, a te godine upisano je 75-ero djece. Svaka soba bila je tek 16 kvadrata kvadratnih velika, stoga se na inicijativu Franje Lučića pl. Sučija Buševec 1920. otvorila pitanje gradnje nove školske zgrade u koju bi se smjestila škola, čitaonica i sučijska vijećnica. O tomu se raspravljalo do 9. siječnja 1921. kada je jednoglasno zaključeno da treba početi s gradnjom. Ipak, već pet dana kasnije sudac Stjepan pl. Katulić izvijestio je da si sučija financijski može priuštiti samo prizemnu kuću za čitaonicu i sučijske sjednice, stoga se gradnja odgodila dok se ne napravi točan nacrt i proračun za prizemnu kao i za jednokatnu zgradu u kojoj bi mogla biti smještena i škola. Do kraja godine raspravljalo se i kojim bi se materijalom izgradila, a opeka se iskazala preskupom. Na kraju je tek dvije godine kasnije, 27. siječnja 1923., definitivno prihvaćen nacrt zgrade prema kojemu bi drvena zgrada imala jednu veliku sobu za vijećnicu i dvije manje prostorije. Smjesta se krenulo s gradnjom, te je zgrada bila gotova do kraja studenog iste godine, a na sjednici je 25. studenog na prijedlog župana zaključeno da se zgrada preda u školske svrhe.

Ni bez birtije se ne može

Kao što je bio slučaj u Buševcu i Mraclinu, i školu u Kučama zagovarao je župan turopoljski, Franjo pl. Lučić. Predsjedajući 23. studenog 19020. godine izboru suca sučije Kuče, obrazložio je u duljem govoru da bi bilo „neophodno potrebno, da oni u svom mjestu, koje je iza Mraclina najveće, sagrade školu“.

Iako je skupština to neoklijevajući prihvatila i zaključila namaknuti potrebna novčana sredstva za novu zgradu, realizacija tog plana nije prolazila nimalo glatko.

Dok se ne izgradi nova zgrada, skupština je odlučila da se škola otvori u staroj općinskoj kući koja je dotad bila iznajmljena krčmarici. No, krčmarica nije imala nikakvu namjeru napustiti svoju krčmu. U kolovozu 1921. godine ništa se nije promijenilo: iako je materijal za školu bio spreman, bilo je „prekasno da se može otpočeti gradnjom“.  Krčmarica je pak i dalje odbijala ustupiti svoju krčmu, piše Laszowsk:.

Sa školom se ipak nije moglo otpočeti u staroj zgradi, jer sučiji nije uspjelo uz sve nastojanje pl. turopoljske općine, da najamnicu deložira, jer se je predmet kod upravnih oblasti raznim utocima i advokatskim intervencijama zavukao sve do konca juna 1922, piše Laszowski.

U međuvremenu se raspravljalo tko bi preuzeo poslovanje krčmom i gdje će ona uopće biti.

S obzirom da se stara općinska kuća pretvara u školu, Imbro pl. Čunčić predložio je da se koncesija na krčmu (pravo točenja), za koje je smatrao da sučija i dalje može zadržati, treba povjeriti onom poslovođi koji bi imao odgovarajuće prostorije za taj obrt, a koji bi se nalazio uz glavnu cestu u Gornjem Kuču. Za to je izabran Đuro Čunčić na kućnom broju 33, pod uvjetom da sam snosi sve terete koji se odnose na poslovanje.

Do kraja rujna 1922. godine svi su problemi bili riješeni, no unatoč tomu, nije se pristupilo gradnji jer se „ovlaštenici sučije nijesu mogli složiti o tome, gdje da se škola gradi“.

Kako Laszowski objašnjava:

[...] ako je sučija htjela graditi onvu općinsku zgradu na starom dvornom mjestu, morala se je odreći zauvijek koncesije (regularnog prava točenja). To bi se sučija za volju škole i odrekla, ali su u to počeli neki među ovlaštenicima širiti glasine, ako se sučija odreče birtije, da će ju dobiti Franjo pl. Čunčić, koji je navodno već i kod financijalnog ravnateljstva zatražio to pod imenom svoga druga Đure pl. Čunčića, koji je već [...] počeo pod imenom poslovođe plemenite sučije tjerati gostioničarski obrt.

Došlo je do uvjerenja da Franjo pl. Čunčić zapravo uopće nije bio iskreno zainteresiran za školu, već da je računao da će podizanjem škole sučija izgubiti koncesiju (pravo točenja), koju bi on potom mogao dobiti.

Prema njihovom uvjerenju je njemu bila škola samo sredstvo, da se dočepa svoga cilja naime birtije, pa kažu, da može na tom bolje i raditi i da ne bude odgovoran nikomu za svoje čine, da se je zato na sjednici dne 6. decembra 1921. zahvalio na časti sudca, a mjesto sebe predložio Stjepana pl. Lučića, za kojega je navodno držao, da će raditi prema njegovim intencijama.

No, kada je oblasnim putem određeno da se djeca sela Kuče presele iz škole Vukovine u školu u Kučama, a otvorenjem škole u općinskoj kući konačno je odzvonilo sučijskoj birtiji. Kako se ovlaštenici nisu mogli pomiriti s nestankom birtije, 12. studenog 1922. predložili su da se krčmarska dozvola i trafika zaista prenese na Franju pl. Čunčića te da time sučija osigura svoje pravo točenja dok si ne podigne drugu općinsku kuću.

Do 1923. godine duhovi su se malo primirili te je ponovno predložena gradnja škole, i to jedne velike jednokatne općinske kuće, u koju bi se smjestilo vatrogasno spremište, vijećnica i škola. Vatrogasno spremište ipak se dalo izgraditi kod kapele sv. Fabijana, a cjelokupna gradnja nove škole povjerena je Nikoli Hribaru. U studenom 1923. godine dovršena je školska zgrada, jednokatnica, od drveta, s dvije učionice i stambenim prostorom za dva učitelja.  Svečana posveta je obavljena 18. studenog, koju je obavio velikogorički župnik Mijo pl. Stepanić, a prisustvovao je i turopoljski župan Franjo pl. Lučić.

Ipak, našlo se onih koji nisu voljeli školu.

Trojica „objesnih ljudi – nažalost Kučani“ u noći s 8. na 9. 1923. godine tintom su zamazali cijelu stijenu  nad prozorima prvog kata na kojoj je pisalo „Osnovatelj škole u Kučama Franjo pl. Lucić, župan turopoljski. Rađeno pod vodstvom sudaca Franje pl. Hrvačića i Stjepana pl. Pukanića“.  Iako su krivci predani sudu, a stijena očišćena, već 29. listopada je trojac ponovio svoju psinu.

Možda je to bio predznak da će se i sama škola ipak zatvoriti, što se dogodilo 1976. godine, a učenici danas pohađaju školu u Vukovini.

Izvor: Laszowski, Emilij. Povijest plem. općine Turopolja, sv. III, Velika Gorica: Plemenita općina Turopolje, 1924.