Velikogorička priča o Draženu Kurilovčanu, maestru koji je ostao svoj

Umjetnici poput njega ne rađaju se svaki dan. To nisu ljudi koji traže svjetla pozornice, koji stvaraju zbog slave, nagrada ili novca. Oni stvaraju jer drugačije ne znaju – jer ih nešto iznutra tjera da prenesu, sačuvaju, izraze. Takvi ljudi postaju tihe legende zajednice u kojima žive. Oni nisu nužno najglasniji, ali su najpostojaniji. Prenose vrijednosti, čuvaju nasljeđe, spajaju duhove vremena i povezuju generacije.

Jedan od tih ljudi je Dražen Kurilovčan. Čovjek koji glazbom ne samo oplemenjuje svijet oko sebe, nego ga duboko oblikuje. Njegova je biografija već sada toliko ispisana postignućima, nagradama i pohvalama i toliko je već toga o njemu napisano, da nije jednostavno napisati nešto novo ili nešto što već nije rečeno.

Glazbenik, pedagog, dirigent, aranžer, umjetnik, suprug, otac... Pa tko je zapravo Dražen Kurilovčan?

- Ja sam srčani tip čovjeka! Sve što radim, radim s izrazito puno emocija i s puno strasti. Ako volim, volim do kraja. Isto tako, ako ne volim, ne volim opet sve do kraja – smije se i nastavlja – i još sam k tome umjetnički tip.

- Imao sam sretno djetinjstvo u Velikoj Mlaki uz svoje roditelje i brata i vodili smo pravi seoski život.

Glazba se u njegovom životu nije dogodila, ona je tamo bila od samog početka. Samo je trebalo slijediti trag.

- Kod nas se u kući dosta pjevalo, mama je imala lijepi glas. I tata je lijepo pjevao, ali samo unutar svoja četiri zida. Od malih nogu bio sam zaluđen muzikom do te mjere da sam bio naporan svojim roditeljima s tom željom. U petom sam razredu krenuo u velikogoričku muzičku školu, svirao sam harmoniku. Vrlo brzo su profesori u meni vidjeli “ono nešto” i razgovarali su s mojim roditeljima o tome da bi bila velika šteta da ne nastavim daljnje muzičko obrazovanje. Oni su ih ozbiljno doživjeli i ubrzo sam bio upisan u Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, u Gundulićevoj, smjer truba. Iskreno? Mene je zanimala teorija glazbe, ali to nisi mogao upisati ako ne sviraš klavir. Tako sam se primio učenja klavira. Redoviti dodatni sati mog profesora trube koji je sa mnom radio i pripremao me za te ispite, dovele su do toga da sam sve uspješno položio. Iako je bilo jako teško i izazovno. Položio sam u jednoj godini šest razreda klavira, plus teoriju, i naravno, savladao sam i trubu.

- Išao sam u dvije škole, ujutro u klasičnu u Križanićevoj, nakon toga sam brzo trčao u Glazbenu školu. Naravno da sam bio aktivan i u folkloru, crkvi, pomagao sam roditeljima na zemlji. U srednjoj sam školi počeo svirati i po svadbama, imao sam bend, a kasnije i više njih. Svirao sam klavijature, tambure, trubu, pjevao. Od tih sam se honorara uzdržavao i pomagao svojima.

- Sjećam se tog vremena po tome što sam bio kronično umoran i iscrpljen. 12 sati nastave svaki dan, dvije školske godine. A onda još dvije godine s malo smanjenom satnicom; tri puta tjedno po 12 sati nastave i dva puta tjedno po šest sati nastave i plus 4 sata zbora mjesečno.

- No ljubav prema muzici, savladala je sve prepreke.

Kada to čujete iz prve ruke, ne možete sakriti iznenađenje na licu niti suzbiti poštovanje koje vas preplavi. Tolika disciplina, toliki trud i upornost, u tako mladim godinama. Pa tko ne bi u ovome vidio znakove nečeg velikog. S takvim tempom i predanošću, kao da je već tada bilo zapisano da će postati veliko ime – umjetnik koji ostavlja trag. I to ne bilo kakav.

- Prvu sam misu odsvirao još u sedmom razredu osnovne škole. Od tada pa do danas, nisam prestao živjeti kroz glazbu, naročito kroz duhovnu. Cijeli moj život isprepleten je s crkvenom i tradicijskom glazbom. Nisu me moji roditelji nikada tjerali da idem u crkvu, to je dolazilo iz mene samog, iz moje duše

- Jedinu stvar koju su mi utuvili u glavu da pošteno izvršavam svoje obaveze, koje god da bile, kojih god da se primio. Znali su mi reći – ako si to uzeo u zadatak, onda nema izgovora. Tako je i bilo, nema izgovora, nema ne mogu, neću ili ne da mi se. To kod njih nije prolazilo – smije se i nastavlja – Ajde to danas reci ili napravi djeci.

Zastao je na trenutak kao da se u mislima vratio u neko drugo vrijeme i nastavio dalje:

- Nije mi se jednom znalo dogoditi da dođem doma s neke svirke u rane jutarnje sate, odspavam sat ili dva i spremam se za svirku u crkvi. To je bila moja obaveza koju sam preuzeo i koju sam obavljao punim srcem – a i nisam htio razočarati svoje roditelje – sjetno zaključuje.

Glazba kao poslanje

Njegova karijera vrlo brzo je krenula uzlaznom putanjom. U Ansamblu „Lado“ je proveo gotovo tri desetljeća, počeo je kao pjevač i plesač narodnih plesova. Ubrzo su prepoznali veličinu njegovog talenta, znanje i vokalne sposobnosti i dolazi na mjesto glazbenog voditelja – dirigenta.

- Proputovali smo cijeli svijet, pjevali smo i svirali pred najrazličitijom publikom Pjevali smo božićne pjesma na audijenciji kod pape Ivana Pavla II.

- U jednom trenutku sam počeo obrađivati narodne duhovne pjesme, ima ih više od 200 tinjak, što božićnih, uskrsnih, svjetovnih. Za te sam obrade dobio tri Porina, nagradu „Ivan Lukačić“ na Varaždinskim baroknim večerima i „Orlanda“ u Dubrovniku.

- Lado je bila moja velika ljubav, prostor u kojemu sam spoji znanje i emociju i tamo sam sazrio kao glazbenik.

Tri Porina, „Ivan Lukačić“, „Orlando“ i tko zna pobrojati sva ta priznanja, povelje i nagrade koje je do sada dobio. Impresivan niz priznanja za rad koji nikada nije bio motiviran nagradama. Sve je to došlo kao posljedica, a ne kao cilj. Kada ga slušate kako govori o glazbi, ubrzo postane jasno da njemu te nagrade nisu cilj, njegova duša je zadovoljna s drugim „nagradama“.

- A Porini, nagrade... - zastao je na trenutak da udahne zrak na kratko – nastavio je s još većim osmijehom i sjajem u očima – bitni su, ali ne previše. Barem ne meni. Sve što sam radio i radim danas, radim iz ljubavi prema glazbi. Najveća mi je nagrada dobra reakcija publike. Kada ih taknem u srce, u emociju. Kad nakon koncerta u crkvi publika izlazi uplakana, ganuta. Kad osjetim da smo ih stvarno dotaknuli. Dogodilo mi se nebrojeno puta da mi ljudi priđu nakon izvedbe.. kak mi je jedna gospođa nedavno rekla „joj sinek, kak si mi lepo pepeval, produžil si mi život za leto dan“. – ima li ljepše nagrade od toga? Ma koji Porini, koja nagrada. Ako je netko nakon nastupa otišao zadovoljan, nasmijan, ja sam najsretnija osoba na svijetu. To ja smatram svojim poslanjem.

Bavljenje kulturom, kao što to Dražen čini, nije posao, to je poziv. Teško je umjetnika i umjetničku dušu zatvoriti i strpati u neke okvire. To ljudi koji se često bore i sa sobom i s okolinom. Zanimalo me kako on vidi svoju ulogu u ovom gradu.

- Velika je razlika između zanimanja i poslanja. Ne može svećenik biti po zanimanju – može biti samo po poslanju. Tako i umjetnik može biti samo po poslanju. Zaposlenik može biti onaj koji radi u uredu osam sati. Po toj definiciji i ja sam sada zaposlenik i to je moj posao.

- U početku je bilo teško privikavanje na jedan novi režim, no, moja je misija ovdje puno veća od moga ega. Kada sam dolazio na ovo radno mjesto, rekao sam sam sebi, da neću stvarati glazbenu scenu Gorice prema svom ukusu, jer sam ja u manjini u ovom gradu. Zadaća mi je osluškivati što drugi ljudi vole, što ih interesira i na temelju toga graditi scenu grada i vidjeti na koji način ja mogu utjecati na tu scenu da ju kvalitativno popravim.

„Svjedoci smo urušavanja kulture koja tiho nestaje”

- Odgajanje okoline je jako nezahvalno poslanje, koje često nailazi na otpor.
Svjedoci smo urušavanja kulture koja nestaje tiho, ali bolno. U srednjim školama je kultura svedena na minimum; jedan sat glazbene ili likovne kulture tjedno, ako uopće. Tjelesni jedva preživljava. Djeca odrastaju bez dodira s umjetnošću bilo koje vrste, bez zdravih navika, bez prostora za duh. U takvom sustavu teško je zamjeriti mladima što ne razumiju kulturu, kada je nikada stvarno nisu ni dobili. Možda je upravo tu rješenje problema – zašto se sve ovo danas događa?

- Postalo je teže nego ikada. Mišljenja sam da svako dijete mora poznavati ostavštinu naših starih, europsku kulturu čiji smo i mi dio, koja se prenosi i na nas. Mislim da nismo svjesni koliko je ustvari loša situacija na terenu. Djeca su, na žalost, nezainteresirana i treba pohvaliti svakoga tko se trudi napraviti neki pomak na bolje. Mislim da nije dobar kurikulum, da se oko toga još trebaju lomiti koplja dok se ne pronađe zadovoljavajuće rješenje.

- Traži se od djece da bubaju na pamet neke nepotrebne podatke, umjesto da ih se uči kako baratati svim ovim tehnologijama koje su im danas stalno u ruci.

- Usporedimo vrijeme našeg odrastanja – mi za neke predmete nismo ni imali udžbenike, jer smo bili na razmeđi Šuvarove reforme. Sporo i teško smo dolazili do znanja. Danas se sve mijenja prebrzo i mi koji smo odgovorni za prenošenje znanja moramo se s tim tempom nositi najbolje što znamo.

Danas su svi „umjetnici”, a nisu

Cijela ta situacija odražava se i na našu sredinu, na grad u kojem živimo. Nekad je ovdje postojala alternativna scena. Postojao je neki drugi ton, neki drugi puls. Iz te struje su izrasli pisci, likovni umjetnici, muzičari. Ljudi koji su živjeli kulturu na ovaj ili onaj način.

Odgajali su mlade da slušaju dobru glazbu, da ne bježe od izložbi, da čitaju, razmišljaju, postavljaju pitanja. Danas – druga situacija. Klubovi iz kojih je nekad isijavala urbana scena, danas trešte od narodnjaka. I nitko se više ni ne čudi. Ima li tome lijeka?

- To na žalost nije samo problem u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu. Radi se na tome da je sve izjednačeno. Da su svi „umjetnici“ – umjetnici, a nisu. Pa neka se nitko ne uvrijedi, ali ne možete uspoređivati npr. Mozarta i Huljića. Obojica su kompozitori, ali su neusporedivi jer nisu u istim kategorijama. Stvari treba zvati pravim imenom i postaviti ih na pravo mjesto. Pa mi smo u starom sistemu imali Komisiju za šund? Gdje je sada? Oduvijek se znalo što je šund, što je estrada, što je glazba za široke mase. Ta jedna kultura se polako istiskuje i to je ono što se meni ne sviđa i što se sada trenutačno događa s glazbom.

- Pobornik sam toga da stvari treba sagledavati iz konteksta vremena. Ne može se uspoređivati narodna glazba nekad i danas - bilo hrvatska, srpska, bosanska, svejedno. Tradicijska glazba je prošla određeni filter ljudi, filter vremena. Na korijenima se razvijala dalje. I razvija se i dalje.. ja se samo bojim do kuda će doći.

Klasika je za sve nas, samo je treba približiti ljudima

- I ne mislim da bi sada svi trebali slušati klasiku, za koju često čujem da je samo za elitu i „hoh“ ljude. Ne, nije. Klasična je glazba za sve nas. Samo je treba približiti ljudima. A na koji način? Tako da im priuštite takve koncerte koji će se pamtiti. Tako je i s ostalom vrstom glazbe. Ponavljam, mi spadamo u srednje europsku kulturu i to trebamo čuvati i njegovati i, u konačnici dobro upoznati.

Nedavno sam bila na jednom nastupu koji ste organizirali u Galženici – Tri soprana ONE. Vrhunski nastup, još bolje izvođačice, a u publici tek desetak ljudi. Osjećala sam tugu i sram. Za koncert za koji se u Zagrebu traži karta više, koji se rasproda mjesecima unaprijed, ovdje – tišina. I nije to jedini event koji je prošao nezapaženo. Kako se nosite s tim?

- Da, bio je to odličan koncert. Mislim da je problem u tome što su ljudi toliko komotni da očekuju da ih se vuče za rukav i nagovara – daj dođi. Tu je problem. Imamo kompleks maloga grada koji je tik uz Zagreb. Sve što se tamo događa, automatski je odmah dobro, a ono što je tu – kao da nije vrijedno. Većina Velikogoričana rade u Zagrebu, ovdje samo spavaju. To je na žalost bolna realnost za ovaj predivan grad.

- Gorica je grad po mjeri čovjeka. Obožavam ju. Sve možeš proći pješice, sve ti je blizu, dostupno. Toliko zelenila, toliko mirnoće, a opet svi sadržaji koji ti trebaju za kvalitetan život - tu su.

Kako probuditi Goričane?

- Kako probuditi njezine stanovnike, to je vječno pitanje za sve nas koji organiziramo takva događanja. U našem gradu je gotovo svaki dan nešto, ili je kazališna predstava, koncert, promocija knjige, izložba u Muzeju Turopolje ili u Galženici, a od nedavno imamo i novo uređeno kino, koje prikazuje filmove istovremeno kao zagrebačka kina. Pa gdje toga ima?

- Toliko ulažemo u kulturu i sadržaj našega grada... - tiho je uzdahnuo.

Sjedili smo tako nekoliko trenutaka u tišini, svatko sa svojim razmišljanjima o rečenom. Oboje strastveno volimo ovaj grad i oboje imamo želju pružiti mu najviše od sebe. Razmišljam o rečenom i pitam se je li uopće svjestan koliko nam je bitan netko poput njega? Koliku ulogu ima u ovom gradu i koja je odgovornost na njegovim leđima. Mislim da nije.

Dražen vodi i crkveni zbor Župe Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici, prenoseći svoje znanje i ljubav prema glazbi na nove generacije. Uz to, umjetnički je voditelj Kulturno-umjetničkog društva KUD Stari Grad Lukavec, a svojim radom neprekidno podupire i razvija amatersku kulturnu scenu našeg grada i okolice.

- Uz to sve, vodim i jedan zbor na Bogosloviji, gdje radim s budućim svećenicima. Svakog člana zbora gledam kao osobu koja treba naći pravo mjesto, gdje će dati najbolje od sebe. Moji članovi ne prolaze ispit pjevanja za ulazak u zbor. Bitnija mi je njihova osobnost, da nije konfliktna osoba koja će mi rasturiti ansambl svojom energijom i ispadima. Ja svakoj osobi nađem njezino mjesto. Pa bavim se kulturnom umjetnošću već dugi niz godina – veselo završava.

Velikogorički Brass festival, koji je pokrenuo s Tomislavom Špoljarom, traje već gotovo dva desetljeća.

- Brass je, na žalost, više prepoznat vani nego u svojoj okolini. To je tipični hrvatski sindrom. Sve što dolazi izvana, odmah vrijedi, a ovo domaće, kao da nije dovoljno dobro. A dolaze nam stvarno vrhunski glazbenici iz cijelog svijeta.

Zborovi, koncerti, festivali, rad u POU-u, a to sigurno nije sve čime se bavi i što ga zaokuplja. Pitam ga ima li mjesta za obitelj, odmor, prijatelje. Kako se odmara, gdje pronalazi tišinu. Gdje je njegovo „sretno mjesto“?

- Moja je žena rekla „znam za koga sam se udala“. Radila je kao garderobijerka u Ladu, ali je i sama umjetnička duša. Zajedno smo proputovali cijeli svijet. Cijeli smo život skupa. To nam je bio Božji dar da smo veliki dio vremena proveli zajedno. Znala je da ako mi oduzme glazbu, da će me na neki način oštetiti. Zato me nikada nije sputavala. Ona mi je sve. Najveća podrška i najveći oslonac. I zato mogu sve ovo što radim, raditi u miru.

- Imamo sina koji je završio Muzičku akademiju u Ljubljani – trubu – smije se dok to izgovara. Krenuo je mojim stopama. Volimo kad smo zajedno. To vrijeme nam je dragocjeno.

- Uživam u tišini, kada god je mogu uloviti. Šetnja, friški zrak, priroda. Svaki put kad uhvatim trenutak pobjegnem. A ono što mi stvarno fali, to je da odem negdje, npr. u Lisinski sjednem, poslušam koncert. Da slušam muziku, ne da je stvaram.

- Vrijeme s obitelji – to je moje sretno mjesto.

Kaže da nema nekih većih želja u životu, možda samo da dovede Zagrebačku filharmoniju u Goricu.

- Neka bude kao onaj koncert na Zrinjevcu, samo što bi ovdje bio na Tuđmancu. I ne mora biti neki težak program, već program za širu publiku – kaže s onim istim sjajem u očima koji se pojavi svaki put kad priča o glazbi.

Proveli smo skoro četiri sata zajedno. I vjerujte mi, imam materijala za još dvije ovakve priče. Jer s ljudima poput Dražena vrijeme ne ide u satima, nego u slojevima. U pričama koje se otvaraju same, ako ih znaš slušati.

Ne traži svjetla pozornice. Njegov je poziv dublji, tiši, ali neizmjerno snažan. On je most između prošlosti i budućnosti. Glas koji nosi priču našega naroda. Srce koje neumorno kuca za glazbu, za zajednicu i za ljubav prema životu.

Takva vam je naša Gorica, ono što čini ovaj grad Gradom, nisu zgrade, nego ljudi poput njega. I zato je Velika!