Velikogorička priča o Kristini Ivatović i o društvu koje okreće glavu kada to ne bi trebalo

Kristinu Ivatović sam upoznala još kao osmodnevnu bebu. Bila je prekrasna, kao i sve bebe. Rođena s puno crne kose i velikih očiju. Prijateljevala sam s njezinim roditeljima u to vrijeme i svi smo se radovali njezinu dolasku na svijet. No životni tempo i nešto drukčiji način života odvojili su nas na neko vrijeme, ali obostrana naklonost i ljubav koju smo gajili jedni prema drugima nikada nisu nestale.

Godine su prošle u trenu, djeca su porasla i više nisu mala djeca, a mi smo se kao prijatelji ponovno povezali, ali u stvarnosti koja je za Kristinu postala bitno drukčija.
Ona je danas jedna od 624.019 osoba s invaliditetom, koliko ih, prema podacima iz 2022. godine, živi u Republici Hrvatskoj. Ta brojka ukazuje na veliku prisutnost ove populacije u društvu, iako ona u svakodnevnom životu često ostaje nevidljiva, sakrivena iza neprilagođenih pločnika, previsokih pragova i pogleda koji ne znaju kamo bi je smjestili. Stručnjaci nas često podsjećaju da nije svaki invaliditet vidljiv, no kod Kristine su kolica ono što prvo upada u oči. Upravo su ta kolica bila povod za moje prvo pitanje.

Što ljudi najčešće ne vide kada vide osobu u kolicima?

- Često me ljudi uopće ne primijete. Nevidljiva sam. Ili se zagledaju kroz mene kao da ne postojim. Najviše me pogađaju komentari poput: „Joj, šteta, tako lijepa cura u kolicima.“ Ne znam zašto ljudi imaju potrebu komentirati na takav način nečiji izgled, život... Voljela bih da sam dobila samo cent svaki put kada bih čula tako nešto, danas bih imala za neki dobar auto - kroz osmijeh govori.

Našle smo se ispred caffe Parka i tražile mjesto u hladu. Ona je malo kasnila, a ja sam tražila slobodan stol. I kada sam ga našla, krenula sam prema njemu, no jedna gospođa bila je brža i slavodobitno se nasmijala, u stilu: tko ti je kriv, ja sam brža. Kada sam joj ukazala na to da sam s osobom u invalidskim kolicima, mislim da je propala u zemlju od stida. Shvatila sam brzo da je to Kristinina svakodnevica. Ja sam se uzrujala, a ona je bila hladna kao špricer.

I dok sam ja mrmljala sebi u bradu, ona se vozila pokraj mene s velikim osmijehom. Pitala sam je kako se nosi s takvim situacijama. Kao ovom koju smo upravo imale.

- Pa sve ovisi o danu. Ponekad, kao sada, sasvim mi je u redu, a nekad mi je užasno teško uopće postojati u ovom svijetu. Teški su to trenuci koje ljudi sa strane uopće ne vide, jer o njima ne razmišljaju. Nemaju razloga razmišljati o njima. Jesi li znala da ja u našem gradu ne mogu ući ni u jedan dućan s obućom?

Zašutjele smo nakratko. Ja sam se još više uzrujala, a ona se počela glasno smijati. Kako olako doživljavamo stvari koje su nam uobičajene i normalne. Od toga da možemo ući u svaki dućan u koji želimo, do toga da pijemo kavu, idemo na cugu, bez ikakvog problema. Zastala sam, udahnula zrak, gutajući suze koje su mi se počele skupljati u očima. Obično je to zbog frustracije i nemogućnosti da u tom trenutku napravim nešto bolje.

"Unatoč dijagnozi, ja sam borac!"

Kako je izgledalo tvoje odrastanje? Znam da si rođena kao i sve druge bebe, da si bila prekrasna, velika i lijepa beba. Požurila sam s pitanjem...

- Dobila sam dijagnozu neposredno prije 13. rođendana. Cijeli svijet mi se tog dana srušio na glavu. Znaš, to je osjetljivo vrijeme puberteta kada ti smeta loša frizura, a gdje neće takva dijagnoza. Poklopilo me. Liječnici su mi govorili da neću hodati nakon 18. godine, ali sam im dokazala da su u krivu. Nisam ih jednom demantirala. Pa ja sam borac, ne predajem se samo tako. Danas koristim kolica uglavnom kada sam vani, radi svoje sigurnosti, ali i brzine. U stanu se još nekako snalazim. No s vremenom se ipak moram sve više oslanjati na njih. Umorim se i noge me ne drže.

I dok smo tako tražile mjesto u koje ona može ući s kolicima bez problema, došle smo do Scotcha. Rijetkog mjesta u gradu koje je prilagođeno takvim gostima. Tu smo kao doma i nismo se morale bojati da će nam netko uletjeti za stol u hladu i praviti se da ne postojimo i da nas nije vidio.

Sjele smo, a ja sam i dalje vrtjela u glavi tu njezinu rečenicu o „teškom postojanju“ i nevidljivim barijerama. Kako netko tko je svirao harmoniku i igrao rukomet, tko je bio aktivno, bezbrižno dijete, danas gleda na taj isti grad s bezbroj prepreka za svoj svakodnevni život?

- Znaš, ja često zaboravim da imam invaliditet. Ja samo idem, idem... idem i onda bum. Zaboravim da ja nisam ista, da se lakše umorim, da za mene ne vrijede ista pravila kao i za ostale. Nedavno sam se sagnula jer sam vidjela neku flekicu na podu. Zaboravila sam da se ne mogu uspraviti. Morala sam zvati pomoć jer sam zapela. Pa i ovaj naš susret morale smo odgađati jer sam pala u kuhinji i imala ogromnu modricu.

I opet me ostavila bez teksta, s knedlom u grlu koju sam progutala na suho. Gledam je dok se smije tim situacijama koje bi nekog drugog slomile. Njezin osmijeh razoružava, ali priznaje da je put do samoprihvaćanja bio dug. Posebno na fakultetu u Varaždinu.

- Faks je bio novo poglavlje. Bila sam bez roditelja, bez sestara. Eksperimentirala sam, a kolica sam u početku skrivala. Izjurila bih van iz doma da me nitko ne vidi, misleći da, ako sam dovoljno brza, nitko neće ni primijetiti ta moja kolica. Čak sam se znala mijenjati s frendicom, ona bi sjela u njih, a ja bih hodala, samo da me ljudi ne vide. Jednom nas je jedan gospodin zbog toga dobro „oprao“. Bilo je jako neugodno, ali to pamtim i dan-danas. S takvim se životnim situacijama ne zbijaju šale, koliko god je to nama tada bilo zabavno i smiješno. No ja i dalje to ne uzimam previše ozbiljno ili k srcu. Što imam od toga? Ništa. Sama sam onda sebi prepreka.

Nevidljive pripreme koje život znače

Dok ja naručujem kavu, ona razmišlja i naručuje Coctu. Za mene je to omiljeni napitak koji pijem gdje god i kada god stignem, ali za nju je to još jedna stavka u kalkulaciji dana.

- Evo, recimo ovaj naš današnji susret. Ja sam se za njega morala pripremati još od jučer. Morala sam saznati kakva će biti temperatura, kamo točno idemo i koji ću donji dio odjeće obući. Jer ja se oblačim dok sam još u krevetu. Kada sam sama, bez asistenta, to je projekt koji traje 40 minuta. Četrdeset minuta borbe sa samom sobom da bih uopće prošla kroz vrata stana. Moram paziti koliko pijem. Zapravo, često ne pijem ništa satima prije izlaska. Zašto? Jer u većini kafića ja ne mogu u toalet. Ili je preuzak, ili su stepenice, ili je unutra skladište. Pa čak i ovdje, gdje je prostor prilagođen, ulazak u toalet s kolicima je gimnastika. Zato je lakše biti žedan nego riskirati neugodnu situaciju.

Zastala sam s onom šalicom u zraku. Razmišljala sam koliko sam puta izašla iz kuće a da ništa od toga nisam provjerila. Obukla sam prvo što mi je palo pod ruku, a pijem, uostalom kao i većina ljudi, kada i gdje stignem, ne razmišljajući gdje ću moći otići na toalet. Doživljavam život zdravo za gotovo. Imala sam osjećaj da me šamara jedna spoznaja za drugom. Fizički sam osjetila bol u trbuhu zbog toga.

- To je ona nevidljiva strana - nastavlja Kristina. - Netko će reći: „Pa nemoj piti“, ali probaj funkcionirati cijeli dan na nuli, raditi, kretati se i biti koncentriran. Pa to me iscrpljuje više od same dijagnoze.

Ona nije nemoćna, niti dopušta da je dijagnoza definira. Kristina je završila Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu i danas je DWH/BI - Data Warehouse / Business Intelligence - Skladište podataka i poslovna rješenja i radi u Atlantic Grupi.

Stručnjakinja je za baze podataka i poslovna rješenja koja bez problema “pliva” u svijetu kodova i analiza. Radi od kuće i ponosno ističe da je na onoj strani života gdje se cijene njezine sposobnosti, a ne brzina hoda. Nije od onih koji kukaju ili traže sažaljenje; naprotiv, otvoreno kaže kako ju živciraju osobe s invaliditetom koje očekuju da im sve bude besplatno.

- Znaš li da sam neki dan platila taksi do centra Zagreba 100 eura?? Ja ne želim besplatni taksi, ja želim da mi je cijena tog taksija fer i ista kao i za ostale. Želim da imam jednake mogućnosti kao i svi ostali. – kaže odlučno.

Iako joj za skidanje jakne ili otključavanje vrata trebaju njezine posebne “poze”, Kristina živi samostalno u svom stanu, upravlja svojim vremenom i ne dopušta sustavu, koji često zašteka, da joj ukrade ambiciju. Ona je fajterica koja ne čeka rješenja, nego ih stvara, dokazujući da se život ne mjeri koracima nego onime što ostavljamo iza sebe dok sjedimo. Cijeli je život u Velikoj Gorici, osim vremena studiranja i kaže da ne bih nigdje drugdje živjela.

- Spas mi je bezbroj puta prijevoz organiziran preko Crvenog križa Velika Gorica. Oni su izvrsno organizirani i bez njih bih doslovno bankrotirala. Ta odlična organizacija mi je bila presudna za odluku o mjestu stanovanja. Naš grad ima sve više sadržaja u kojima i mi možemo sudjelovati. Knjižnica nam je dostupna, kao i neka mjesta poput Pučkog otvorenog učilišta. Ali u većinu dućana ne mogu ući.

Surova stvarnost

No, ista ta Gorica zna biti i surova. S knedlom u grlu priča mi o trenutku koji joj se urezao u pamćenje za sva vremena.

- To je još bilo vrijeme kada sam se trudila što više hodati, pa makar i gegati. Ne znam što sam sama sebi htjela dokazati. Imala sam nekih 18 godina.. Tako mi se dogodilo da su mi noge popustile, tamo u našem naselju. Pala sam i ležala na asfaltu punih 40 minuta. Ljudi su prolazili pokraj mene, nitko me nije pitao što se dogodilo, nitko se nije zaustavio da mi pomogne ustati. Mislili su “sigurno je pijana i drogirana, neka leži”.. Stala je samo jedna trudnica koja bi mi pomogla, ali nisam to mogla dozvoliti, što da joj se nešto dogodi s bebom? Ja u takvom stanju nisam lagana za dizanje. Na kraju sam zvala mamu i ona je iz Zagreba došla i oslovila me na noge. Zato je moj pametni sat danas moj najbolji prijatelj, nosim ga zato što njim mogu nazvati pomoć, čak i kada mi je mobitel nedostupan, a ja bespomoćna na podu.

- Stanica Policije je posebna priča. Već sam dvije osobne iskaznice radila na parkiralištu ispred zgrade. Imaju lift, ali ne radi. Službenici bi izašli, uzeli otiske prstiju u autu.. Da nije tužno, bilo bi smiješno. Ista je stvar sa zdravstvom. Pa jesi li primijetila da osobe u kolicima često imaju loše zube? Ne samo u našem Domu zdravlja ne možeš ući u zubarsku stolicu, tako je u većini ambulanti. Da ne nabrajam dalje. Sve preglede obavljam privatno, jer jedino tako mogu dostojanstveno obaviti sve što trebam, a da mi pri tome nije neugodno ili nelagodno zbog strke koja se napravi kada u ambulantu uđe osoba s kolicima.

Opet tajac, opet muk. Stavljam sunčane naočale, da ne vidi da su mi oči pune suza, iako je to teško sakriti. Gledam ju, kako promatra svijet oko sebe tim velikim znatiželjnim, inteligentnim pogledom.. i pitam se, koliko je snage potrebno da se nakon svega prođenog i dalje smiješ tako glasno i s vedrinom promatraš svijet oko sebe?

- Znaš, ja sam ti teški geek – kaže mi dok joj se oči dodatno zaiskre. – Imam odličnu ekipu isto takvih geekova, dolaze k meni, igramo igrice.. ili idemo na igranje igrica. I da, bila sam na ovom Geek eventu u Gorici i imala sam samo jednu primjedbu, da nisam mogla liftom na gornji kat.. tako da nisam sve uspjela vidjeti. Odlična ideja da se i za nas geekove nešto takvo organizira u našem gradu. Inače imam puno hobija, crtanje, knjige, društvene igre, filmovi, serije, muzika.. Ali i vježbam, evo, tri puta tjedno kroz fizikalnu terapiju. Pravi sam predstavnik svoje generacije – smije se grleno dok završava rečenicu.

Priznaje mi da je taj njezin “geek” optimizam i samostalnost često ovise o tankoj niti zvanoj sustav osobne asistencije.

- Imam asistenticu na osam sati dnevno preko udruge. Iako mi je ona spas, taj sustav je rupa bez dna. Moja prijateljica, koja je u sličnoj situaciji kao i ja, također ima asistenticu, stalno živimo u strahu što će biti ako one odu. Plaće tih ljudi su sramotno male i nitko ne želi raditi taj težak posao. Ako moja asistentica nađe bolji posao, ja ostajem doslovce “zakočena” u stanu dok ne nađem novu osobu kojoj moram iznova objašnjavati kako da me podigne, obuče - priča Kristina bez uljepšavanja i nastavlja - Ljudi misle da je to netko tko ti samo pravi društvo, ali ona je puno više od toga. Kad nje nema, onih 40 minuta borbe s odijevanjem u krevetu, pretvara se u nemoguću misiju.

Obična šetnja ili poligon s preprekama

Nakon popijene Cocte i moje kave, odlučila sam se prošetati s njom kroz grad. Htjela sam vidjeti taj njezin put do stana, tu njezinu svakodnevicu na licu mjesta. Ono što je za mene bila obična kratka šetnja, za nju je bio poligon s preprekama.

- Vidiš ovaj nogostup? - upitala me dok smo prelazile cestu - Izgleda novo i uredno, je li tako? Ali svaki taj rubnjak koji nije izveden savršeno “ na nulu” za mene je potres. Ljudi koji projektiraju ceste trebali bi sjesti u kolica i samo jednom proći ovuda gdje mi sada prolazimo. Shvatili bi da taj mali “dum-dum” efekt koji ti ni ne osjetiš, meni prodrma cijelo tijelo.

Dok smo prolazile Zagrebačkom, pokraj niza trgovina, samo bi kratko pokazala rukom:

- Tu ne mogu ući.. Ni tu.. ni tu..

Nije ništa drugo trebala reći. Rekla mi je sve. Gledala sam kako vješto upravlja svojim bolidom izbjegavajući neravnine koje ja do tada nisam ni primjećivala. Šokiralo me koliko je mentalnog i fizičkog napora potrebno samo da prijeđeš s jedne strane ulice na drugu u gradu koji poznaješ cijeli život.

- Najteže je kada te ignoriraju - priznala mi je dok smo se približavale Leggieru - Znalo mi se dogoditi da čekam autobus, a vozač me pogleda, zaključi da mu je prevelika tlaka spuštati rampu i samo produži. Kao da me nema. Ali ne šutim više. Pišem prigovore, zovem, tražim da se to ispravi. Ne tražim sažaljenje, nego pravo na normalno kretanje.

Koliko toga u životu doživljavamo zdravo za gotovo, shvatila sam tek hodajući uz nju to subotnje popodne. Noge koje nas nose, vrata koja otvaramo bez razmišljanja, rubnjaci koje niti ne primjećujemo, stol u hladu. Za nju, ništa od toga nije “samo”.

Ovo nije priča o njezinoj hrabrosti, bilo bi to previše lako. Ovo je priča o nama, o društvu u kojem egzistiramo i o društvu koje okreće glavu kada to ne bi trebalo. Jednostavnije je gledati u zaslon mobitela nego se suočiti sa svijetom oko sebe koji je ovdje, opipljiv.

Ispratila sam ju pogledom dok je odlazila onako moćna u tom svom bolidu, s Taylor Swift narukvicom na naslonu za ruke, vješto izbjegavajući prepreke na cesti. Usporedila sam ju s vozačem formule, odgovorila mi je najljepšim osmijehom na svijetu.

Kristina odavno vozi svoju utrku života, pitanje je samo hoćemo li joj mi ostali ikada biti prepreka na stazi, ili ona glasna podrška koju trebaju sve Kristine u ovoj poziciji.