Velikogorička priča o Marini Drašković i “Fuji” - prvom judo klubu u Hrvatskoj namijenjenom djeci s teškoćama
U srcu jednog grada, tamo gdje se snovi i hrabrost sudaraju, postoji jedno posebno mjesto koje zrači ljubavlju, podrškom i nevjerojatnim duhom. To je mjesto gdje se nadanja pretvaraju u snage, a prepreke postaju prilike. To je mjesto koje je osnovala jedna iznimna žena, s ciljem da pruži svjetlo dječjim srcima koja se često suočavaju s posebnim izazovima.
Ovo je priča o Marini Drašković & „Fuji“- prvom judo klubu u Hrvatskoj namijenjenom djeci s teškoćama. U ovom čarobnom klubu, svako dijete se dočekuje s osmijehom i toplinom, bez obzira na svoje sposobnosti ili izazove koje nosi sa sobom. Tu se stvara zajednica u kojoj se potiče svako dijete da ostvari svoj puni potencijal, stekne samopouzdanje i nauči vrijedne životne lekcije kroz judo.
Opisali su te kao upornu i tvrdoglavu osobu, s mekim srcem i vizijom kojom mijenjaš svijet oko sebe.
-Smije se – da, dobro su me opisali, takav se rodiš. Tata mi je znao često govoriti da je počeo pregovarati sa mnom još od malih nogu, već kao četverogodišnjakinjom. Ali osim genetske predispozicije i odgoja, veliku ulogu imala je i moja sportska karijera i to što sam s 9 godina ušla u natjecateljski judo. Tada sam bila jedina djevojčica u prvom judo klubu u V. Gorici i moram reći da sam veći dio svoje karijere bila jedina cura u klubu koja je ozbiljno natjecateljski trenirala. To nije timski sport gdje se ti možeš „sakriti“ iza kluba, ovdje si prepušten sam sebi i izgradnja karaktera je bila brza, jer sam od najranijih godina naučila da ja trebam preuzeti svu odgovornost i posljedice sama za sebe. Nekako mi je to bila vodilja u životu, sama si i sama sve moraš i trebaš – kazala je Marina.
-Od prvog turnira na kojemu sam osvojila medalju, rekla sam svojima da želim ići na Olimpijske igre. Postavila sam si veliki cilj, ali nažalost nisam došla ni blizu rezultatima da bi došla na OI, iako sam bila u reprezentaciji, nastupala sam, proputovala cijelu Europu. Kada sam shvatila da ništa od mog cilja, priznajem da sam se osjećala kao neuspješna osoba. Iako sam već npr. 2019. godine imala 7 godina „Fuji“. Poistovjetila sam životni uspjeh sa sportskim rezultatima. Ali to je još uvijek bila faza odrastanja, danas tako ne mislim. Često mi sami sebi postavimo neke prepreke i uvjerenja koja u konačnici stvarno nemaju veze ni s čim. Moj sportski život, uostalom kao i svakog profesionalnog sportaša, nije bio nimalo lagan. Trenirala sam 2-3 puta dnevno svaki dan, živjela sam neko kraće vrijeme i u Sloveniji u njihovom najjačem svjetskom judo klubu koji ima 5 olimpijskih ženskih medalja. I tamo sam trenirala tri puta dnevno i živjela u dosta teškim uvjetima. Sve sam to izgurala i to me u konačnici izgradilo u ovakvu osobu kakva sam sada. Ne žalim niti za jednim trenutkom u svom životu.
-Pred kraj sportske profi karijere, upisala sam i završila Ekonomski fakultet. Zanimala me organizacija i management. Htjela sam onda biti top manager. Naravno da nisam mogla pronaći posao čak dvije godine, jer nisam imala nikakvog iskustva. No to mi je opet pomoglo na drugi način, vratila sam se u dvoranu kao trener u Pinkyju (isto judo klub u VG op.a.) i stalno mi se u glavi motala ideja da bi trebala nešto napraviti za djecu s teškoćama. U to vrijeme je bio jedan trener aikida koji je radio s djecom s cerebralnom paralizom. Pričala sam o tom ideji mnogim kolegama trenerima, trenericama i svi su mi govorili da nema šanse, jer da to nije izvedivo i da nije ni najmanje jednostavno, jer su djeca većinom u kolicima. U takvim situacijama u meni se probudi nevjerojatan inat, te me je tada teško zadržati. Mislila sam si ma kako nema šanse? Šanse uvijek postoje samo ako imaš volje... I tako sam odradila prvi judo trening za djecu s cerebralnom paralizom i to je bio trenutak kada mi se život preokrenuo naglavačke. Do tada u životu nisam upoznala osobu s ikakvom vrstom invaliditeta i nisam ništa znala o tome. Sjećam se tog treninga jasno kao da je bio jučer. Trenirala sam dvije blizanke, prekrasne djevojčice. Nakon tog treninga one se onako na sve četiri zalete k meni, zagrle me. Sjećam se da sam pomislila: „Hej, imaš 26 godina, grle te dvije curice koje prvi puta vidiš u životu i govore ti – hvala.“ Hvala za što? – Pa to što si nam napravila trening. To je bila prijelomna točka u mom životu. Prodrmale su moj život iz temelja, moj sustav vrijednosti koji sam imala do tada, jednostavno je puknuo kao balon od sapunice. Nitko mi nikada do tada nije rekao hvala zato što ih treniram. Od tada život gledam drugačije, to je definitivno. Počela sam se mijenjati. Nakon toga, ništa više nije bilo isto – prisjeća se Marina.
Kako si se pripremala za treninge, jer kao što si sama rekla, nisi baš imala nekog iskustva za takav izazov?
-Prvo sam posjetila fizioterapeute nekih klinaca, da vidim što smijem a što ne. Sve ostalo su bile naše kreativne ideje, kako prilagoditi koju tehniku. To je bio stvarno veliki izazov, ali ujedno je zanimljivo i zabavno. Povratne informacije koje smo dobivali od djece su bile nevjerojatne. Svaki naš trening uključuje grljenje, smijanje, poljupce, umiranje od smijeha (to je viši level), a opet smo uspjeli uspostaviti disciplinu koja je potrebna na treningu. Jako brzo su se počeli pokazivati znaci napredovanja kod djece. Od poboljšane motorike, fokusa i pažnje, pa do ponašanja općenito. Uspjeli smo ih staviti u neku strukturu koju su oni bili sposobni pratiti, a s druge strane, oni su nas zavoljeli i odmah su nam počeli vjerovati. Tebi kada dijete vjeruje, dobro se osjećaš. Evo npr. našu djecu koja ne stoje počeli smo učiti stoj na rukama, kolut naprijed, kolut nazad. Stavljali smo ih u nemoguće situacije. Njima se svidjelo što ih tretiramo kao i svu drugu djecu. Imaju odličan program koji je u potpunosti prilagođen njihovim potrebama. Ostalo je povijest.
Oko toga ima dosta posla, od pripreme do realizacije. Je li te to emocionalno iscrpi?
-Ne, uzviknula je – ne iscrpi me to, već me napuni pozitivnom energijom. Iscrpi me sve okolo, od potrage financiranja, do organizacije kluba. Trudimo se da naša djeca budu kao i sva ostala, da imaju kimona, jakne, majice, sve što im treba. To je ono što mi odnosi dosta energije i vremena. Mi smo siva zona od samog početka. Bili smo rekreativan klub do prošle godine, pa nismo mogli povlačiti neka dodatna sredstva.
-Osnivanjem kluba, osnovali smo i Sportski savez osoba s invaliditetom, sada je to Parasavez koji se direktno financira iz budžeta grada. Nešto nam pomaže i grad V. Gorica pored financiranja preko Parasportskog saveza. Sreća da nemamo najam dvorane jer treniramo u Pinkyju – koji nam daju dvoranu besplatno. Imamo 56 članova, 10 trenera i 75 djece na listi čekanja. Za polaznike je apsolutno sve besplatno, znači da ne plaćaju članarine, majice, kimona, ni kampove.
-Sudjelujemo na EU projektima, financirala nas je i Američka ambasada, pa Erasmus projekti... snalazimo se kako znamo. Imamo sponzore, već par godina nam pomaže i Rotary klub Velika Gorica. Izdaci su ogromni, ali nekako se nekim čudom uspijemo pokriti svaki mjesec. Ostvarili smo suradnju s Futsal Dinamom i imamo jednog odličnog kreativnog Marka Kosa koji radi crowdfunding kampanje za nas. Voljela bih reći da nam je financijski segment stabilan i siguran, ali nije.
- Sve te muke s kojima se svakodnevno susrećem nestanu kao rukom odnesene kada odem na trening. Tamo se napunim pozitivom, pa je motivacija za daljnju borbu i dalje tu. Nas je deset u klubu koji radimo i svi smo apsolutno posvećeni klubu. Oni nisu tu zbog novaca, to sigurno, nego zbog drugih benefita koje su osvijestili da tu dobivaju u radu s tom prekrasnom djecom. To su sve moji prijatelji, brat, najbolja prijateljica, koji su mi najveća podrška u ovome što radim.
-A da nije tako crno, moram se malo pohvaliti; prošle godine smo platili pripremu za maturu za naših četvero polaznika judaša, koji su danas studenti prve godine. Platili smo školovanje našoj Petri Orešković, koja je postala prva judo trenerica s invaliditetom za osobe s invaliditetom. Odlazimo na razne radionice, prošle godine smo imali onu za izradu sušija. Je da to nema veze sa sportom, to je čisto društveno djelovanje.
Prošle godine dobila si posebno priznanje za svoj rad. Nevladina organizacija koja se na svjetskoj razini bavi promocijom fizičke aktivnosti - International Sport and Culture Association (ISCA) proglasio te „Uzorom godine“. Čestitam ti na tome. Tko te predložio za tu nagradu i što je to promijenilo u tvom životu?
-Ivana Pranjić je prijateljica koja radi EU projekte, s njom sam surađivala dok sam radila za Hrvatski judo savez, pomagala mi je oko pisanja projekata i tako smo se zbližile i postale prave prijateljice, ona me prijavila za tu nagradu. Nisam htjela nikakvu halabuku oko toga. Smije se i nastavlja - Iskreno, nije mi to ništa promijenilo u životu. Meni puno više vrijedi nagrada koju su dobile Petra Orešković i Sanja Delladio za promociju edukacije Europske Judo unije u 12. mjesecu prošle godine u Beogradu. Meni ne trebaju nagrade, imam ih dosta. Ponos Hrvatske, Turopoljsko srce, ne znam ni sama koje su sve. Ja sam puno sretnija kada nagradu dobije netko iz mog kluba, nego ja. Ne mogu reći da su te nagrade po mom sustavu vrijednosti na nekom visokom mjestu.
- Završila sam program „sportske diplomacije“ u Americi u trajanju od 5 tjedana, za koji me nominirala Američka ambasada u Hrvatskoj
-Pred godinu dana sam postavljena u Europskoj Judo Uniji (EJU) – kao voditelj adapted judo projekta. To ne zna mnogo ljudi ovdje. Fascinirali smo predsjednika EJU demonstracijom kate za crni pojas koji smo prilagodili za našu Petru koja ne može hodati. Sanja i Petra su to izvodile na otvorenju Europskog kata prvenstva u Rijeci i time su ga doslovce rasplakale.
Nakon toga su me pozvali da im se predstavim u EJU i predstavim svoje viđenje adapted juda unutar EJU-a. Imala sam desetominutni monolog, bili su oduševljeni, ponudili su mi da vodim taj program. Inkluzivni judo nije nova stvar, to rade već 30-40 godina, no, na žalost, svaka organizacija ima svoja pravila i viđenje kako bi to trebalo izgledati. Ljudi iz pojedinih saveza nisu pričali godinama zbog tih razlika tko je u pravu. Prvi zadatak mi je bio da pomirim zavađene strane i da donesemo jedinstvena pravila. Uspjela sam i to, i takvi ujedinjeni u 11. mjesecu prošle godine u Nizozemskoj organizirali smo prvi judo turnir za osobe sa svim vrstama invaliditeta pod okriljem EJU na kojemu su se natjecali džudaši iz 25 država. Na tom natjecanju nastupila su i četiri natjecatelja iz Fujia čime smo postali natjecateljski klub.
Tvoja kvaliteta je prepoznata i u svijetu, pa ako to nije uspjeh, onda ne znam ni sama. Kako se tvoja obitelj nosi s tvojim tempom?
-Imam devetogodišnjeg sina Bornu, koji ima razloga da bude tu i tamo ljut na mene, jer nisam stalno doma. Trudim se kada god mogu voditi ga sa sobom, da barem na neki način nadoknadim to vrijeme koje ne provodimo zajedno koliko bi željeli. Suprug je muzičar i „strength and conditional coach“, tako da naše dijete odrasta u jednoj dosta nestandardnoj obitelji, gdje oba roditelja putuju na sve strane. Mi radimo od doma, ili smo u dvorani. Drago mi je da nam dijete vidi da roditelji rade posao koji vole, to mi je puno bitnije od mnogih stvari. Jer onda kada mu se desi loša ocjena u školi, posjednem ga i objasnim mu cijeli njegov životni put. Ako neće imati dobre ocjene neće se moći upisati u školu koju želi, a kamoli na fakultet. On odrasta uz roditelje koji žive svoju strast – a to je po meni najbitnije u životu – raditi ono što voliš.
Kupaš li se i dalje zimi u Čiću? Znala sam te vidjeti s grupom sljedbenika Wim Hoffa.
- Smije se – nastavlja – ne kupam se zadnje dvije godine jer ne stignem. Bila sam zaluđena Wim Hoffom i prakticirala sam to jedno vrijeme stvarno jako aktivno, no evo, u zadnje vrijeme ne stignem.
Stalno nešto učiš, nadograđuješ se, a tek ti je 37 godina, i sada si u najjačoj svojoj fazi u životu. Gdje ti je kraj?
-Vodim inkluzivni tj. prilagođeni judo. Edukacije za to ne postoje, ali ja sam završila i drugu srednju školu za fizioterapeuta, jer mi je falila ta podloga. Dva puta od kada je Fujija je bila edukacija da dobiješ minimum struke koju moraš imati da bi bio trener sportske rekreacije za osobe s invaliditetom, ali realno, pravo znanje ti nigdje ne dobiješ. Mi smo počeli biti ti koji educiramo. Nedavno smo imali japansku delegaciju kojoj smo demonstrirali naš program. Završila sam i tečaj samohipnoze. Rad na sebi nema kraja, uvijek imate još nešto za „popraviti“. Kako sam uporna i inatljiva po prirodi, volim samoj sebi dokazati da nema prepreka i nema ograničenja, tako i sebi podižem svakodnevno ljestvicu očekivanja od same sebe. Evo primjera, uvijek sam htjela biti osoba koja čita knjige, ali jednostavno nisam stigla, nikako nisam uspijevala u tom naumu. Nakon pročitane knjige „Atomic habits“ rekla sam sama sebi – danas je Marina osoba koja čita knjige i u toj godini sam pročitala 65 knjige. Od publicistike, do romana, stručne literature. Volim čitati.
Na čemu si zahvalna u životu?
-Na više stvari sam zahvalna, no sretna sam što mogu ujutro ustati i sama otići u kupaonicu i oprati zube, da me ne mora netko odnijeti i čekati. Zahvalna sam i na to što se mogu posvađati sa svojim sinom – smije se i nastavlja – i što može odjuriti u svoju sobu i zalupiti vratima (nije da to baš odobravam, ali OK). Zahvalna sam što si sama krojim svoj život i što mogu raspolagati svojim vremenom, što imam slobodu upravljanja svojim životom i što ne ovisim ni o kome i ljudi koje ja volim ne ovise ni o čijoj skrbi ili nečem sličnom. Zahvalna sam na svojoj obitelji koja mi je podrška, na svom suprugu bez čije podrške danas možda ne bi bilo Fujia.
-Sretna sam što živim u gradu kojeg najviše volim. Obožavam ga i nikada ne bih mogla živjeti nigdje drugdje. Imam osjećaj da zahvaljujući tome što smo mali grad da je i Fuji lakše prepoznat.
-Voljela bih da se više čuje glas mladih entuzijasta koji pokreću malo drugačije projekta i programe nego one standardne i uobičajene. Imamo u gradu jako puno kreativnih ljudi koji čuda rade za sredinu u kojoj žive. Tu bih posebno izdvojila Aninu glazbaonicu, jer se radi o jedinstvenom programu kojega Ana provodi za djecu s teškoćama. Mislim da bi ona mogla više dati svima nama kada bi imala podršku okoline. Ima predivnu energiju, baš je prava autentična umjetnica.
Djeca s teškoćama u razvoju često se suočavaju s predrasudama, ograničenjima i izazovima koji ih mogu obeshrabriti. Ali u Fuji klubu, ti izazovi postaju sredstvo za rast i razvoj. Ovdje je svako dijete dobrodošlo, bez obzira na svoje fizičke ili emocionalne prepreke. Svaki korak koji napreduju, svaka prepreka koju savladaju, svaki osmijeh koji zasjaji na njihovim licima, svjedoči o njihovoj hrabrosti i nevjerojatnoj snazi. Danas priča o Fuji klubu odjekuje diljem zemlje, nadahnjujući ljude da se suoče s predrasudama, da pruže podršku i da vjeruju u snagu svakog djeteta.
(Sandra Sarija)