Velikogorička priča o Memyju: "Bez obitelji nema kvalitetnog i dobrog posla"

Slastičarnica Memy je simbol našega grada. Postala je kultna od samog otvorenja prije 44 godine, točno na dan 1. svibnja 1980.godine, a posjećuju je političari (među njima je i bivši Albanski predsjednik Sale Berisha), te mnogi poznati iz javnog i kulturnog života Lijepe naše i naravno svi mi koji smo odrastali s Memijem.

Memetalij Zenuni - Memy kako ga od milja zovu, iako je sada umirovljenik, ne miruje kako bi se to možda očekivalo u tim godinama, itekako je aktivan u društvenom životu našeg grada i dalje je u slastičarni kao i prvog dana.

Doselili su se u Veliku Goricu davne 1946. godine iz Makedonije i kako sam kaže otac je već na samom početku rekao kako je zaljubljen u ovaj grad i da ga smatra najboljim za život od svih mjesta koja su upoznali do sada. Da je tome tako, najbolje svjedoči odluka da tu osnuju život za svoju obitelj, pokrenu posao i ostanu zauvijek. Tu ljubav prenio je i na svoju vrijednu obitelj.

Od Visokog brijega gdje su otvorili prvu proizvodnju sladoleda, pa nakon toga i slastičarnu u Zagrebačkoj ulici, na mjestu gdje je sada A1 do nove slastičarne na mjestu gdje su sada Narodne novine, pa sve do ove zadnje lokacije na kojoj je i dan danas Memy; ova vrijedna obitelj neumorno radi.

Memy je vrlo brzo postalo omiljeno okupljalište mladih, ali i onih malo starijih. Tu su popijene mnoge kave, limunade, pojedene tone sladoleda, ali najdraže nam je svima jelo koje je i dan danas na meniju i po čemu je poznat – to je bila prva pizzerija u Velikoj Gorici. Mnogi do tada nisu ni čuli da postoji jelo takvog naziva, pa kako i sam kaže, bilo je puno situacija kada žene nisu mogle izgovoriti tu riječ, pa su je šaptale jer su mislile da se radi o nekoj prostoj riječi.

Kako ste došli do prvog recepta za pizzu?
- Ja sam bio vrstan slastičar, a u slastičarstvu se kaže da kuhar ne može biti slastičar, pekar ne može biti slastičar, ali slastičar može biti pekar i kuhar. U slastičarskoj školi učili smo sva vrsta tijesta a i sam sam proučavao mnoge kuharice i knjige o tome. Jako dobro sam upućen u materiju – smije se, pa sam tako iz puno pokušaja uspio dobiti tijesto koje je bilo spremno za daljnju proizvodnju. Prva pizza je djelo mojih ruku.
I dan danas nastavljam potragu za novim vrstama tijesta pa često svoje najbliže iznenadim novim receptom.
- I sada kada pričam o novim projektima o kojima uvijek razmišljam, svi su vezani uz hranu. To je čista magija, jer kada ti se nešto jede, prvo pomisliš što bi, pa tek onda kako. Hrana je energija, esencija života, stoga tome pristupam jako ozbiljno i s puno odgovornosti. Ne pripremam hranu koju ne jedem i ja sam. Jedan Japanac je rekao „izgledaš kao ono što jedeš“, slažem se s njim, jer je zaista u pravu. Što god da jedemo to nas predstavlja. To mi je doslovno promijenilo percepciju prehrane.

Jeli uopće bio moguć neki drugi odabir posla kojim ćete se baviti?
- Pa i nije, jer to mi je u krvi. Moj životni mentor bio je moj otac. Sjajan čovjek, pedagog, majstor u svom poslu. Bio je jako omiljen u Turopolju i često ga se ljudi sjete, jer je otvoreno pokazivao ljubav prema ovom gradu. Ponosan sam na njega jer je doista utjecao na okolinu svojim pristupom životu i poslu, naravno. Ne smijem ne spomenuti i svog strica, od kojega sam jako puno naučio, bio je izuzetno pametan, prošao je II. svjetski rat – prošao je sito i rešeto. Davao je dobre savjete o životu i u poslu.
- Obitelj je ta koja ti daje vjetar u leđa i od kuda sve kreće. Mi smo jedna velika obitelj i podržavamo jedan drugog u svim situacijama. Bez obitelji nema kvalitetnog i dobrog posla. Moj odabir životnog poziva bio je ustvari jako logičan.
- Prije sam puno više putovao i upoznavao različite kulture i narode, nego danas. Iz svega viđenog mogu samo poručiti da jedino radom i uz pomoć obitelj ovakav tip posla kojim se mi bavimo može opstati. Imam dva sina i dvije kćeri i desetero unučadi i ponosan sam na sve njih, ne zato što nastavljaju ono što smo mi odavno započeli, nego što ulažu u svoje obrazovanje i napreduju.

- Ja sam i dalje aktivan, bez obzira na to što sam službeno u penziji, osim što pratim sve kulturne događaje u gradu, pratim i što se događa u svijetu. Pratim trendove i smišljam nove ideje koje bi mogao implementirati u posao. Treba biti otvoren novim idejama u životu. Jedino tako možemo ići naprijed.

Često vas se može vidjeti u ozbiljnim razgovorima s raznim ljudima. Znam da jako puno pomažete na sve načine našoj zajednici i trudite se da to ne spominje, želite ostati što anonimniji kada su takve stvari u pitanju.
- Dolaze mi razni ljudi na razgovor ili po neki savjet. Za svakoga uvijek pronađem vremena jer sam zahvalan na povjerenju koje mi ukazuju i to nikada neću ugroziti. Razgovaram s ljudima o njihovim problemima, pokušavam im svojim primjerom ukazati na je sloga bitna, da je primjerice brak svetinja i da se oko toga treba jako truditi i svakodnevno raditi na njemu. Volim ljude, volim što im mogu pomoći i imam dar detektirati gdje je problem. Mogu beskonačno s njima razgovarati dok zajednički ne dođemo do dobrog rješenja. Ljudima danas treba pomoć, treba ih netko saslušati, podijeliti im savjet. Otuđeni smo sve više i velika je čast kada ti se netko obrati za takvu pomoć. Nema tu neke sile jer majstorija je nekoga uspjeti promijeniti. Ništa ne ide na silu. Glavna i osnovna esencija naših života je ljubav. Ona se kreira, stvara, o njoj se brine. Ako tu poruku mogu prenijeti na nekoga onda sam sretan čovjek.
Kada se urušava obitelj urušava se i društvo. Zato sam uvijek tu za sve kojima treba riječ utjehe, savjet ili jednostavno da ih netko sasluša. Dolaze mi znani i neznani, moje srce je ispunjeno tim povjerenjem i ljubavi prema njima.

Danas je kriza morala, identiteta, čovječanstva. Imam osjećaj da se sve kreće u nekom krivom smjeru.
- Treba prihvaćati različitosti, moramo biti mekši jedni prema drugima. Moramo poticati dobre stvari, ono što Bog daje, ono što je Božje. To je osnovna esencijalna stvar.
- Mi trebamo raditi dobra djela, to je osnovna stvar, kroz dobra djela smirit ćemo tenzije. Bit ćemo tu gdje trebamo biti kao ljudi, društvo. Smatram da se dobrim djelima ne treba hvaliti, jer ih ne radim zbog pohvale društva, već zbog svog srca.

Šteta što više ljudi ne razmišlja tako.

- Moramo tako razmišljati, nema života ako tako ne razmišljamo.
Ako mene boli nešto, boli i tebe. Ako je tebi loše, ni meni ne može biti dobro. Dok to ne shvatimo bojim se da će nam svima biti teže nego što bi trebalo.
- Ja mojim radnicima uvijek govorim, nemojte stajati samo iza šanka ili frižidera, izađite ispred u poziciju kupca. Pogledajte svijet iz druge perspektive. Ljudima koji tu dolaze treba pružiti lijepi osjećaj. Oni su došli ovdje uživati, u sladoledu, kolačima, pizzi. Odabrali su ovo mjesto da tu provedu svoje vrijeme. I zato im to trebamo pružiti - užitak.
Gost mora biti zadovoljan, ne ja nego gost. Kada je tome tako onda sam i ja zadovoljan.
I to je cijela filozofija na kojoj je postavljen ovaj posao, davanje a ne uzimanje. Ti moraš voljeti ovaj posao, ne možeš ga raditi samo radi zarade. Ako je samo zarada cilj, to onda nije dugoročno ulaganje u posao.
- I danas svaki dan uđem u našu kuhinju, jer sam ovisan o tim mirisima. - smije se

Društveno ste aktivni, i postali ste praktički brend našeg grada. Imate li političkih ambicija?
- Politika je zanimanje, a ja nisam u stranci, jer me politika kao takva ne interesira.
- Ono što mene vuče naprijed je očuvanje kulturne baštine i nacionalnog identiteta. Svi mi mali narodi često zaboravljamo ono što nas određuje, a to je jezik, kultura, običaji.
- A da sam političar prvo što bih napravio je da bi povećao plaće učiteljima, profesorima, policiji, sudstvu. Na prvom su mjestu učitelji/profesori, zbog njihove odgovornosti koju imaju prema našoj djeci koju usmjeravaju u životu.

Imate li nekih neispunjenih želja?
- Nemam, zato što sam realan. Ne radim velike planove u životu, jer veliki planovi donose velike brige, a od brige nastane bolest. Možemo imati želje, snove, to je poželjno, no treba biti realan u svemu tome. Očekivati da se npr. obogatiš preko noći je nerealno, i zato smatram da ne treba nepotrebno trošiti energiju na stvari koje ne možeš ostvariti i na koje ne možeš utjecati. Ono što je Bog odlučio da ćeš imati to imaš, na ostalo ne možemo utjecati.
Planiram sada dovršiti piramidu od čokolade s hrvatskom baklavom koja neće biti u standardnoj ponudi već sam to zamislio kao ekskluzivan poklon npr. za neke poslovne partnere, godišnjice, rođendane. To mi je želja i planiram to uskoro dovršiti.

Kako provodite slobodno vrijeme ako ga uopće imate?
- Volim voziti bicikl, čitam, surfam po internetu, slušam muziku, uživam u malim stvarima koje me vesele. Ako sam se umorio, ja se idem odmoriti, opustim se. Mislim pozitivno i razmišljam o lijepim stvarima. Što vrijedi ako mislimo crno?

Što biste poručili naraštajima koji dolaze?
- Upotrebljavajte društvene mreže umjereno, čitajte više, pogotovo ono što vam treba za školu. Učite, radite preko ljeta, učite se radnim navikama. Savladavajte prepreke koje su pred vama, one su tu da odrastete u zrele i pametne ljude. Učite se lijepoj komunikaciji, budite obzirni jedni prema drugima. Razmišljajte pozitivno.
Ne bojte se zasukati rukave jer od rada nitko nije umro.
- Moja majka znala mi je reći: "Voda sine koja teče je pitka, čovjek koji radi i stvara je kao ta tekuća voda. Voda koja stoji, bara ona se usmrdi." Tko bi želio biti bara? - Ne znam nikoga.

Vrijeme je jednostavno proletjelo u razgovoru s ovim gospodinom. Njegove riječi dugo će mi odzvanjati u glavi i srcu. Ljepota ovoga grada zaslužna je za dolazak ove obitelji i možemo se složiti s njim, da je ovo najljepši kraj u Hrvatskoj i da je ova naša zemlja najljepša zemalja kojima su prolazili i idealna za život.
Ako nešto od njegove životne filozofije primijenimo i u vlastitom životu sigurna sam da ćemo svi biti barem malo sretniji sami sa sobom a onda i sa svijetom oko sebe.

(Sandra Sarija)