Velikogorička priča o obitelji Brigljević i njihovoj boutique craft destileriji: Najponosniji smo na našu slogu!

Brigljevići su stara turopoljska porodica koja se prvi puta spominje još davne 1513. godine u selu Kurilovcu, a mnogi iz ove porodice obnašali su časne dužnosti u Plemenitoj općini Turopoljskoj. Interesantno je da su zadnja dva župana Plemenite općine Turopolje bili Brigljevići – Ladislav Brigljević i Vladimir Brigljević Puso. 1946. godine ukinuta je Plemenita općina Turopolje, no, nažalost, o njima ne zna mnogo, osim onoga što je zabilježeno u obiteljskim albumima.

Brigljevića ima svugdje po svijetu - od Australije, Njemačke, Amerike...

Bila sam u gostima kod velikogoričke obitelji Brigljević u njihovoj istoimenoj boutique craft destileriji, koja je jedna od prvih, ako ne i prva takva destilerija u zemlji. Tko su oni i koja je njihova priča, ispričat će nam njezin osnivač Miljenko i njegova kćerka Gabrijela.

Proizvođači su desetak vrhunskih proizvoda od likera, gina, odležanih voćnih rakija i viskija. Sve se to nalazi praktički u srcu našega grada, u najljepšem dvorištu kojega sam imala prilike vidjeti i vjerujte mi na riječ, da je imalo izvedivo, ostala bih ondje zauvijek.
Otvorili su mi vrata svog malenog, a opet tako velikog i prekrasnog svijeta. U radnoj sobi gdje smo vodili razgovoru dominira ogroman stol, koji je ovoga puta bio prekriven punim bocama božićnog likera koji su pripremali isporuku klijentu. Nisam im htjela oduzeti previše vremena, pa sam odmah krenula na posao.

Od kuda baš destilerija žestokih pića? Prvo je pitanje koje sam odmah postavila Miljenku.

-Imao sam 46 godina kada sam odlučio promijeniti profesiju i iz sigurnog poslovnog okruženja, krenuo sam u nepoznato. Posao mi je postao tlaka, svaki dan više-manje sve isto. U tim godinama čovjek je u najvećoj psihičkoj i mentalnoj snazi i može još mnogo toga dati da sebe i okolinu u kojoj živi. Na poslu sam promijenio sve pozicije koje sam mogao s obzirom na struku i više nije bilo nikakvih izazova za mene. Nisam čovjek koji želi biti pasivni promatrač svog života, tako da je odluka da krenem u nešto novo zapravo potpuno prirodna za mene. A kako je došlo do ideje za destileriju - nastavlja – pratio sam i pratim hrvatsku vinsku scenu, sa svojim prijateljima. Putovali smo po Hrvatskoj, pratili što se sve događa i tako sam došao na ideju, s obzirom na to da ovdje u mom okruženju nema baš vinograda, nismo se mogli baviti vinarstvom, ali ima prostora u segmentu jakih alkoholnih pića. Iako je to već danas totalno drugačija slika na tržištu, tada je bilo dovoljno prostora da zauzmemo svoje mjesto na njoj. Tri godine sam radio paralelno na tom novom projektu i na službenom poslu. No kada sam ovaj drugi posao postavio na noge, otišao sam s HRT-a, na kojemu sam cijeli svoj radni vijek radio kao snimatelj. Nisam požalio ni sekunde, jer sam sretan s ovim što radim i što kreiram za sebe i svoju obitelj.

Postoji li neka službena edukacija za to?

-Nažalost, ne postoji ni dan danas za ovu profesiju koju mi radimo. Ali to me nije spriječilo da uložim svu svoju energiju i strast, da prikupim sve znanje koje mi je bilo potrebno kako bismo stvorili destileriju. Putujemo po svijetu po raznim destilerijama, punionicama, skupljamo iskustva drugih, volimo vidjeti što drugi rade. Stalno isprobavamo nešto novo, educiramo se. Ovo nije posao, to je stil života koji nam svima u obitelji odgovara, i u koji smo svi uključeni na ovaj ili onaj način.

U početku smo krenuli s likerima koji su dobro kotirali na tržištu, prepoznati su među ugostiteljima.

To je odlika stvarno velikih ljudi, uskočiti u nepoznato i dati sve od sebe da se prilikom takvog skoka dočekate na noge.

Ma ne smatram da je to neka velika stvar, možda zato što nisam od onih koji sjede i kukaju, koji ne mijenjaju ništa u svom životu. Ako ne mogu promijeniti što me smeta, maknem se i imam mir. Tako vam je sa svime u životu, lošim brakom, karijerama, prijateljstvima, poslovima. Nismo stvoreni za patnju, već da uživamo u životu i da budemo aktivni sudionici svog života. No ljudi su vrlo često skloni preuzeti neke uloge u životu i poistovjećuju se s njima s puno ozbiljnosti. Ne opredjeljuje nas poslovna karijera, pa tako da kroz život ideš samo s etiketom „ja sam doktor“, nisam doktor (smije se), ali sam i tata svojoj djeci, muž sam svoje žene, prijatelj svojim prijateljima, pa čak sam i gazda svom psu. Uloga imamo jako puno i ne trebamo se čvrsto držati samo za jednu. Ja nisam svoja profesija. Profesija je nešto što plaća račune, a ostalo je život. Zato ako vas nešto muči i tišti, pojedite nekaj fino, počastite se nekom čašom dobrog pića, uživajte i guštajte u životu. Život je lijep, samo ga mi nepotrebno kompliciramo.

Dok tako priča sa mnom, radi nešto na računalu i uskoro iz printera izlazi A4 format s naljepnicama za boce koje su na stolu. Oboje uzimaju pauzu da to pregledaju. Energija koja se širi oko njih je topla, prijateljska, pozitivna i motivirajuća. Baš je gušt biti u prostoriji s njih dvoje.

Pitam tko im radi sve vizuale za boce?

Sami – odgovaraju u isti glas.

Gabrijela nastavlja:
Treba biti različiti od drugih, od dizajna vizuala do boca, u taj proces smo svi uključeni u to, cijela obitelj.

Koja je tvoja uloga u svemu tome pitam ju.

-Ja sam trenutno zadužena za marketing, a od prošle godine sam uključena u posao u punom radnom vremenu.

Tata se nadovezuje: Gabi je sada zadužena da preuzme i nastavi priču.
Gabrijela širokog osmijeha - učim se u tom proizvodnom dijelu, destilaciji, što je vjerojatno škola za cijeli život. To je ljubav, to je strast, to nije posao, to je način života. Želimo sačuvati obiteljsku baštinu, jer smo prvi u ovom poslu, prva generacija nasljednika. Vinari imaju već 4-5 generacija vinara koji nastavljaju voditi obiteljski posao, mi smo tek na početku. Šteta bi bila da to što je tata pokrenuo padne u zaborav. U ovaj posao uloženo je već 20 godina rada i truda. U dosta toga smo bili prvi, a i okušali smo se u novim stvarima čak i s neke privatne strane. Sve je jako uzbudljivo i kreativno i zahtjeva široku paletu vještina i znanja koje se mogu paralelno razvijati u svim smjerovima. I dalje planiramo ostati craft proizvodnja, ne planiramo otvarati nikakve ogromne hale i ići u industrijsku proizvodnju, nego se želimo baviti baš malim serijama i dozvoliti si prostora da i dalje eksperimentiramo i da tražimo nove okuse, i da možemo isprobavati neke nove metode koje na ovim prostorima još nisu zastupljene. Ali kao što je tata spomenuo, to je plivanje uzvodno, jer ta naša kultura nije baš razvijena. Mislim pri tome na jaka alkoholna pića. Vino je tu dosta napredovalo, vidite da sada već svi vrte čaše, mirišu sadržaj, gledaju teksturu, pijuckaju. Generalno kada podvučemo neku crtu ljudi ipak znaju odabrati dobru bocu vina, no kod žestice je to još uvijek zapostavljeno.

Mi smo među prvima pokrenuli radionice i kušaonice, a pogotovo na ovom našem području. Zapravo Zagreb i okolica nemaju baš destilerije koje imaju i kušaonicu, nema mjesta gdje se ljudi mogu okupiti i nešto naučiti.

Imate li podatak tko više pije gin, muškarci ili žene?

Tata odgovara – nema tu više podjela na žensko i muško piće, to je zastario način razmišljanja. U svijetu jakih alkoholnih pića žene su počele preuzimati glavne i vodeće pozicije. Tako je na primjer škotsku viski industriju preuzela žena i to kao glavni destiler i šef proizvodnje, što znači da su direktno odgovorne za sadržaj boce. Žene ulaze u najtvrđe muške tvrđave škotske industrije, a da u tome nisu same, dokazuje i sličan primjer u Francuskoj. Veliki broj žena preuzeo je ulogu mastera u obiteljskim destilerijama, koje su preuzele nasljedstvom.

Vidim da pratite trendove, pokazujući na Gabrijelu.

Ponosno se nasmijao i kimnuo glavom i nastavlja – je, više je žena na našim radionicama nego muškaraca. Mislim da se muškarci malo više srame dolaziti na nekakve radionice, sudjelovati u nekim takvim događanjima.

Vi ste bili taj koji je donio odluku da krenete u proizvodnju gina, od kuda ljubav prema tom piću?

Ja sam generacija Novog vala, naše piće je bio gin tonic, viski cola, vodka juice... To mi je ostalo u dobrom sjećanju. U nekom vremenu je gin nestao, a vodka je preuzela primat i ušla u koktel industriju, pa je sljedeća tri desetljeća dominirala scenom. Tek dolaskom Hendrixa 2011./2012. počeo je njegov povratak na scenu. Hendrick's se probio na američko tržište i tako je krenulo. Jeste li znali da je Hendrick's gin jedan od malih brendova ogromne škotske destilerije William Grant & Sons koji su najveći proizvođači alkohola u zemlji, a gin im je bio kao usputni proizvod - i da, na čelu im je također žena kao glavni head destiler - Lesley Gracie. Ona je stvorila brend gina, s kojim je osvojila cijeli svijet. Pratio sam događanja na toj sceni i bilo je jasno da se otvara prostor za njegov povratak. Tako sam istraživao sve do čega sam mogao doći kako napraviti svoj gin, iako ovdje još o tome nitko nije razmišljao niti ga spominjao. Tu sam vidio priliku i uskoro sam složio dobitnu kombinaciju. Kažu da je to prva stepenica u destilaciji i da ga je najjednostavnije napraviti, zbog čega ga ima u toliko kombinacija i varijacija. Ja sam to išao eksperimentirati prvenstveno za sebe i stvarno sam bio zadovoljan kako je sve ispalo. U degustaciju su bili uključeni svi poznati, od obitelji do prijatelja (Smije se). Već 2016. godine imali smo prvi gotovi gin u boci. Iako smo do tada već jako puno radili s mnogim ugostiteljima, nisam nikome uspio prodati niti jednu bocu. No to me nije obeshrabrilo, znao sam da moram biti strpljiv, što i nije bio neki problem, jer nam proizvodnja gina nije bila presudna za opstanak destilerije. U proljeće iduće godine je sve krenulo. Tako je buknula potražnja, da su te godine na adventu u svim kućicama imali u ponudi kuhani gin. U par mjeseci nastao je lom. Tako smo do danas napravili 3 vrste gina. Iza toga stoji puno istraživanja, proučavanja povijesti tog zaboravljenog pića, od suvremenih destilerija pa sve do unatrag do 18. stoljeća i londonskih dokova. Tako smo ubrzo nakon što smo izbacili taj prvi gin krenuli i s Gin radionicama, na kojima im prezentiramo sveobuhvatni pogled na to omiljeno piće. Moramo biti kreativni, jer se kao takvi ne smijemo nigdje reklamirati niti oglašavati.

Gabrijela nastavlja - Kod nas je zabranjeno reklamirati jaka alkoholna pića i duhanske proizvode, stoga su naše radionice jedan od bitnijih formata marketinga, taj osobni faktor nam je jako važan. Najbitnije nam je dovesti ljude do toga da nešto probaju. Uživam u tim radionicama i komunikaciji s ljudima koji dolaze kod nas provesti par sati, dobro se zabave i još pri tome nešto i nauče, to iz mene izvlači svu kreativnost. Po njihovim reakcijama vidimo da radimo odličan posao. No mi ne mirujemo, stalno se nadograđujemo i stalno idemo naprijed.

Tata nastavlja – mi smo promijenili pića koja smo radili do sada. Prije deset godina bavili smo se isključivo likerima, jako malo s nečim jačim, osim travarice, nismo imali skoro ništa. Danas nam je fokus i proizvodimo najviše 3 vrste destilata, po uzoru na francuske destilerije, s time da je naš pravilnik o jakim pićima dosta fleksibilniji u odnosu na njihov. Tako sada radimo Apple brandy, ali na način kako Francuzi rade Calvados u Normandiji. Radi se o destilatima jabučnog vina, odležanog u hrastovim bačvama na više godina. Druga stvar koju radimo je vinjak – ali radimo ga kao Armagnac – dakle vinski destilati koji su više godina odležani. Treća stvar koju radimo i to u suradnji s Craft pivovarom – počeli smo proizvoditi viski. Tako da sada već četvrtu godinu imamo ga na odležavanju. E sada je nama jako bitno, budući da mi punimo skladište i da te boce ne izlaze tako često, niti su to tako česta izdanja i nema izdanja sa stalnom etiketom. Kako je neka bačva ili 2-3 bačve sazrela da može ići u bocu, to će biti jedna etiketa limitiranog izdanja. Ne može biti veća ekskluziva nego što je.
Gabrijela nastavlja – shvatili smo da mi svoje kupce moramo stvoriti, da znaju što uopće mogu ovdje očekivati i dobiti, zato smo taj fokus zapravo prenijeli na edukacije, radionice, kušanja, da nam što više ljudi prođe kroz tu destileriju, jer svaki od njih, koji odavde ode, može biti naš brand ambasador koji širi priču.

Vaša obitelj ima jako dugu povijest da li imate kontakte s prezimenjacima?

Svi Brigljevići dolaze iz istog korijena, i ovi iz Lomnice i Kobilića, do onih u Americi i Švicarskoj. U našoj obitelji bilo je svega, od političara, svećenika, do običnijih ljudi. Jeste li znali da je Antun Mihanović bio zet od Brigljevića i da je dvorac Mihanović zapravo dvorac Brigljević, a on je tamo dolazio u goste pa su ga prikladno preimenovali u dvorac Mihanović. – ponosno će Miljenko.

Lijepo je imati podršku takvih predaka, ali to je i velika obaveza za vas da i vi ostavite neki trag za sobom kao i oni, pa sudeći po povijesti nema šanse da ne uspijete u životu.
Miljenko – Uspjeh ili neuspjeh je tako relativna stvar. U životu ide red rude red koksa. Nije to ništa posebno. Iskreno, ne zamaram se nekim velikim uspjehom, to dolazi samo po sebi ako radiš i živiš po svojim načelima. Ne smatram da smo mi nešto posebno uspješni, sretni jesmo, zadovoljni jesmo...a što je uspjeh? E, to je već neka druga tema. Sretan sam i zadovoljan sa svojom obitelji i našom slogom, eto, to je uspjeh na koji sam najponosniji.

Kako se odmarate kada ne radite?

Oboje se gledaju i kimaju glavom... Miljenko odgovara – ne odmaram se, meni je ovo rad i odmor. Imam samo ovo i ne treba mi nikakav drugi dodatni sadržaj.
Volimo fino jesti – uključuje se Gabrijela, putujemo i upoznajemo se s drugim destilerima. Volimo velika obiteljska okupljanja i druženja. Svi kuhamo, ali za fish i gulaš je tata glavni. Odemo i do Whiskey Cluba u Zagrebu također na neke degustacije, radionice, tu imamo ekipu prijateljima s kojima svaki mjesec nešto novo isprobavamo i družimo se.

Planovi?

Nastaviti ovako kao što radimo do sada, razvijati nova pića, upoznati što više ljudi s našim radom

Dok me Gabrijela vodi kroz punionicu i skladište, ispitujem ju o bačvama, kojih je nemali broj. Mnogi od nas ne razmišljaju o tome kako se obično alkohol pretvara u ukusno plemenito piće i da ova čarobna transformacija izravno ovisi o bačvi u kojoj tekućina potječe i na kraju sazrijeva u kvalitetnom alkoholu. A bačvi ima odasvuda: od slavonskog hrasta, do američke hrastove bačve. Pripremanje za postupak od kojih se dobiva vrhunsko piće zahtijeva poznavanje materije i dobru brigu oko svake.

Za nekoga tko je promijenio život za 360° i započeo novu karijeru iz ničega, uspjeh Miljenka Brigljevića je velika stvar na koju mi kao građani Velike Gorice moramo biti jako ponosni.
Njihov The Flying Cat Gin ponosno nosi titulu prvog hrvatskog craft gina.

S proizvodima koje nude i uspjesima koje postižu s njima, njihovo će ime biti upisano u povijest ovoga grada kao i imena njegovih predaka. Još jednom se snaga obitelji pokazala ključnim faktorom za postizanje uspjeha. Podrška i razumijevanje najbližih i motivacija igraju presudnu ulogu u ostvarivanju svih ciljeva. Gabrijeli, kao i njenom ocu, želim ispunjenje svih poslovnih i privatnih planova, a vama predlažem da posjetite destileriju, odslušate radionicu i dobro se zabavite sa svojim prijateljima, dok pritom naučite nešto novo.

(Sandra Sarija)