Velikogorička priča o Ranchu Kurilovec i obitelji Stepanić - Čarolija nastala iz ljubavi prema prirodi i rodnoj grudi

Kada spomenemo Ranch Kurilovec, velika većina stanovnika našega grada zna da se radi o bajkovitom mjestu, svega nekoliko kilometara od centra Gorice. Mjesto gdje možete proslaviti najljepše trenutke u vašem životu, daleko od gradske vreve u okruženju kojeg ne možete pronaći na svakom koraku. Ali ovo nije samo mjesto za bijeg od svakodnevnog života. To je domaćinstvo koje njeguje ljubav prema konjima, prirodi, rodnoj grudi. U našoj avanturi pridružili su nam se Juraj i Tomislav Stepanić. Otac i sin, prijatelji, partneri u poslu. Energija koja se širi oko njih je zarazna i prelazna i uskoro smo se svi smijali na glas dok smo pričali ovu priču..

Upitali smo Tomislava, od kuda inspiracija za pokretanje ovog posla.

- Priča seže u daleku prošlost koju će najbolje ispričati tata, koji nije imao konačan cilj kada je kupovao ovu zemlju. Njega je vodila istinska želja da ovom prostoru vrati sjaj koji je imao dok je on bio dijete. Ja sam imao 8-9 godina kada je to kupio. Njegov potez su većinom nazivali iracionalnim, s obzirom na to da je zemljište bilo jako devastirano i uništeno, puno smeća. Nitko nije mogao razumjeti zašto se to kupuje, nije bilo logike, ili ju nitko nije mogao dokučiti, osim mog oca.

- Sve je postepeno vodilo do ovoga što imamo i što radimo sada, od pansiona za konje koje je otac pokrenuo 2004. godine, pa do ovog Rancha koji sada organizira mnoge svadbe i proslave. Od postojećih objekata tada su bili samo ostaci ciglane, betonski stupovi. Hangar smo izgradili 1995. godine. S obzirom na to da smo se doma bavili poljoprivredom, pa smo doma imali pajceke i krave, početna ideja je bila da ranč bude poljoprivredna baza za obradu polja i svega, pa smo tu držali traktore, strojeve.

- U nekom trenutku je pokrenuo i pansion s konjima, za što stvarno mogu čestitati svom ocu na hrabrosti i snazi da se upusti u neki potpuno novi izazov u ozbiljnijim godinama, ali to se u konačnici pokazala kao odlična odluka. Nakon što je tata 2003. godine otišao u mirovinu, morali smo smisliti novi izvor prihoda, pa smo tako pokrenuli pansion za konje. Tako smo se time bavili nekih desetak godina, tj do 2014. godine, s time da tu još nije bilo ceste, struje, vode.. Mi smo vodu za konje vukli na agregat. Prvu godinu smo po zimi vozili toplu vodu u bačvama da bi mogli miješati s ovom hladnom da se konji ne prehlade.

- Ova priča s organizacijom vjenčanja i evenata pokrenula se 2014. godine sasvim slučajno, kako to obično ljudi vole reći, kada smo supruga i ja planirali vjenčanje. Nismo bili oduševljeni s ponudom sala za vjenčavanje koje su bile u tom trenutku na tržištu, tako da smo odlučili da ćemo napraviti tulum na našem Ranchu. Uzmimo u obzir da je u to vrijeme na zemlji bio taj hangar, ova manja kućica u sredini, što je trebalo biti dovoljno za 50- tak planiranih gostiju. Naravno da nismo ostali na tom broju nego smo ga poduplali i došli do brojke 120. Za svaki slučaj smo rezervirali i šatore jer je bila planirana kiša – usred ljeta.. - smije se i nastavlja:

- Proslava je bila fantastična, svima se svidjela i tako su nas počeli propitkivati i vuči za rukav da bi i oni tu imali fešte. Počeli smo ubrzano uređivati ranč, malo smo povukli betona, neke smo stvari doveli u red i počeli smo se oglašavati. Od prvog dana kada smo se oglasili nastao je lom. Telefoni su počeli zvoniti i znali smo da se moramo dobro organizirati da sve bude kako treba. Uopće nisam imao pojma da postoji tolika potražnja za takvim vidom objekata. Krenuli smo s manjim svadbama, među prvima smo krenuli sa svadbama na otvorenom, uz poseban oprez koji je bio vezan uz vremenske uvjete, tako da smo prvo vrijeme još imali i šator u pripremi za svaki slučaj. U početku smo mogli organizirati do 50 posjetitelja, pa ubrzo i za 80-ak. Tako smo se „šlepali“ do 2017. godine. Potražnja je bila ogromna, s time da se i broj uzvanika povećavao. U međuvremenu smo napravili onu Hrvačićevu kuću 2018. godine. Kako smo na Ranchu imali onaj ogromni hangar koji je bio pun sijena (5-6 tisuća bala je znalo biti spremljeno), odlučili smo napraviti novi sjenik, a ovaj prenamijeniti u prostor za svadbe. Došli smo već do tridesetak svadbi godišnje. Svojim rukama smo taj prostor preuredili u prostoriju za svadbe. Sami smo to radili tata, brat, ja, bratić.. moja žena.. Svaki detalj je prošao kroz naše ruke. Samo su nam krov majstori napravili, ostalo smo sve sami. Dizajn sam prepustio svojoj ženi Nataliji, jer je ženska ruka najbitnija za taj završni touch.

Sve je krenulo u punom zamahu do 2020. godine kada je sve stalo u cijelom svijetu. No oni su, kažu nam, uspjeli preživjeti i tu krizu. Tomislav o supruga su dali otkaz na poslu i posvetili se samo Ranchu i 2022. godine odradili 80 svadbi!

Koliko ljudi stoji iza ovog projekta -pitamo ih,

- Svi u obitelji smo angažirani oko Rancha. Tata kosi, ima tri traktora i da bi cijeli teren pokosio, potrebno mu je tri dana.

- A onda krećem ispočetka – nadovezuje se tata Juraj.

- Imam ja još i dva pomagača, to su moji prijatelji, penzioneri s kojima se družim svakodnevno. Svima nam je tako zabavnije provoditi dan, u prirodi i na zraku - kaže uz osmijeh.

Vi nemate problema s radnom snagom na što se svi žale, kod vas je u pitanju obiteljski posao, kao što mi je nedavno Memy rekao – da bez podrške obitelji nema pravog posla - pitamo.

- Mi nemamo s tim problema. Treba biti pošten prema ljudima i platiti ih koliko taj posao vrijedi, uvažavati ih. Iskren i transparentan odnos je najvažnija stvar u društvu. – kaže tata.

Kako je vaš sin Tomislav rekao, u početku niste imali neku završnu viziju kako bi ovo mjesto trebalo izgledati. Kako je ova zemlja izgledala iz vašeg sjećanja?

Smije se i odgovara: – Ovo je nekada bilo smetlište, ali idemo po redu. To je nekada bila Firstova ciglana, negdje 1927. godine. Dvadesetak godina kasnije su je devastirali do kraja. Vide se i dan danas ostaci tvorničkih dimnjaka. Ovdje su nekada bile peći i linija za proizvodnju cigle i crijepa, za to vrijeme jako moderna tvornica. Uspjeli smo doći u posjed nacrta tako da znamo kako je to sve skupa izgledalo, ustvari pred skoro 100 godina. Nakon oslobođenja je devastirana. Postrojenje je preseljeno u ciglane Mraclin i to je postalo ničije.

- Ciglanu su za vrijeme rata vodili Odrčići, brat od Franceka Odrčića, njih su na žalost ubile ustaše zbog tko zna čega. Iza njih je ostala kćer Marica, a First je završil u Aušvicu, on je uspio preživjeti. Da bi se mogao ukrcati na brod u Rijeci za Izrael, moral je to nekome darovati, pa je poklonio svojoj kćerki. Ona je pak to prodala 60.- ih vrtlarima Salopekima iz Dankovečke. Njima su pak uzimali za zgrade zemlju, voćnjake i poljoprivredna zemljišta, tako da su oni planirali preseliti sve ovdje, međutim stradali su u nekakvoj saobraćajnoj nesreći, dok su vozili flance na tržnicu i nikada se nisu tu preselili. To vam je bilo seosko smetlište, zapušteno i zaboravljeno od svih. Kada je to postalo naše, morali smo to dovesti u red. Bilo je tu brda piljevine, smeća, karoserija, veš mašina, šikara. Velkom je to sebi prisvojio kao smetlište - kazao nam je uz smijeh.

- Ja sam emocionalno jako vezan uz ovu zemlju, jer sam se tu igrao kao klinac. Tu gdje su šume, tu je bila voda. Sve je bilo u potocima i zelenju. Lovili smo ribe i proveo sam najljepše djetinjstvo i već od tada sanjam da je to naša zemlja.

- Kada sam doznao da se ovo prodaje, svim silama sam se trudio da to dođe u naše ruke. Praktički u zadnji čas sam napravio uplatu u našoj Gruntovnici.. San se počeo ostvarivati.

- Tako vam je to pomalo krenulo. Nema tu stabla kojeg nisam ja posadil. Računajte da sam počeo s tim projektom 1989, godine i od tada do sada, ovo je se ljepše i ljepše. Priroda stvarno čuda čini.. I mi svake godine još nekaj posadimo.. I kada vidite tu ljepotu, kako vam priroda vraća što se brinete o njoj, dobivate i razne ideje. Onda vidite gdje bi kaj pasalo, kaj bi još trebalo.

Vi ste čarobnjak, mi bismo vas tako nazvali. Imali ste srce i dušu i inspiraciju za ovu zemlju, kažemo, a on nam odgovara:

- A da, ništa bez srca i ljubavi, sve dolazi iz srca. Znate, morate izbrusiti ideje, ali onda kada sve sjedne na svoje mjesto, srčeko zaigra, i onda znamo da je to to. Sve mora imati nekog smisla.

Vama se žaruljica pali iz srca i ljubavi. Ne iz kalkulacije kako ulažete u ovu zemlju u ovaj posao, samo da zaradite hrpu novaca. Vi ste vizionar ogromnog srca, zaljubljenik u ovu svoju rodnu grudu. To je razlika. Ljudi koji imaju neku viziju, koji žele napraviti nešto lijepo za okolinu u kojoj žive, nešto dobro ne samo za sebe i nego i za druge, u stanju su napraviti ovakvu magiju, kakvu ste napravili vas dvojica. Ali prvenstveno je krenulo sve od tate.

Smije se, pomalo mu je neugodno zbog komplimenata koje smo mu uputili:

- Je, sve treba doći iz srca. Znate, pred par godina nudili su nam ogromne novce da to prodamo nekim strancima koji bi ovdje gradili skladišta. Mi smo doma vijećali oko te ponude i zaključili da kaj će nam toliki novci? Hoćemo li biti nešto pametniji od njih? Nećemo.. Hoćemo li napredovati kao ljudi? Nećemo.. Odlučili smo ne prodati i napraviti svoj mali mikro svemir. Nismo nikada bili imućni i uvijek smo pazili na svoje novce. To su samo problemi, nemreš spati, ne stvaraš ništa.. pa kak bi nam djeca ispala? Do uspjeha treba doći polako i postepeno. Onda je to pravi put, barem za nas, barem za moju obitelj.

Pitamo ih obojicu kako se slažu:

- Slažemo se kao najbolji frendovi,a kako drugačije, kada je on legenda. Sretan sam što imam takve roditelje. On je veliki radnik, takvih više nema. To je onaj stari kov, radi od malih nogu i nikada ne staje. Pa dok je radio u Zmaju prije smjene je doma hranio stoku, pa onda otišao na posao.. a u pauzi dođe i posadi npr. orah.. jer si je tak zamislio da treba biti.. i što je najbolje, u pravu je - kroz smijeh će Tomislav.

Tata se ubacuje: -Svaki orah ima priču. Da da, svaki.. sve je prošlo kroz moje ruke. Kak sam znali gdje kaj trebam posaditi? Pa vrlo jednostavno, hodate po zemlji, osjećate kako se ona ponaša i znate, jednostavno znate. Sve to dolazi iz srca. Vidite ovaj orah u sredini, tu ispred sale za vjenčavanje. Pa on je tri godine bio sav jadan, još je i nastradao u požaru. Uz malo pažnje evo ga sada, oporavio se i sav je ponosan. Ali morao sam ga i zaštititi, da maknem priliku nepažljivim vozačima da ga trknu ili guraju.

A kako se slažemo? Pa odlično.. ponosan sam na njega..

Koliko imate drveća na Ranchu?

- Pa sigurno više tisuća, ne znam ni sam točno, ali samo sam ja posadio 3x300 sadnica bagrema, jasena ne znam ni sam koliko, hrasta isto tako. To su brojke u tisućama. Ali tu priči nije kraj, samo nastavljamo nadopunjavati i oplemenjivati ovu zemlju novim sadnicama. Priroda vam sama pokaže kako bi neke stvari trebale biti, samo treba znati promatrati i gledati.

- Žalosti me što vidim kamo ovaj svijet ide. Tu u našem kraju se proizvodila hrana i to se treba sačuvati za buduća pokoljenja. Živimo u bogom danom području i pritisak na ovaj kraj je sve veći i veći, jer je odlična klima, zemlja i okolina je prekrasna. Svi se tu negdje žele naseliti, a na nama starosjediocima je zadatak da zadržimo svoj identitet i da ne izgubimo sebe. Mi čuvamo i pazimo svoju zemlju i iskreno se nadam da će i naši nasljednici to znati cijeniti i da će to zadržati.

Sigurni smo da se to neće "rasprčkati", jer sve dolazi „od doma“, što se vidi kako po tome kako je gospodin Juraj odgojio svoju djecu da imaju iste, ili barem slične vrijednosti koje imaju njihovi roditelji. Odradio je odličan posao zadržavši obitelj na okupu i još bolje od toga, svi zajedno rade na ovom „projektu“. Vjerujemo kako će njihovi nasljednici naslijediti tu ljubav prema ovoj zemlji i nastaviti stvarati ovu prekrasnu priču.

Imate li kakvog savjetnika, arhitekta koji vam pomaže u uređenju? - pitamo ih.

A obojica u isti glas odgovaraju: – Neee, sve sami radimo! Sve iz srca! Svatko kaže neku svoju ideju, onda se dogovaramo i tražimo najbolje rješenje. Svima nam mora leći da ideja, nema nikakvog guranja na silu.

Kako vam se sviđa Velika Gorica danas?- pitam tatu

- Ljuti me kao i većinu Turopoljaca ova betonizacija koju ne prati kompletna infrastruktura. Žalosti me i uništavanje turopoljskog kraja, naše predivne prirode. Kao što sam rekao mi smo proizvodili hranu, a danas je toga sve manje. To me brine i ne razumijem da to ne mora biti prioritet. Pogledajte Hrašće, Odru.. Tamo ljudi sve obrađuju. Pa kako oni mogu a mi ne? Kaj nije bolje biti svoj na svome, nego nekome sluga, a opet na svojoj zemlji? Bojim se da se turopoljski identitet polako gubi i mislim da tome više nema spasa. Ja sam već prošao svoje i mislim da mogu biti realan i objektivno reći kaj se dešava. Nedovoljno se družimo preko nekih društava, skupština.. To mi se nek čini da je više reda radi. Mi smo čuvari prirode i tradicije, jer hrvatsko selo nestaje i ja sam zbog toga žalostan.

Juraj Stepanić, može biti sretan i ponosan na sve što je napravio i što ostavlja generacijama iza sebe. Iza sebe ostavlja čaroliju. Ima složnu obitelj koja diše kao jedno, sinove koji nastavljaju njegov posao, i šire ga i nadograđuju. Sigurni smo da neće dozvoliti da na ovom mjestu jednog dana nikne neki shopping centar, dapače, njegovo ime će ostati upisano u povijesti kao ime čovjeka koji je udario temelje Ranchu Kurilovec.

- Je, ponosan sam i sretan sam čovjek, s veseljem legnem i još se veselije probudim. Upijam zrak oko sebe, prepun sam ideja, inspiracija, ali to sve mora biti lagano i bez nekog presinga. Ostvario sam svoje želje i ostvarujem ih svaki dan.

Pitamo ga i je li bio na godišnjem odmoru? Kako se odmara?

- Uh, žena me ove godine namamila na more. Otišli smo u ponedjeljak, a ja sam već u četvrtak bio doma. – smije se i nastavlja: Ne moram ići negdje da budem na odmoru. Meni je ovo odmor, ovdje je zalazak sunca čaroban kao i na moru. Ovo je posao koji ne trpi godišnje odmore, to je način življenja. Kako da to ostavim na desetak dana? Pa i ova tri dana što me nije bilo osjetio sam da mi fale kada sam se vratio natrag – smije se

- Kada radite posao koji volite, onda i nije baš da ga osjećate kao tlaku.

Kaj vas može rasrditi?

- Jooj, smije se i nastavlja – srde me peseki kaj mi mačke naganjaju. Evo ovaj se pojavio tu na Božić i ostal je tu – pokazuje na prekrasnog čupavca. Odličan pes, nikam ne ide i tak je tu ostao. Udružio se sa pesom od prije i oni mi naganjaju miceke. Malo galamim, vičem, pa se primire, ali i to vrlo kratko - odgovorio nam je uz smijeh.

A planovi?

- Tata Juraj nastavlja: Imam planova, o da. Želim napraviti vodeni program, bare, jezerca, da to profunkcionira i da bude lijepo kao na Plitvičkim jezerima. To mi je želja, da napravim isto kao što je bilo kada sam ja odrastao ovdje. Želim povratiti stari izgled tvoj svojoj maloj mikro lokaciji. Nadam se da ću i uspjeti u tome.

- Imam mir u duši, imam božji blagoslov i to vam se nikakvim novcima ne može platiti. Pa nama doma nikada nije dosadno, imamo neograničenu zanimaciju. To vam je zadovoljstvo življenja, ne znam da li me razmete?

Tomislav se priključuje: – Neka sve bude ovako, a mi ćemo se potruditi da bude sve još i bolje i da kao i do sada možemo raditi ono što volimo.

Gospodin Juraj je zaista posebna osoba, kao što njegov sin Tomislav kaže za njega. Čovjek koji radi od malih nogu, koji nema dana predaha. Ništa mu nije teško, pa i krenuti u nepoznatu avanturu i ići za srcem, kao što je išao kada je kupio zemlju svojih snova. Radio je da prehrani svoju obitelj i da im pruži normalan život. Pa čak i ako je to za njega značilo dizati se ujutro u 5 i leći nešto prije ponoći, kada završi sa svim i tako godinama. Tu radnu etiku je prenio na svoju djecu i to se vidi iz svakog detalja na Ranchu Kurilovec. Započeo je posao s konjima, držao je i pčele, putovao s njima po lijepoj našoj na ispašu, proizvodio je i med. Omogućio je svojoj djeci odlično obrazovanje dao im je kruh u ruke, kako se kaže. Visokih moralnih načela, još više radne etike.

Tomislav je samo nastavio njegovim stopama, nadopunjujući ovu priču svojim idejama, ljubavlju i ulaganjem cijelog sebe u ovu zemlju i ovaj kraj.
Svakodnevno svjedočimo kako Juraj i Tomislav Stepanić svojim neumornim zalaganjem oblikuju budućnost Rancha Kurilovec, pružajući vrhunsku uslugu i stvarajući neprocjenjivu vrijednost za zajednicu, na radost svih nas. Poželimo im sreću.