Velikogorička priča o Romani Rožić: "Uvijek sam bila buntovnica, a moja Gorica je bila odlična odskočna daska za daljnji život i snalaženje u njemu"

U svakome društvu postoje pojedinci koji koračaju putem manje prohodnim, oni koji se ne prilagođavaju lako ustaljenim normama i pravilima, koji pišu svoja. Ti ljudi, često nazivani buntovnicima ili alternativcima, djeluju kao katalizatori promjena svojim nekonvencionalnim idejama i nestandardnim načinom života.

Njihova uloga u društvu je višestruka: od umjetničkog izražavanja, preko društvene kritike, pa sve do predlaganja novih oblika socijalne interakcije.
Alternativci nas podsjećaju da uvijek postoji drugačiji način gledanja na svijet i da su promjene, iako ponekad zastrašujuće, nužne za napredak. Bez njih, naše bi društvo bilo siromašnije za one hrabre korake naprijed prema boljoj budućnosti.

Romana Rožić je jedna od tih ljudi. Ona je kazališna i filmska redateljica, scenaristica, spisateljica, muzičarka, i jednom riječju – umjetnica. Buntovnica također, iznimno jake energije upakirane u sitno, nježno tijelo, vrlo lako bi zbunila sugovornika. Iza krhke vanjštine krije se vrhunski britak i direktan um, upakiran u veliku životnu enciklopediju koju svakodnevno nadopunjava novim iskustvima i spoznajama.

Rođena u velikogoričkom rodilištu 60-ih godina prošlog stoljeća, a porijeklom je kako ponosno naglašava, iz Buševca. Upalila mi se lampica kao kićeno božićno drvo kada mi je to rekla, pa je moje prvo pitanje bilo – koja je to magija prekrasnog malog mjesta nedaleko od Velike Gorice, koji ima više članova u svojim mnogobrojnim udrugama, nego što ima stanovnika?

- Buševec je posebno mjesto posebne energije i prekrasnih ljudi. Od davnina je kultura i dramska umjetnost prisutna u njemu, o čemu svjedoči i stogodišnje kazalište. Sve je počelo od Stjepana Radića koji je tamo osnovao prvo kulturno prosvjetno društvo za seljake. Prvi ogranak Seljačke sloge koji se poslije proširio po cijeloj Hrvatskoj. Iz Buševca je sve krenulo. Imamo tu npr. Josipa Kovačevića, istaknutog turopoljskog pisca i kulturnog djelatnika, pa do cijele liste renomiranih glumaca koji su porijeklom iz Buševca (Medvešek, Vanda Winter, Filip Detelić...), možemo slobodno reći da je Buševec kulturno leglo ovoga kraja.

Ti si ustvari genetski povukla tu ljubav i strast prema glumačkom svijetu.

- Sigurno da jesam [progovara kroz osmijeh], kao malo dijete gledala sam te predstave, baka me još čuvala i držala u naručju. Sjećam se još tih slika i predstave „Matija Gubec“, koja me se toliko dojmila, da je na neki način obilježila moj put, a prisjećam se još kao dijete da se tu snimala i „Turopoljska svadba“, film koji je dobitnik mnogih nagrada.

Umjetnost se dobro primila na našem području. Zašto je tome tako? Ne znam, ali mogu pretpostaviti da su ljudi oduvijek pokušavali na neki način oplemeniti svoje živote. Ne smatram da sam ja nešto talentiranija od ostalih iz mog kraja, samo sam bila toliko uporna i znala sam što želim od života da sam završila i takvu akademiju. U Buševcu ima odličnih glumaca amatera koji mogu sada iz ovih stopa glumiti ravnopravno sa svim ostalim profi glumcima.

Je li svi ti umjetnici koje si nabrojala, uključujući i tebe, vraćaju na neki način to svom Buševcu?

- Kako da ne! Zvonimir Črnko je tu jedno vrijeme radio i režirao. Medvešek su bili sada na stogodišnjici i izveli su prvi igrokaz koji je tu bio izveden - „Svinjar i kralj“, oni su ga obradili i odigrali, uz Krležin monolog, dio moje monodrame...Svi se mi volimo vratiti doma. Pridonosimo koliko najviše možemo.

- A da ti odgovorim i na pitanje kakva je to magija na tom mjestu - složni su, strahovito društveni, svi uskaču jedni drugima i rade zajedničkim snagama. Ambiciozni su i visoko obrazovani i jako kreativni. Velika većina njih je kroz razne udruge proputovala skoro cijeli svijet.
Znam za tebe od svog najranijeg odrastanja u gradu. Nikada nisi bila pripadnica mainstreama, predvodila si jednu malo drugačiju subkulturu, a za ono vrijeme ste bili začetnici alternativne scene Velike Gorice. To su mahom bili vrlo obrazovani mladi ljudi koji se nisu htjeli uklapati u neke životne stereotipe.

Kako je izgledala alternativa iz tvog kuta?

- Uvijek sam bila buntovnica, ali sam bila mlada pa mi se svašta toleriralo, danas to ne bi prošlo. Lakše je u ono vrijeme biti alternativan jer je u svijetu već bio prisutan hipi pokret, pa punk...sve su to bili veliki pokreti. Danas globalno nema alternativnog pokreta masovnih razmjera. Postoji „grupa metalaca“, ali to je nedovoljno da bi se mogao nazvati pokretom. Sve je to mainstream kojemu se današnje generacije priklanjaju jer nemaju novih smjerova. Nisam bila jedina u gradu, naravno, bila sam među predvodnicima tog pokreta. Mi smo u to vrijeme jako puno čitali, bili smo željni znanja i sve smo upijali kao spužve. Pa čitali smo Dostojevskog u petom razredu, Marqueza u šestom, Orianu Fallaci u osmom... Nismo to radili jer smo morali, mi smo to htjeli, interesiralo nas je. Imali smo filmove, kazalište i knjige. No, naša generacija je bila nastavak starije grupe na koje smo se mi ugledali: Miljenko Brigljević, pok. Saša Božić, Ivo Pukanić, Rene Matoušek, Jasminka Tihi Stepanić. Ta ekipa je izdavala kulturni časopis KLJUČ, a mi smo učili od njih. Oni su bili pravi predvodnici, a ja samo mali komadić tog velikog kotača.

Kako je alternativna scena Velike Gorice utjecala na grad, što ste napravili po tom pitanju?

- Naš grad je bio puno manji nego što je danas i više-manje smo se svi znali. Imali smo pokušaje organizacije alternativne umjetnosti, pa je tako postojala i kazališna grupa Izlog koja je predstavljala Hrvatsku u Beogradu s mojom predstavom u kojoj su sudjelovali i glumili moji prijatelji iz Gorice. Nakon toga sam primljena na Akademiju. Grad je prepoznao našu želju za drugačijom umjetnošću i pružili su nam potpuno povjerenje. Dali su mi ključ od Kluba mladih radi kazališnih proba. Možda nas nisu apsolutno razumjeli, ali su nas podržavali. Svi smo bili više-manje odlični učenici, velika većina je pohodila razno razna školska natjecanja, tako da nam stariji nisu mogli ništa prigovoriti. Odvagali su da nismo baš toliko opasni kako smo izgledali jer smo hodali u podrapanim hlačama, velikim širokim majicama, košuljama. Iz ove perspektive danas, nisam sigurna da bih ja nekome dala ključeve društvene imovine, s nepunih devetnaest godina. Jesam ja odgovorna, čak i preodgovorna, pazila sam na sve, ali moglo mi je nešto i promaći, zar ne?

Kakvo ti je bilo odrastanje u Gorici?

- Najviše mi fali iz tog doba Klub mladih, Stotka i ta muzika uz koju smo odrastali. Fale mi moji prijatelji, malo više mira u gradu i entuzijazam kojega smo mi onda imali možda i previše, za razliku od današnjih generacija koje baš ne pršte njime. Moja Gorica je bila odlična odskočna daska za daljnji život i snalaženje u njemu. Odrastati uz ovakva imena kao što su Božić, Pukanić, Brigljević, poželjela bih današnjim generacijama takvo iskustvo.

Kada si shvatila da želiš biti dio filmskog svijeta? Ti si, koliko znam, prva velikogorička filmska redateljica?

Još u prvom osnovne sam počela opisivati ljude i svijet oko sebe. Čim sam naučila čitati i pisati, napisala sam prvu priču o dečku iz razreda koji se zvao Šolta, koji je grizao olovke. Humoristično sam ga opisala. Voljela sam promatrati svijet i bilježiti ga od najranije dobi. Ta priča o Šolti završila je u školskim novinama. Odlično sam čitala i vrlo često sam glumila u predstavama, vodila sam i priredbe. Sve mi je to dolazilo vrlo prirodno, pri čemu su svi rano zaključili da sam umjetnička duša. Sviram i gitaru između ostaloga. Ta potreba, poriv, kreacija, sve se u meni skuplja i s vremena na vrijeme izađe kroz priču ili pjesmu. Mogla sam birati kojim ću smjerom krenuti jer sam se u svemu dobro snalazila. Nekako sam spontano zaključila da je filmska industrija jedina koja može objediniti te sve moje talente u jednu konkretnu cjelinu. Poznati Paolo Magelli jednom je prilikom rekao da je redatelj propali pisac, slikar i glazbenik – ali netko i to mora biti. Kao redatelj moraš razumjeti svaki segment svog posla. Prekretnica mi je bila doticaj s filmovima Rainer Werner Fassbindera koji su nekako začudni i imaju kazališni moment. Željela sam raditi takve filmove. Iako je filmska režija pretežno muška niša, drago mi je da danas ima sve više žena u toj branši. Ne znam je li još koja živi u Gorici, ako da, neka nam se javi.

Tko su Zli bubnjari s kojima si provela dugi niz godina?

- Osnivač „Bubnjara“ je Kornel Šeper, dugogodišnji aktivni sudionik alternativne kulture Zagreba i pokretač mnogih inicijativa na sceni, koji je organizirao performans na zimski solsticij 30.12. i pri tome je skupljao sve zagrebačke pripadnike alternativnih bendova, pa sam tako i ja dobila poziv da im se pridružim. Znalo nas je na tim nastupima biti i do 40-ak. Svirali smo na glavnom zagrebačkom trgu, iako nikada prije nismo zajedno bubnjali ili svirali. Prvi takav nastup bio je 30. 12. 1992. godine, u tijeku ratnih zbivanja u našoj zemlji. Ljudima je trebalo poticaja, energije i radosti. Tada je to bio veliki događaj, koji se održao praktički do danas. Nebrojeno sam puta svirala s njima, prije i poslije Berlina. Zbrojeno, došli bi do nekih 15-ak godina.

Gdje si vježbala bubnjeve?

- Uh, vježbala sam doma, sve dok mi jednom prilikom nije sestra bacila lampu u glavu jer više nije mogla izdržati tu buku koja je dolazila iz moje sobe. Stvarno ne znam kako su to susjedi tolerirali. Imam osjećaj da su nekada bili puno tolerantniji nego danas. Nismo mi imali neki program koji je trebalo uvježbati, sve je to bila jedna dobra improvizacija, ali je neka muzička podloga ipak trebala biti u tome svemu. Kako smo svi muzički potkovani, ne trebaju nama neke posebne vježbe da bi zajednički uhvatili ritam. Zvali su nas na nastupe sa svih strana, imali smo puno posla. Ljudi nekako vole bubnjeve i te praiskonske ritmove.

Što si radila u Berlinu i kako je on utjecao na tebe kao umjetnicu?

- Berlin je u to vrijeme bila velika umjetnička meka, grad umjetnosti, dekadencije i eksperimenata. Svi koji nešto znače bili su tamo - od Davida Bowie do Nick Cavea. Morao si proći Berlinsku „umjetničku školu“. Nakon šest mjeseci boravka, kao apsolvent, primljena sam u Društvo Njemačkih umjetnika. Pisala sam i režirala u njemačkim off kazalištima, pisala sam za radio i televiziju (SFB, ARD, ZDF). Obožavala sam Berlin i danas mu se rado vraćam. Po prirodi sam podložna teritoriju, jako dobro vibriram i osjećam svijet oko sebe te ubrzo postanem dio okoline i ne mogu se odvojiti. Uvijek kada se s nečim tako stopim, intuitivno odlazim u drugu sredinu jer uvijek postoji mogućnost da izgubim sebe. Slično je bilo i s Berlinom, pokupila sam što mi je trebalo i vratila sam se neokrznuta u svoju Veliku Goricu, puna iskustva i znanja koja sam mogla podijeliti sa svojim najbližim prijateljima i suradnicima.

Nakon povratka iz Berlina, radi kao vanjski suradnik HRT-a desetak godina. S Tomislavom Radićem, 1992. godine pokreće Emisiju za mlade PARLAONICA u formi javne rasprave. U svakoj emisiji gostuju učenici nekih škola i tri gosta. Već od prve emisije postižu veliku gledanost. Daleke 1998. godine dobiva nagradu „Forum 21“ za Parlaonicu.

Kreativna i u naponu snage projekti su se nizali jedan za drugim. Dokumentarni film „Djeca iz 1001 noćne more“, „Savka – ruža Hrvatska“; „Baš sam fora“ koje potpisuje kao scenaristica i redateljica. Redateljica je eksperimentalnog filma „Žestoka vožnja ili o duši“. Radi kao voditelj raznih filmskih radionica, režira glazbene, namjenske i industrijske filmove i spotove, kazališne predstave, vodi Dramski studio pri Pučkom učilištu Velika Gorica, idejni autor i režiser Dionizijske svečanosti. Režira kratak igrani film „Kakav divan dan“, piše scenarij za kratak igrani film za djecu i mlade „U potrazi za turopoljskim blagom“...

Projekt na koji je posebno ponosna je "Ratni put 153. velikogoričke brigade HV" - dokumentarni film koji je realiziran 2006. godine.
Ovo je samo jedan maleni dio njezinih ostvarenja.

Što nam sada pripremaš?

- Trenutno je najaktualnija knjiga koju će izdati Pučko učilište i knjižnica Velika Gorica, a zove se Dramski set jedne bubnjarke. Knjiga će imati preko 300 stranica, napisane su već i recenzije, a unutra se nalazi jedan scenarij za televizijski film, dva dugometražna scenarija i dvije kazališne drame koje sam napisala. Knjiga se priprema skoro godinu dana, a izlazi u rujnu ove godine. Osim toga, u najavi je režija lutkarske predstave. Nažalost, slobodni umjetnici teško preživljavaju od svoje umjetnosti. Radim na više frontova. U meni još uvijek ima snage, želje i žara napraviti još jako puno, no prilika za to je sve manje.

Da se ponovno rodiš, bi li ponovno napravila sve isto kao do sada?

Nije puno razmišljala, kao iz topa je ispalila – naravno da bih, možda bih bila opreznija s nekim ljudima, ali sve ostalo bih napravila isto. Imala bih sigurno jedno dijete jer u moje vrijeme odrastanja i vremena kada sam mogla biti majka nije bilo uobičajeno biti samohrana majka kao danas. Često sam bila predvodnik promjena u društvu jer sam borbena i ne odustajem samo tako, ali za taj korak se ipak nisam odlučila jer se ne bi radilo samo o meni. U Zagrebu ima puno ovakvih ljudi poput mene, umjetnika, no u našem gradu ima nas vrlo malo, skoro da nas i nema. Često me nazivaju institucijom...Ne znam što to točno na našim prostorima znači, kako se to vrednuje, no ja se samo nasmijem kada to čujem.

Imaš li nekih neostvarenih planova?

- Umjetnici poput mene ne idu u mirovinu, stoga sve što nisam još ostvarila, stignem. Svakako je jedna od tih stvari i igrani dugometražni film. Ostalo neka bude kao do sada, zdravlje, prijatelji i okolina... Ništa mi više ne treba.

Ljudi poput Romane Rožić su zaista institucija i pravi dragulji svake sredine. Od nje svi možemo puno naučiti. Omogućiti takvim ljudima da daju sebe za veće dobro, za napredak u zajednici, nije samo pitanje priznanja njihove vrijednosti, već i ključ za otključavanje punog potencijala našeg grada.
Podržimo ih, otvorimo vrata i osigurajmo platforme koje će omogućiti Romanama naše zajednice da zasjaju u punom svjetlu svojih talenata. Time ne obogaćujemo samo svoje individualne živote, već gradimo kolektivnu budućnost na solidnim temeljima tolerancije, inovativnosti i zajedništva.
Velika Gorica već ima mnogo čime se može ponositi, a prihvaćanje i podrška različitih perspektiva učinit će nas još jačima.
Takva vam je naša Gorica - prepuna ljudi koji zaslužuju punu pažnju i poštovanje - grad velikih ljudi.