Velikogorička priča o Ronaldu Podgorskom, malom genijalcu za kojeg ćemo zasigurno još čuti

Ronald Podgorski ima tek 12 godina i polaznik je osnovne škole Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici. Naime, Ronald spada u male genijalce i u razgovoru s njim, nisam imala dojam da razgovaram s jednim osnovnoškolcem, njegov je rječnik puno ozbiljniji. U ovoj priči donosimo što je sve ovaj mališa postigao u svom mladom životu, što ga veseli i čemu se nada.

Krenut ćemo od početka, kaže on.

- U prvom razredu, sa 7. godina, naišao sam na neke programe koji me zanimaju. Bilo je to programiranje u kojemu sam vidio nešto zanimljivo. Svidjela mi se ta ideja da o tome naučim sve što mogu, pa sam tražio radionice u Zagrebu. Uz pomoć mame, pronašao sam na FER-u radionicu programiranja koja je bila napravljena za početnike ali i za one koji se već bave time. I tako sam krenuo. Išlo mi je odlično, već sam treću godinu postao pomoćni mentor."
Ako dobro zbrajam, s devet godina postao si mentor. Kako je to moguće?

- Nisam bio baš točno mentor, više kao asistent pravog mentora, tzv. pomoćni mentor. Pomagao sam polaznicima u savladavanju nekih poteškoća. Bilo je i još uvijek je jako zanimljivo.

Koliko vas ima na takvim radionicama?

- Ima puno onih s potencijalom, ali tek im je prva godina pa trebaju još malo više učiti. Trenutno nas ima 24 na FER-u.

I svi su tako pametni i talentirani kao ti?

- Velika većina da.. smije se i nastavlja

-Krenuo sam s programiranjem, ali onda sam htio napraviti i nešto što može biti korisno u stvarnom životu i tako sam naišao i na robotiku. Odlučio sam vidjeti što se sve može na robotici. Tako sam već u drugom razredu krenuo isto na FER na robotiku. No, to mi se baš i nije svidjelo, jer moram iskreno reći, mentori nisu napravili dobru prvu impresiju, nisu me kupili. Samo ću to reći. U osnovnoj školi startao je program robotike pa sam se odlučio okušati tamo, nadao sam se da će biti bolje, što je i bilo. Profesorica informatike gđa Dalija Kager, koja mi je sada i razrednica uvelike je utjecala na moj razvoj u školi. Prati me od drugog razreda. Moram reći i to da mi u prvoj godini i nije baš išlo najbolje, ali nisam odustao, već u trećem razredu počeo sam pobjeđivati na natjecanjima. Tako je sve do petog razreda."

S koliko si godina naučio čitati i pisati?

- Pa u vrtiću sam već zbrajao i pisao brojeve do 1000. Do 100 sam zbrajao i oduzimao bez zastajkivanja, a do 1000 mi je trebalo mrvicu više vremena, ali i to sam ubrzo savladao. U trećoj/četvrtoj godini popričao sam i na engleskom. Volim taj jezik, jer mi je sva literatura koja mi je potrebna, na engleskom.

Da li dečko poput tebe puno vremena provodi za knjigom?

- Učim puno, ustvari, ponavljam gradivo, a učim malo. Slušam učitelje/profesore na satu tako da mi je onda vrlo jednostavno naučeno integrirati u memoriju.

Da li je to poruka i za sve tvoje vršnjake, da li je to put do dobrih ocjena?

- Da, ne vidim smisao gubljenja vremena na satu, ako ne slušaš predavanja, jer ti onda treba duplo manje vremena da savladaš gradivo kod kuće.

Ali ipak učiš? Ipak provodiš vrijeme za knjigom?

- Da naravno.

Koji su ti predmeti u školi među dražima?

- U svoje slobodno vrijeme učim španjolski, bio sam jednu godinu na njemačkom, ali mi se nije svidjelo. Od školskih predmeta obožavam hrvatski jezik, najviše zbog profesorice Melite Delić koja ima odlična predavanja i od koje se može jako puno naučiti.
Engleski mi je isto drag, ali njime i ovako dobro baratam, zbog sve te stručne literature koja mi je potrebna, a većinom je pisana na engleskom. Imam i internacionalne prijatelje s kojima se sporazumijevam na engleskom jeziku.
Naravno da mi je na prvom mjestu informatika, to ne moram posebno niti naglašavati – smije se.

Nemam problema niti s jednim predmetom, sve volim i ne radim neku razliku, no ova tri su mi ipak mrvicu draža.

Kako izgleda tvoj dan?

- Slažem se s njom, jer i ja imam takav raspored i plan za dan. Ustajem u 6.30 – 6.45. Razbudim se, nešto malo pojedem i krećem u školu. U školi ne jedem, jer sam malo izbirljiv s jelima. Sjedim u prvoj klupi do profesorice, miran sam na satu i pratim nastavu (da ne moram doma puno učiti). Nakon škole odmorim malo, pola sata do sat, nakon čega radim domaću zadaću. Nakon toga je igra s prijateljima. Svaki dan imam tri sata slobodnog vremena kojeg mogu provesti kako želim. Naravno, ne spavam ta tri sata, nego se igram i jurcam."

Mama se ubacuje; dogovor je da ima svaki dan 3 sata za sebe, da radi što želi. Nebitno što, to je njegovo vrijeme. Čim se ta satnica počinje smanjivati na sat ili dva slobodnog, smanjujemo izvanškolske aktivnosti. Dijete mora imati vrijeme samo za sebe, i mi smo procijenili da su mu ta 3 sata to što mu treba da bi bio zadovoljno dijete. Mora se igrati, mora biti svoj. S obzirom na to da njemu treba malo vremena da nešto nauči ili napravi, ostaje mu više vremena za igru i prijatelje.
Ronald nastavlja.. Nisam nesportski tip, trenirao sam nogomet godinu dana, pa nakon toga boks kojeg sam trenirao čak dvije godine i dobro mi je išlo. No nakon godinu i pol takvog tempa, škola, treninzi, seminari.. počele su se javljati konstantne glavobolje. Stoga smo ukinuli treninge.

Čim se tempo smanjio, glavobolje su prestale.

Nedavno si se vratio s dvotjednog kampa, o čemu se tu radilo?

- Bila su to dva odlična tjedna napredne radionice programiranja u organizaciji Zagrebačkog računalnog saveza, za sve uzraste, od najmanjih, pa do onih na fakultetu. Odličan program, puno smo naučili, ali smo imali vremena i za kupanje i opuštanje.
Tu su sva djeca poput mene, pa se osjećam uvijek opušteno i ugodno s njima.

U školi me inače doživljavaju kao štrebera, ali to me ne smeta, smatram to komplimentom.

Velikoj većini djece matematika predstavlja problem, što se za tebe ne može reći, obzirom da te zanima programiranje i robotika.

- Volim izazove pa sam od nedavno krenuo i na radionice napredne matematike u MIOC-u, nastaviti ću i ove godine.
Pitamo mamu kako to sve stigne jer je Ronald dijete koje zahtijeva puni angažman oko organizacije vremena i oko vožnje do lokacija koje nisu u našem Gradu.
Dva puta tjedno ima radionice, nemamo sportske aktivnosti, pa tu dobivamo na vremenu. Ali ide na tjelesni i tamo redovito vježba, pa nekako mislim da mu je to za sada dovoljno što se tiče sporta. I sami bi bili sretni da ima više vremena za tjelesnu aktivnost.

Već 3 godine sudjeluje na projektu „Škola budućnosti“ – koju organizira STEMI čiji je core biznis robotika, informatika i umjetna inteligencija. Odlučili su se posvetiti obrazovnom sustavu unutar Hrvatske, ali su već odavno prerasli granice naše zemlje.
Između ostaloga vodi i dječju radijsku emisiju na City radiju – Zvonjalica i uživa u tome. Vodi i školske priredbe i vidim da nema straha niti treme, već naprotiv. Svako malo je na televiziji i tu dobro pliva na moje iznenađenje.
Moj glavni zadatak je da mu pomognem oko organizacije njegovih interesa i tih radionica i seminara koje pohađa.

Kada ste otkrili da imate darovito dijete?

- S obzirom na to da je on prvo i jedino naše dijete, nismo ga doživljavali nešto posebnim, sve dok nismo došli na upis u školu. Početkom petog razreda otišli smo testiranje za darovitost, ali samo zato da bi dobili tu potvrdu o izvrsnosti, kako bi ušli u taj sustav za darovitu djecu.

U našem gradu ima jako puno takve djece, nastavlja. Ali ih treba potražiti i treba ih se podržati, što je neizmjerno važno.

Moram naglasiti koliko je važno da takvu djecu podržava sustav. Mi imamo veliku sreću što imamo našu osnovnu školu i ZRS iza nas. Bez njih bi njegov napredak bio puno teži. U školi je odlična atmosfera, od razrednice prof. Dalija Kager, do psihologice Novković Poje pa do ravnateljice Monike Brleković. Otvoreni su za sve naše ideje i oni predlažu još svoje. Zahvaljujemo svim profesorima i nastavnicima u OŠ koji uvijek izađu u susret kada je to potrebno i od kojih također imamo maksimalnu podršku.
ZRS okuplja par stotina darovite djece koja su iznimno nadarena za programiranje i matematiku. To su ljudi koji već 25 godina rade s takvom djecom i imaju ogromno iskustvo. Razumiju nas roditelje, poimenice poznaju svako dijete, znaju koje su im potrebe, na čemu treba raditi. Ma samo mogu biti zahvalna na tome svemu.

Ronalde, gdje se vidiš kada odrasteš? Što misliš da ćeš raditi?

- Htio bih biti programer, to je sigurno. Ima više staza koje bi htio pratiti, prvo onu koju je moj tata pratio da radim u nekoj firmi. Znam da ću ići u srednju u MIOC, a fakultet FER. Vidim se u budućnosti kako hodam hodnicima FERA – to sam još znao u drugom razredu kada sam dao intervju za školske novine. U drugim stazama o kojima razmišljam volio bih biti izumitelj napraviti nešto što nitko drugi prije mene nije.
A najviše želim ostati normalna osoba.

Volim auto Tesla, i imao sam tu čast da sam bio gost u njihovom zastupništvu, čak sam se i vozio u njemu. Pričali su mi tamo o tome kako kompjuteri to sve pokreću misleći da ne razumijem o čemu se radi, ali ja sam sve razumio i postavljao sam im još i dodatna pitanja. Volio bih jednog dana voziti Teslu."

Kakva muzika svira u tvojim slušalicama?

Uh, jako puno toga slušam. Od grupe Queen, Bon Jovi, Coldplay, Eltona Johna, Tears for Fears, Eaglese, Animalse.

Čekaj čekaj, pa ti si pravi roker. Sviraš li koji instrument možda?

- Ne na žalost, ali želim naučiti gitaru, tako da mogu odsvirati House of the Rising sun za svoj gušt.

Što bih poručio svojim vršnjacima koja je dobitna formula za uspjeh u školi?

- Za bolji prolazak najbolje je sjediti sam u klupi i biti pažljiv na nastavi. Tako je učenje doma puno lakše. Obavezno imati vrijeme za sebe i igru s prijateljima. Buditi se ranije, napraviti svoje obaveze odmah kada ih dobiju i ono najvažnije, neka rade ono što vole u životu i gdje se osjećaju najsretniji.

Rijetko me nešto ostavi bez teksta i komentara. U ovom slučaju osjećam veliko divljenje i poštovanje prema tom malom-velikom čovjeku. Realan, odgovoran, izuzetno velike radne i moralne etike, bez trunke razmaženosti ili bahatosti. Dovoljno je velik da zna što želi u životu i što ga veseli i gura naprijed. Za primjer i puno starijima od sebe. Iskreno je poželio ostati normalan u svemu tome što želi, pa dajmo mu vjetar u leđa, kao što mu daju roditelji, škola i okruženje koji su prepoznali o kakvom se tu dragulju radi. Poželimo mu puno sreće na njegovom putu, koji god da odabere. Ronalde, hvala ti na ovom razgovoru i ponosna sam što si mi pružio priliku da te upoznam, pa da se mogu jednog dana pohvaliti što znam takvog genijalca.

(Sandra Sarija;Velikogoričke priče)