Velikogorička priča o Vladi Mikulčiću: "Turopoljski škrlet želio sam sačuvati od zaborava"

U tišini stare jezgre grada, tamo gdje je i sam rođen, pozvana sam na čašu idealno rashlađenog Turopoljskog Škrleta. Nikakvo drugo mjesto susreta nije dolazilo u obzir. Iako je moja ljubav prema kavi do sada uvijek prevladavala, ovaj put nisam imala šanse.

Obrtnik, vinogradar i vinar, lovac, predsjednik Udruženja obrtnika Velika Gorica, potpredsjednik Obrtničke komore Zagreb, podžupan Plemenite opčine turopoljske, savjetnik župana POT-a, član Upravnog odbora OKZ-a, član Turističkog vijeća... možda ima još koja funkcija koju nisam navela, no on uporno za sebe ponavlja da je „samo jedan običan čovjek“.

Vlado Mikulčić je sve samo ne običan. Osvaja na prvu svojim mirnim, tihim glasom i onom pozitivnom energijom koja se širi oko njega, mami osmijeh na lice i stvara onaj rijedak osjećaj neposrednosti... onako, iz čista mira.

Dok se ja pripremam za razgovor, on u maniri pravog kavalira donosi čaše za vino, vadi butelju Turopoljskog Škrleta iz hladnjaka.

- Bute si malo ispili...
- A budem, kako ne – brzo odgovaram.

Rođeni je Velikogoričanin, odrastao je u Plesu, u radničkoj obitelji. Otac je bio Plešan i radio je na zagrebačkom aerodromu, majka je bila iz Donje Lomnice bila je domaćica i brinula se o svima i svemu. Uz njega su rasli brat i sestra, blizanci, sedam godina mlađi od njega. Kao stariji brat, brzo je dobio svoju prvu malu odgovornost.

- Pazil sam na njih i bil sam jako brižan. Vozil sam ih po Plesu u dvojčićima, kolicima za blizance. Postoji i naša fotografija u monografiji Plesa, ona koju je snimio Mišerić.

Otac mu je, kaže, bio šarmantan čovjek. Svirao je harmoniku, a tu je ljubav prema glazbi pokušao prenijeti i na sina.

- Obećal mi je da bum i ja dobil harmoniku, ak prođem osnovnu školu s odličnim. Prošao sam ja s odličnim, ali nisam ju dobil onda kada sam ju želio, nego tek kasnije, u srednjoj školi, kada mi više nije bila tak bitna. Nisam imal vremena vježbati i svirati u to vrijeme, imal sam previše obaveza.
Nakon osnovne škole upisao je velikogoričku Srednju elektrometalsku školu, tadašnji SEM, i završio za TV mehaničara. Praksu je odrađivao u Trnskom.

- Ako sam imal nastavu popodne, prijepodne sam išal na praksu. Ako je nastava bila ujutro, popodne opet isti proces. Pješice do stanice koja je bila kod Zubaka, pa do Sigeta i pješice do Trnskog. Nije mi palo na pamet reći da ne mogu ili neću. I nije mi žao, jer sam naučil zanat. Bio sam primljen i u autolimarsku školu u Zagrebu, ali sam poslušao majčin savjet koji mi je dala, da je bolje da sam prvi u selu nego zadnji u gradu. I danas pamtim te njezine riječi. Tak da sam ostal u velikogoričkoj srednjoj školi. Nisam bil zadovoljan samo tim obrazovanjem pa sam nastavil doškolovanje u Klaićevoj i postao elektrotehničar slabe struje. Htio sam ići dalje, upisati višu školu, ali nije se poklopilo.

Zaposlio se u Gorenju, na Ravnicama, gdje je proveo deset godina, od 1979. do 1989. Prije samog odlaska iz Gorenja radio je, između ostaloga, i kao mobilni serviser.

- To je bio jako atraktivan zanat. Televizori su koštali po tisuću, tisuću i pol njemačkih maraka... a sada ga kupite za 150 eura i ne popravljate ga. Onda su se popravljale stvari. Kao mobilni serviser upoznao sam jako puno ljudi. Stjecao sam iskustvo koje će mi kasnije jako dobro doći.
Zastali smo oboje. Ja s pitanjima, on nakratko u mislima. Podiže čašu i kucamo se. Grlom mi klizi iznenađujuće dobar, pitak, osvježavajući okus vina. Promatra moju reakciju, a ja ne glumim da sam neki znalac, nego iskreno, iz srca, kažem:

- Pa ovo je stvarno odlično!

I ponovno je sam sebi postavio izazov kada je u jednom društvu izjavio da će napraviti brend sa svojim satelitskim antenama. I opet mu nisu vjerovali i smijali mu se, a on je to zaista i napravio.
I tako je počela njegova obrtnička priča. U Cvjetnom naselju otvorio je TV/video servis, a ime MIKEL (Mikulčić elektronika), ubrzo je postalo ime koje je značilo prestiž.

- Prva MIKEL satelitska antena bila je postavljena na ulazu u Goricu. Prve satelitske antene u gradu bile su moje. U mnogočemu sam bio prvi u gradu. I vrlo brzo je cijeli grad bio preplavljen mojim satelitskim antenama. Postavljao sam kvalitetne tanjure koji su u upotrebi kod nekih još i dan-danas. Napravio sam pravi bum, kao što sam i najavio da budem.

Ponovno smo zastali, da se kucnemo...
- I onda vi meni kažete da ste prosječan građanin ovog grada – smijemo se ovome. – Vi ste daleko od prosječnog čovjeka – mudro zaključujem uz gutljaj Turopoljskog Škrleta.

Gotovo tri desetljeća bio je obrtnik, ali teško je Vladu Mikulčića svesti samo na jedan posao. Bio je predsjednik Udruženja obrtnika Velika Gorica, član Upravnog odbora Obrtničke komore Zagreb, dobitnik priznanja „Zlatne ruke“. Bio je na čelu velikogoričkih obrtnika kroz dva mandata.
Dok mu nabrajam sve te funkcije da provjerim jesam li što propustila, on mirno sjedi, smješka se i kaže:

- Ma nije ti to niš... To dođe i prođe. U konačnici trebaš znati svoja ograničenja, limite i mogućnosti. Ali i vrijeme kad se trebaš povući. Svugdje sam dal najbolje i najviše od sebe.

- Više od svega sam ponosan na činjenicu da sam osposobio 50-ak naučnika kroz vrijeme servisa MIKEL. Četvorica su završila i FER. To su situacije koje mi i dan-danas griju srce. Uz mene su mogli naučiti da sam se maksimalno potrudio oko svakog klijenta, jer nisam davao prazna obećanja. Radije ne obećam, nego zeznem vlastitu riječ. To je moj životni moto. Riječ i obećanje su zakon i toga se držim. Poslu se pristupa profesionalno, a to se onda odražava i na privatni dio.

I to je njegova filozofija, način na koji funkcionira. Kada se nečega primi, ide do kraja. Kako to sve stigne, odakle mu tolika energija, pitanja su koja su mi se automatski počela motati po glavi. Koliko traje njegov dan?

- Ako imate neki cilj, ako se volite družiti, ako ste dobro organizirani i možete si isplanirati dan, tjedan, mjesec, ako želite nešto ostaviti iza sebe, to je jedini način. Kad legnem, razmišljam o poslu. Što sam napravio, što još trebam napraviti... Stalno sam u tim kreacijama. Probudim se i opet nastavim razmišljati o tim projektima - veselo zaključuje.

U obrtničku biografiju stale su i godine u Domovinskom ratu. Od 1991. do 1993. proveo je 358 dana na ratištu. I u takvom je ratnom okruženju bio na vodećim i čelnim pozicijama, kao zapovjednik ili načelnik.
Nakon rata velikogorički obrtnici počeli su živjeti malo drugačiji, opušteniji život. U Gorici je postalo popularno igrati tenis. Teniski teren u 8. martu postao je jedno od mjesta na kojem se skupljala velikogorička obrtnička ekipa.

- Mogu se pohvaliti da sam osvajač prvog turnira Velikih obrtnika i malih poduzetnika. Tak piše na peharu – smije se i nastavlja:

– Igranje tog turnira bila je stvar prestiža. Svi smo se htjeli pokazati kak smo uspješni, pa i u tenisu. Imao sam odličnu ekipu, Kolarca, pokojnog Farkaša, Haluga... Dobro smo radili, pili smo kavu svaki dan na Trgu Stjepana Radića i raspravljali o životu. Išli smo na skijanja, jedrenja... ja još i u lov. Od svih tih aktivnosti ostao mi je još jedino lov, ali i to sve manje.

Nema u njegovim riječima nostalgije ni žala za prošlim vremenom. Mirnoća izbija iz svake njegove pore, kao i zadovoljstvo što je bio dio jednog takvog vremena. Čak ni kada je shvatio da njegova osnovna struka, ona s kojom je počeo, polako nestaje, nije to doživio kao tragediju.

- Joj, odahnul sam. Konačno sam se mogao posvetiti vinogradu. Supruga i ja uživamo u našem vinogradu i vrtu. Svaki drugi dan sam tamo. Uživam u prirodi, ptičjem pjevu... Ne patim za dodatnim poslom. – odgovara u dahu.

Vratili smo se nakratko u mladost. Još kao dječak, s ocem je na Tomos Kolibriju odlazio u vinograd koji je majka naslijedila od svoga oca.

- Tata je često znao govoriti da bude to sve nestalo kada njega ne bude. Siguran sam da sada gleda na nas dolje i da je sretan, jer sam dokupil još tri vinograda sa strane. Stari sam posekel i zasadil novi. I nisam stao samo na tome. Educirao sam se za podrumara i vinogradara. To smo svi članovi Udruge prošli. Nakon toga sam završil i osnovni tečaj za ocjenjivanje i kušača vina, a poslije toga i za certificiranog ocjenjivača vina. Kada se nečega primim, idem do kraja - ponavlja i lagano ispija gutljaj.
Nakon svega što je uložio u vinograd, znanje i obnovu trsova, pitanje se nametnulo samo po sebi - zašto baš Škrlet?

- Zato kaj je naš i zato kaj ga ima malo, svega sedamdesetak hektara. Ljudi ne znaju da se Škrlet po starim zapisima veže i uz ovaj naš prostor, uz Pokuplje, Vukomeričke gorice i petrinjsko vinogorje. Nije to velika sorta, niti je u pitanju velika proizvodnja. Zato mi je bilo važno da ima svoje ime. Ja sam ga nazval Turopoljski Škrlet - odgovorio je kao iz topa.

Godišnje napravi oko petsto boca, premalo da bi ga bilo u trgovinama ili restoranima, iako ga, kaže, velikogorički ugostitelji nagovaraju da ga stave u ponudu. Za sada ga čuva za poklone, promocije i posebne prilike, jer boca s turopoljskim imenom spada među raritete.

Upravo zato mu puno znači što je kroz Udrugu Grozd i projekt InterWine, u koji ih je uključila Turistička zajednica Zagrebačke županije, s Ivanom Alilović na čelu, ta mala vinska priča dobila priliku predstaviti se široj javnosti.

- Zbog Ivane često nemam miran dan. Naganja me ko vraga – smije se naglas. – Stalno sam na promocijama i moram pričati pred gostima. Imam toliko posla ovih dana, a svako malo se moram pripremati za neki novi javni nastup. Ne znam otkud joj takva pokretačka energija. Ja to nemrem pratiti – smije se dok nam toči još jednu čašu Turopoljskog Škrleta.

Za takve se nastupe, kaže, i danas priprema. Ne voli doći pred ljude nespreman, ne voli se ponavljati i ne voli biti dosadan. I još jednom zahvaljuje Gradu Velikoj Gorici i gradonačelniku Krešimiru Ačkaru, Turističkoj zajednici Zagrebačke županije i Ivani Alilović što su Grozd i turopoljsku vinsku priču uključili u projekt InterWine.

Uz obrt, vinograd, lov i sve funkcije koje su se kroz godine nizale, jedno od važnijih mjesta u njegovu životu imala je i Plemenita opčina turopoljska. Kada sam dotaknula tu temu, uspravio se i govorom tijela mi pokazao koliko mu je to važno u životu. Bio je podžupan POT-a u mandatu župana Franje pl. Kosa. Obnašao je ulogu suca Sučije Pleso i Rakarje. A danas... danas je savjetnik župana POT-a J. Odrčića.

- Bio sam zapovjednik Turopoljskog banderija, prve vojne povijesne postrojbe koja je bila na Sinjskoj alci. Turopoljski banderij prodefilirao je Sinjem i trkalištem alke. Ugostili su nas i u Alkarskim dvorima. To neću nikada zaboraviti, toliko je bilo lijepo.

I dok se kroz razgovor nižu obrt, vinogradi, banderij, udruge i priznanja, dolazimo i do onog najvrjednijeg - obitelji. Tu se kucamo još jednom, s vrhunski rashlađenim Turopoljskim Škrletom... Razgovor iz javnog života polako prelazi u ono najosobnije.

Kaže ona stara poslovica da iza uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena. Iza Vlade već 46 godina stoji njegova supruga.

- Upoznali smo se na zabavi u Kurilovcu, na kojoj su svirali Akordi, a na koju sam došel sa svojim prijateljem Zlatkom. Bila je u nevolji, pokušala se riješiti nekog dosadnog udvarača, a ja sam uletio kao džentlmen i zamolio je za ples. Tada su se još plesali sentiši - prisjeća se s onim dječačkim sjajem u očima. I tako smo zaplesali i plešemo skupa još i dan-danas.

Sudbina je htjela da te večeri ne samo on upozna ljubav svog života, nego i njegov prijatelj Zlatko svoju suprugu, ženinu prijateljicu. Sva četiri aktera te kurilovečke zabave i danas su u sretnom braku.
Pravi spoj imali su ispred kina, klasika onog vremena. On je pamti u bordo samtericama i sivoj majici, bila je, kaže, prekrasna. Priča o njoj s neizmjernim ponosom, ne samo kao supruzi nego i kao stručnjakinji svog zanata. Školovana kuharica, učenica legendarnog Steve Karapandže, bila je šesta u Europi na natjecanju mladih kuhara u Stuttgartu.

- Kuhala je za Tuđmana, Mesića, Clintona, Rolling Stonese - nabraja Vlado dok polako odlaže čašu.
Upravo mu je ona najveća podrška u životu, jer on zapravo nikada ne miruje. Kada se ugase svjetla pozornice i završe promocije, on se vraća svom miru na Plesu i svom vinogradu u kojem uživa sa svojom suprugom.

Pitanje koje postavljam svim sugovornicima jest pitanje o sreći.

- Jesam, sretan sam. Kako ne bih bio? U životu sam ostvario sve svoje snove. Ne žudim ni za čim, osim za još kojom dobro proživljenom godinom u životu. Trudim se ne opterećivati nebitnim stvarima na koje ne mogu utjecati, a ostavio sam i neki trag u svom gradu, svojoj Gorici. Nisam još ostvario Vinsku cestu.
I dok sjedimo u tišini i dovršavamo butelju, shvaćam da je njegova tajna u jednostavnosti života. Profesionalan na poslu, s riječju koja je zakon i koje se drži. Ostaviti nešto vrijedno iza sebe, nešto u čemu će uživati i tvoji potomci, bilo da je to satelitska antena koja još prkosi vremenu na nekom velikogoričkom krovu, naučnik koji je postao inženjer ili boca onog istinskog Turopoljskog Škrleta pred kojim je svijetla budućnost.

Bilo da se radi o lovu, vinogradima, antenama, on je isti... daje se u sve istim žarom i energijom kao da sutra ne postoji. Jer kod njega mirovina nije kraj, nego samo novo poglavlje u kojemu se uz pjev ptica i miris trsa i dalje sanjaju veliki snovi.

Sve ostalo, kaže, ionako su samo „sitnice koje dođu i prođu“