Velikogorička priča o Zdenku Sovini: "Probaj živjeti tako da kada dođeš u neko doba starosti, da imaš lijepe uspomene na svoj život, a ne da žališ ni za čim"

Zdenko Sovina, moj današnji sugovornik, gospodin vragolastog osmijeha i izvanrednih manira, uvijek dotjeran, podsjeća na kakvog engleskog aristokratu zbog svog držanja, jedan je od čuvara kurilovečke povijesti. Zaljubljenik u svoj kraj, s posebnom misijom. Jednom prilikom je izjavio kako osjeća potrebu uzvratiti svom mjestu za sve lijepe trenutke koje je tamo doživio.

Prisjetila sam se slike tog istog gospodina prije više od 40 godina, kad je nosio uske traperice, imao kovrčavu kosu, radoznale oči, uz naravno – onaj svoj prepoznatljiv osmijeh. Mogli ste ga vidjeti na svim punktovima u gradu kako bilježi događanja, bdije nad organizacijom nekog koncerta, najčešće s hrpom ploča pod rukom.

Podsjetila sam ga na mladost i njegovu loknastu kosu; veselo se nasmijao, no u njegovim očima onako suptilno bljesnula je sjeta. U povjerenju mi je ispričao da su mu ploče bila velika strast, pogotovo u live verziji te da svoju kolekciju pobožno čuva na tavanu.

Sjedili smo u Ledani, posljednjeg toplijeg sunčanog dana ove jeseni i kao dva stara prijatelja započeli priču o našem voljenom gradu. Prisjetili smo se mladosti. Iako se nismo kretali u istim krugovima, svi smo se poznavali, pa i ako nismo baš osobno, pozdravljali smo se na cesti. Složili smo se da nam vrijeme prebrzo prolazi, pogotovo u ovim poznijim danima, ali onaj mladenački duh nam nitko ne može oduzeti. Rođen u velikogoričkom rodilištu pred 60 godina, školovao se kao većina omladinaca u to doba u zagrebačkim školama.

- Bez obzira na to što je Gorica moj grad, mene je ipak više obilježio Zagreb. To vrijeme srednje škole je bilo posebno. Izlasci petkom i subotom u Jabuku, Lap, Kulušić, SC. To me obilježilo u društvenom angažmanu jer sam počeo gledati na stvari na sasvim drugačiji način. U maloj sredini kakva je onda bila V. Gorica, nismo imali toliko sadržaja za mlade ljude. Grad je onda bio donekle spavaonica Zagreba. Nije mi trebalo dugo vremena da događanja koja sam vidio u Zagrebu pokušam implementirati u našu sredinu. Bio sam jedan od organizatora NAVIS-a (natjecanje amaterskih vokalno-instrumentalnih sastava, op.a.), koncerata Prljavaca na parkingu stadiona Radnik, ITD banda na Trgu Stjepana Radića, kasnije niza koncerata na Udarniku i tako dalje. Mi smo bili rokeri u duši, tako smo se furali. Naravno, nisam to sve sam organizirao, već u sklopu omladinskih organizacija i svog kluba.

Na pragu mladosti, teška nesreća

Tvoj život obilježila je tragedija o kojoj danas možeš normalno pričati. Koliko je to utjecalo na tvoj život iz ove perspektive?

- Mjesec dana prije mog 18. rođendana, sto metara od kuće, nastradao sam u prometnoj nesreći u kojoj sam izgubio desnu ruku koja je uslijed ozljede živca ostala paralizirana. Moj se život iz korijena promijenio. Vraćajući se iz škole, susjed me pokupio autom, vozio je brzo i nepažljivo. Školska godina, četvrti razred, tek je počela, išli smo treći tjedan na nastavu, taj ću dan pamtiti cijeli život, 27. 9. 1982. Sretan sam što sam preživio, a to mogu zahvaliti tome što sam se aktivno bavio sportom. Proveo sam skoro dvije godine u bolnicama i na rehabilitacijama. Nakon toga je povratak u školske klupe bio velika pobjeda.

- Kako više nisam mogao ići u tehničku školu, kao do tada, upisao sam školu koju sam želio puno više nego Teslu - Centar za kulturu i umjetnost. Vratili su me ponovno u treći razred. To je bilo ono vrijeme Šuvarove reforme. Tu sam pronašao sebe, procvjetao sam.

Kako si završio u Tesli?

- Bio sam odlikaš, išli su mi dobro svi predmeti, i matematika i fizika i hrvatski... U to vrijeme je manjkalo ljudi koji su tehnički obrazovani, pa su tako školska pedagogica i moji roditelji zaključili da bi to za mene bilo idealno. Moje želje i snovi su bili daleko od toga što su me primorali da učinim. I tako sam krenuo u Teslu i završio tri razreda s vrlo dobrim uspjehom, iako me to uopće nije zanimalo. Nesreća koja mi se dogodila za mene je bila i sretna i nesretna. Intimno sam bio sretan zbog škole, veselio sam se novom početku, nečemu u čemu ću stvarno uživati. Od tehnologije metala, topline i elektrotehnike, počeo sam učiti sociologiju, psihologiju, latinski, povijest civilizacija, komunikologiju...Upijao sam svako slovo i uživao u školi.

- U Tesli sam prošao i regrutaciju za vojsku, dodijeljena mi je mornarica. To je na neki način bilo romantično, pa sam razmišljao kako ću se i sam priključiti trgovačkoj mornarici nakon završene srednje škole i odslužene vojske. Nisam razmišljao o fakultetu, nego o tome kako se izvući iz posla kojega ne volim i ne želim raditi – otišao bih na brod i riješio sve svoje probleme. Barem sam tako mislio u to vrijeme, no život me brzo stavio na mjesto.

- Imam troje djece, svima sam ispričao tu svoju priču i odgajao sam ih i poticao da sami donose odluke. Sami su birali škole, a ja sam mogao dati samo svoje mišljenje i savjet. Školovali su se za ono što su sami izabrali, za ono što su u tom trenutku mislili da im je važno.

Glas na RVG-u

Tvoj talent i inteligencija prepoznati su u našem gradu još od tvojih mladih dana. Vrlo rano si se priključio RVG-u.

- Prijatelj, kasnije moj vjenčani kum, me pozvao na radio i ponudio mogućnost da radim kontakt emisiju. Naravno da sam momentalno pristao. Sjećam se da sam došao na razgovor u jednu subotu u 12 sati kod Vlade Horine, koji je tada bio glavni urednik. Nakon kraćeg razgovora, posjeli su me u studio u 13 sati, stavili slušalice na glavu i krenuo sam. Odradio sam svoju prvu govornu emisiju u bunilu. Poslije sam pitao Vladu kako je to mogao dozvoliti, pa ja to ne bih napravio nikome živome. Njegov me odgovor ostavio bez riječi: pa vidio sam da možeš i bacio sam te u vatru... Ako izgoriš – izgorio si, na tvoje će mjesto doći netko drugi, ali ti si prošao to vatreno krštenje i preživio si. Uspio si! – to me često poticalo da pomičem svoje granice gdje god sam to mogao.

- RVG je u to vrijeme bila jedna od najpopularnijih radio stanica u Jugoslaviji. Bila je to ozbiljna firma, odlično posložena, radilo se dosta, imali smo kreativne ljude u ekipi koji su svakodnevno radili i na sebi i svom usavršavanju, svi su dali sve od sebe i rezultati nisu izostajali, a ja sam vrlo brzo radio one super popularne emisije u Noćnom programu. Bio sam si sav važan, nije bilo većega od mene – u mojoj glavi. Kroz RVG sam proširio i svoje vidike, postao sam aktivniji u društvenom životu grada i angažiran sam od tih najranijih dana. Uvijek sam nastojao percipirati svijet oko sebe, sudjelovati u njemu i dati svoj doprinos svom rodnoj kraju, Kurilovcu i Gorici.

Tebe zovu i Dobri duh grada. Uvijek si nasmijan, dobre volje. Radiš za najviše dobro svog Kurilovca, društveno si aktivan. Kako ti se sviđaju promjene koje su se dogodile u našem gradu u tako kratko vrijeme - krenimo od naše mladosti.

- Krenuo sam u osnovnu školu 1971. godine. Te je godine bio i popis stanovništva. Naše naselje Velika Gorica u toj godini je imala 3000 stanovnika. Danas ih ima 40 000. To je povećanje od 13 puta. U to vrijeme u Gorici su bile dvije škole - A. Cvetković i 10. lipnja (tako su se zvale u naše vrijeme, op.a.), tek kasnije je došla treća škola - V. Vlahović. Nije ni čudo da smo se svi međusobno znali, kada smo odrastali zajedno. Ta su nas poznanstva i prijateljstva pratila poslije i u srednjoj školi i u drugim fazama odrastanja. Sjećam se da smo kao djeca hodali s transparentima po Gorici, zahtijevajući da se napravi još jedna škola. Jedan od transparenata je glasio „Gradite škole, djeca vas mole“. Neću to nikada zaboraviti. Vlahović je rađen referendumom, dakle samodoprinosom građana Gorice. Sve je to postavilo dobar temelj za ovo što je danas. Koliko možemo u tom napretku sačuvati tradiciju, to je već drugo pitanje. Već dulje vrijeme su kajkavci ovdje postali manjina.

- Mnogobrojne udruge našeg kraja, od Mraclina, Buševca, Donje Lomnice do Lukavca i svih drugih su aktivne i trude se svake godine sve više pokrenuti događanja u svojoj okolini i u tome dobrim dijelom uspijevaju. Moramo biti uporni i dosljedni u očuvanju naše turopoljske tradicije i običaja.

Silnu energiju ulažeš u svoj Kurilovec. Aktivan si u NK Kurilovec, nedavno si i snimio film o klubu. Sigurna sam da imaš još barem dva projekta koja držiš negdje u pričuvi. Pričaj nam malo o tome što radiš.

- Ideja za film se dugo vremena razvijala u mojoj glavi. Čekao sam samo pravu prigodu da to realiziram, a prigoda se pojavila na 75. godišnjicu kluba. Bilo je potrebno zabilježiti bogatu povijest jer u Kurilovcu osim DVD-a i nogometa nema ničeg. Kao naselje preblizu smo Gorici i praktički smo sljubljeni u jednu cjelinu. Zamisao je bila da krenemo kronološki prateći povijest kluba. Imao sam 29 sugovornika i s ponosom mogu reći da sam snimio pet-šest 86-godišnjaka. Ti su ljudi imali 10-13 godina kada je klub osnovan i nekih se stvari sjećaju. Povijesno smo to sve povezali i složili priču, te je tako nastao film ukupnog trajanja točno 100 minuta, a radnog snimljenog materijala imam više od 6 sati. Prikupljao sam materijale, stare slike, neke sam posudio u selu od ljudi, hvala Bogu da ih ima dosta koji kao hrčak čuvaju sve bitno - na kraju više ne znam od koga sam što posudio...Slobodno se javite ako sam nekome ostao nešto dužan – smije se veselo i nastavlja:

- Film smo stavili na stickove i dijelili ljudima. Sada s monografijom će to biti još i više materijala jer pisani dokument je ipak pisani dokument. Svaka kuća u Kurilovcu treba imati monografiju DVD-a i monografiju Kluba jer je to povijest njihovih obitelji i povijest naselja.

- Trenutno radim i monografiju kluba, a ona će izaći na 80. godišnjicu i želim ju napraviti tako da bude prava monografija s hrpom dokumenata koji će zabilježiti tu povijest. Puno stvari nam protječe kroz prste, a da nismo ni svjesni. Ja sam radijski čovjek i moja izgovorena riječi u eteru je bila tog trenutka i nestala je. Pisani trag je daleko kvalitetniji i bolji jer ostane sačuvan za sva vremena. Što se filma tiče, trebalo je zabilježiti tu povijest kluba jer kao što sam i prije naglasio, osim vatrogasaca i nogometa u Kurilovcu nema drugih znamenitosti. Mi smo kao naselje preblizu Gorici da bi mogli imati npr. svoj KUD. Na kraju krajeva Kurilovčani su osnovali nekadašnji KUD Ivan Mladen, što je danas FA Turopolje. Veliki dio društvenog života Kurilovca se održava kroz te dvije platforme. Imamo 300 djece u klubu, ukupno 17 selekcija u natjecanju od čega je 15 selekcija mladeži. Zna se dogoditi da vikendom imamo u Kurilovcu po 10-11 utakmica. To je toliki muving roditelja, djece...A mi smo to sve napravili sami, sve je to napravljeno dobrovoljnim radom Kurilovčana. Grad nas je u nadogradnji sportske infrastrukture intenzivnije počeo pratiti prije 15 godina. Na onu terasu stane oko 2000 ljudi. Kada je Severina imala koncert na toj terasi bilo je 2500 ljudi. Prvobitna ideja je bila da napravimo nekakav natkriveni prostor gdje možemo raditi evente od kojih klub živi. Sami smo sve napravili, svi smo se udružili, svatko je dao svoj doprinos kako je mogao i znao. Željeznu konstrukciju za nadstrešnicu smo dobili od stare velikogoričke tržnice koja se rušila. Bila je sva pregažena i za otpad kada smo je preuzeli. Bravari iz Kurilovca su to sve ravnali, varili i napravili konstrukciju. Drvo smo dobili donacijom od Hrvatskih šuma, drvo kojeg smo sami pilili u borovoj šumi na Krušaku.

- Mnogi Kurilovčani ne znaju npr. podatak da je na području starog igrališta, kod današnjeg velikogoričkog Sajmišta, bio aerodrom u drugom svjetskom ratu i da je današnja ulica A. K. Miošića bila uzletno-sletna pista. Kada je njemačka vojska došla 1941. godine u ovaj kraj napravili su aerodrom. Čak ima i na YouTubeu snimka Pavelića koji dolazi u posjet aerodromu u Kurilovcu (postoji stvarno, op.a.)

Prvo film, pa monografija...sudjelovanje na raznim humanitarnim i drugim akcijama vezanih uz svoj kraj...

Možda i neka povijesna knjiga?

- Uh, ne znam, interesantan prijedlog. Treba što više toga zabilježiti i sačuvati za budućnost.

Život uz Lomnicu

Kako bi ukratko opisao Kurilovec pridošlicama?

- Kurilovec je 1912. godine imao više stanovnika nego Velika Gorica, zato što je bio uz rijeku Lomnicu. Rijeka je bila izvor života, tu se napajala stoka, pralo se rublje, odvijao se društveni život. Naselja su nastajala uz nju. Ja ne mogu prežaliti rijeku Lomnicu uz koju sam odrastao. Rođen sam 100 m od nje i dane i dane djetinjstva sam proveo na toj rijeci. Prva ulovljena riba, kupanje, pa čak i poplava...sve mogu vezati uz nju. Otkriti ću ti da upravo, zajedno s grupicom istomišljenika iz Kurilovca i mojim kolegama iz Gradske uprave, završavam jedan veliki projekt koji se zove „Kurilovečka šetnica“. U izvornom obliku, to je projekt arhitekte Ivice Ledera, mog susjeda i prijatelja, a kako je to krenulo, moramo se vratiti u daleku 1998. godinu, kada sam izabran za predsjednika nogometnog kluba, svog Udarnika. Uvijek je bila praksa u Kurilovcu da svaki predsjednik iza sebe ostaviti nešto opipljivo, neki infrastrukturni trag, ta se tradicija ne smije prekinuti. Moj trag je asfaltirano ukopano igralište do Kurije Josipović. Kada smo radili to igralište, svi su se uključili u realizaciju, a ja sam pozvao Ivicu u pomoć da mi nacrta taj centar da znamo što i kako ćemo dalje raditi, te da nam da prijedlog, ali da krene od igrališta. I tako je on spomenuo da ima nekakve skice koje bi se mogle možda uklopiti u taj „moj“ projekt. Nažalost, realizacija je stala, a projekt je ostao pospremljen u ladici...ipak su to bile one poslijeratne godine, nije bilo sredstava da se to dovrši. I sve dok župan Pl. općine Juraj Odrčić nije prije nekih 4-5 godina potaknuo priču o prostornom uređenju, odnosno dodatnom pošumljavanju korita nekadašnje rijeke Lomnice. Ponovno sam pozvao Ivicu koji je došao s novim idejnim rješenjem za kurilovečku šetnicu. Ideju smo predstavili svima, pa su nam se tako javljali s prijedlozima, primjedbama i novim idejama. Uskoro se raspisuje natječaj za njezino provođenje, sredstva smo namaknuli od EU i nakon skoro 4 godine procedura se privodi kraju. Pokušat ćemo prikazati duh te Lomnice, bit će tu i umjetna simulacija potoka s brvnima na mjestima gdje su ona povijesno i bila...Jedna zanimljivost je oko tih brvna, za nju smo vadili dozvolu kao za pravi Pelješki most, iako se radi o vodi dubine 20ak cm, za koju treba prava velika dozvola. Takva su EU pravila... – smije se i nastavlja – Projekt ide u tri faze i svi jedva čekamo da počnemo s time.

Promatram ga dok strastveno priča o projektu, s koliko vedrine i lakoće priča o svom kraju, osjećam toplinu oko srca, podsjetio me svojom strastvenošću na mene, izrekla sam to na glas, oboje smo se tome od srca nasmijali.

Penzija je blizu, ali...

Zezam ga da nema toliko godina za koliko se predstavlja i pitam kada se misli umiroviti te odakle pronalazi snagu i inspiraciju za ovakav bogati život kakav vodi?

- Imam još samo 5 godina do umirovljenja, ali se ne osjećam toliko staro. Životni moto koji me gura kroz sve – probaj živjeti tako da kada dođeš u neko doba starosti, da imaš lijepe uspomene na svoj život, a ne da žališ ni za čim. Držim se toga, živim svaki dan. Imam posao u Uredu gradonačelnika koji me ispunjava i čini sretnim, a u svoje slobodno vrijeme pronašao sam novu ljubav i strast, a to je rad s drvom. Bavim se još i izradom raznih drvenih proizvoda, prvenstveno božićnih ukrasa, jaslica, raznih figurica, ali i konkretnih uporabnih predmeta poput klupa, stolova. To je moj antistresni program koji me drži vedrim, veselim i optimističnim. S vremenom sam i proširio svoj asortiman i već planiram godinu – dvije unaprijed što ću sve napraviti.

Tvoja kreativna duša samo traži put da se realizira na što više životnih polja, za tebe nema nemogućeg, ništa te ne sputava u ostvarenju svojih snova, ti si prava inspiracija za sve nas.

- Veseli me vidjeti da mojih ruku djelo pronalazi put do svoje publike, reakcije su pozitivne i otkrio sam da u meni ima još dosta toga što mogu ponuditi svijetu. A što je najbolje, sve radim od otpadnog drveta, starih paleta, sve je ekološki. Kako bi rekli – ni jedno drvo nije posebno posječeno radi mojih proizvoda. Uzimam ono što su drugi namijenili za otpad.

Mi ćemo te pamtiti kao čuvara baštine. Jesi li uspio prenijeti svojoj djeci tu ljubav prema rodnom kraju?

- Nadam se da jesam, iako cure ne žive više ovdje, ostao je samo sin. Vjerujem da je to usađeno u njih.

Da se ponovno rodiš, bi li sve isto odabrao?

- Puno sam razmišljao o tome, bi li promijenio što da mogu...dan kada sam doživio tu nesreću koja mi je preokrenula život, ali na stranu koja je bila dobra za mene. Ne znam, nisam pametan. Tko zna što bi bilo da nije bilo te nesreće, završio bih školu koji nisam volio niti želio, bio bih vrlo vjerojatno nesretan cijeli život. Igrati se Boga – ne. Ovako kako je, tako je najbolje.

Kako završiti ovu priču, a da ne ispadne klišej? Takva vam je naša Gorica, naš kraj - u njemu žive izuzetni ljudi koji pomiču granice, koji grade nove puteve kojima drugi poslije ponosno koračaju. Blago svakoj sredini koja se može pohvaliti ljudima poput naših. Hvala ti Zdenko...