Velikogorička priča o Željeznoj Dami Vedrani Janjić: „Mentalna snaga, kontrola daha i vizualizacija ključne su za postizanje izvanrednih sportskih dostignuća”

Ovo je priča o snažnoj i odlučnoj ženi, strastvenoj trkačici, Velikogoričanki koja nosi titulu Iron Woman. Ne, ne radi se o Marvelovoj junakinji koja se bori protiv zločina. Iron Man u atletici je naziv za jednog od najpoznatijih i najzahtjevnijih triatlona na svijetu, a obično se sastoji od 3.80 kn plivanja, 180 km biciklizma i 42,2 km trčanja, što ukupno iznosi 226 km. Natjecatelji koji uspješno završe tu utrku smatraju se nevjerojatno izdržljivima i fizički spremnima, radi zahtjevnosti samog natjecanja.

Naša junakinja ostvarila je prvo mjesto u ženskoj kategoriji od 40 do 44 godine, a ostvarila je peto mjesto u sveukupnom poretku - što je, priznajmo, ravno pobjedi. Njen nastup i pobjeda u toj kategoriji donio joj je slavu u našem gradu, ali i šire.
Vedrana Janjić rođena je u Čiću, gdje je provela svoju mladost. Danas živi u najljepšem gradu na svijetu, gdje i trenira. Majka je dvoje djece, uspješna je menadžerica u velikoj korporaciji.

Puno se u prošloj godini pisalo o njenim uspjesima, tako ju je upoznala šira javnost koja se više ne čudi kad ju vidi na velikogoričkoj obilaznici kako trči po najvećoj kiši (ili još gore - suncu), u neko čudno doba dana, ili kad biciklira po obližnjim selima. Često ti susreti i nisu najugodniji za nju, ponekad su i opasni po život, no njezina želja da živi svoj san ne može biti pokolebana, čak ni u teškim situacijama.
Što ju je motiviralo,odnosno nadahnulo za preokret životne rutine u 36. godini da je postavila temelje za život ispunjen strašću, izazovima i pomicanjem vlastitih granica - to je svakako nešto što zaslužuje pozornost, otkriti će nam više u svojoj priči - pa krenimo.

-Oduvijek sam bila sportski tip. Od malih nogu okružena sam muškim društvom, pa su nam takve i bile igrice...lovice, trčanje, skrivanje u šumi, igranje rata... Rekla bih da je to jedan prirodan nagon da budem što je više moguće vani i da sam što aktivnija. S vremenom sam shvatila da imam opasan višak energije koji moram negdje ispucati, tako je sport bio jedan od načina da se nosim sa stresom. U to vrijeme, djeca su mi taman stasala da im moja apsolutna pažnja i nije bila toliko potrebna, u međuvremenu sam završila i fakultet, zaključno s MBA-om. Menadžerski posao je počeo uzimati danak, tijelo je samo tražilo nekakav ispušni ventil. Zdravstveno sam bila slabija, borila sam se s anemijom, stresom, sve se to nakupljalo u meni i jednostavno sam protrčala.

Prvi koraci su bili na velikogoričkoj obilaznici. U početku to nije bilo neko trčanje, već tek toliko da se malo ispušem. Bila sam mišljenja kako sam prestara da bi se ozbiljnije bavila tim sportom, bojala sam se ozljeda, da ću primjerice uništiti koljena. Sama sam sebi često znala reći da to nije za mene. Inače sam jako uporna, nisam sama sebi htjela popustiti. Tako sam samu sebe naganjala, malo sam trčala, hodala, bodrila se da ne odustanem. Nisam znala koje su mi tenisice potrebne, kakva majica treba biti kad se znojim, sve je to bilo jako amaterski i rekreativno.
Ništa nisam znala o trčanju, ali baš ništa, no svakodnevno sam pomicala svoje granice, kilometar po kilometar, istraživala sam svoje mogućnosti. Počela sam trčati tri puta tjedno. Samo bih trčala. Nisam znala radim li sve kako treba, jesam li prespora, prebrza. Nisam to imala ni s čime usporediti, no nisam odustajala.

Na nagovor mlađeg brata, koji je bio član maraton kluba Velika Gorica, upisala sam se u klub. Opet su mi moja uvjerenja punila glavu sumnjama: „nije ovo za mene, ne spadam ja tu, ovo su sve ozbiljni trkači“ i slično. Meni je to sve izgledalo jako profesionalno, svi u onim fluorescentnim majicama s opremom, pričaju o nekim vremenima, rezultatima, polu-maratonu. Nisam imala pojma o čemu pričaju, no to me na kraju nije spriječilo da nakon prve probe ipak odlučim ostati u klubu. Tu sam ubrzo shvatila da i nisam tako loša - u toj prvoj godini otrčala sam sedam ili osam polu-maratona bez problema.

Najvažnije od svega je da je potrebno slušati svoje tijelo, koliko ono može podnijeti, a da se osjeća ugodno i da mu nije preteško. Tu nestrpljivosti nema mjesta, pogotovo ne u kasnijim godinama jer tijelu treba vremena steći nove navike. Mislim da je to ključ mog uspjeha i da sam Iron man završila tako što sam dala vremena tijelu da postepeno nauči tehniku, i polako sam samu sebe uvela u te fizičke napore.

U svim ekstremnim situacijama, pa tako i u sportu, ističe se važnost mentalne snage i psihičke pripreme. Vjerovanje u sebe, u ono što radimo te postavljanje ispravnih ciljeva ključni su elementi uspjeha. Vrhunski sportaši koriste različite tehnike za smirivanje uma i kontrolu misli, što im pomaže u prevladavanju najvećih izazova kako bi postigli vrhunske rezultate. Uz mentalnu snagu i psihičku pripremu, važno je naglasiti ulogu strategije vizualizacije ciljeva i pozitivnih ishoda koji mogu dodatno ojačati mentalnu pripremu sportaša. Kombinacija ove tri komponente - mentalne snage, kontrola daha i vizualizacija - često je ključna za postizanje izvanrednih sportskih dostignuća – priča Vedrana.

Pitala sam je kako se ona priprema za utrku i kakve joj misli prolaze glavom kada ispred sebe ima nekoliko sati trčanja, kada je sama sa sobom?

-Mozak je najveći potrošač energije u tijelu jer kad ne razmišljate ni o čemu, nego samo npr. trčite, onda ste brži. To je za utrku najbitnije. S druge strane, po prirodi sam osoba koja i previše razmišlja i kojoj mozak radi “100 na sat”. Stalno sam u nekim kombinacijama, analiziram, promišljam. Primijetila sam da mi to smeta u sportu, zato vježbam kako zaustaviti misli. Zaključak je što manje misliš, to bolje trčiš - sa smijehom govori Vedrana.

-Na samom početku utrke krećem opušteno, znajući kako je ispred mene nekoliko sati trčanja. Sada sam već u fazi kad sve lakše ulazim u “zonu” i kad se um i tijelo usklade. Dogodi se neka kemija, neka simbioza profunkcionira. Ne možete u takvim situacijama rješavati ključne probleme koji vas muče ili razmišljati o tome jeste li ugasili peglu prije izlaska iz kuće.

Naučila sam ne razmišljati o stvarima koje nisu konkretno i točno vezane za ono što trenutno radim. Zna se dogoditi da, dok trčim, uđem u takav mir sama sa sobom da mi utrka prođe za tren, jednostavno proleti. Čak i ako uđem u trening s nekim problemima, oni nestanu nakon desetak minuta, nakon čega potpuno osvježena i s “novim pogledom na isti” pristupim rješavanju problema, ali na drugi način, i sve se riješi. Samo trebamo biti u miru sami sa sobom.

Iako sam trkač rekreativac, disciplina kojom sam se podvrgnula vrlo se malo razlikuje od one profesionalnih sportaša.
Treniram dva puta dnevno, ujutro sam najčešće sat vremena na bazenu, nakon toga idem na posao. Popodne treniram, od oko 18 h. Životni stil mi se promijenio, ne izlazim, nemam potrebe za time, rijetko gledam TV, rijetko idem u kino. Taj dio života malo pati, ali zato to vrijeme provodim onako kako to želim i volim. Na to ne možemo staviti cijenu.
Bitna je podrška obitelji za bilo kakav uspjeh, a mi smo svi sportski tipovi i svatko ima svoje treninge, tako da se svi razumijemo i podržavamo – navodi Vedrana.

Gledam tu prekrasnu ženu, koja sjaji posebnom energijom i mirom i čini se kao da nije ni svjesna snage i ljepote koja prožima svaku njenu stanicu i ostavlja trag duboke inspiracije u svakome tko je blizu.
Oči joj dobiju čudesnu svjetlost dok strastveno priča o trčanju o kojem, kako sama kaže, može pričati danima.

Zanimalo me planira li u skoroj budućnosti živjeti od svoje strasti?

- Dugo sam u menadžerskim vodama, imam puno iskustva u radu s ljudima i mentoriram mlađe generacije. To iskustvo bih sigurno mogla iskoristiti u sportu - i tu se mogu vidjeti u nekoj budućnosti. Sigurna sam da bi moje iskustvo mnogima dobro došlo. Žao mi je što nisam završila kineziologiju, već sam se okrenula tom poslovnom svijetu, tako sam mogla spojiti sve svoje sportske ljubavi u jednu. Posao mi sam po sebi oduzima dosta vremena, tako sve slobodno vrijeme posvećujem sportu i svojoj obitelji – ističe Vedrana.

Priznaje mi kroz smijeh da uopće nije mirna kako mi se čini, da joj rad na sebi donosi tu sposobnost kontrolirati svoje emocije, no da je itekako strastvena i energična, pogotovo kada iščekuje utrku za koju se priprema mjesecima. To je njezina čarolija s pomoću koje se nosi s ekstremnim situacijama i stresom, što puno pomaže u svakodnevnom životu, a i na poslu, gdje odlično pliva u pretežno muškom svijetu.

Dajte neki savjet našim sugrađanima kako se pripremiti za mjesece u godini kada imamo malo odjeće na sebi i gdje se vidi svaka “nepravilnost” koju preko zime sakrijemo slojevima odjeće.

-Kada prenaglo krenemo u bilo kakvu aktivnost, to nam se nažalost najčešće vrati kao bumerang-efekt, umorimo se pa nismo ni za što, pa brzo odustanemo od svih ambicija. Može se dogoditi da se čak i udebljate jer tijelo traži više energije, pa počne skladištiti hranu ili pak može doći do ozljeda. Budite nježni prema sebi i krenite sa svim sportskim aktivnostima polako i malo po malo podižite ljestvicu. Idealno bi bilo vježbati cijelu godinu, ako se naravno može. U par mjeseci ne može se nadoknaditi sve propušteno, a pokušaji nisu zdravi – ističe Vedrana.

Pročitala sam informaciju da ste se udebljali otkako trčite. Kako to?

-Dobila sam nekoliko kilograma, ali meni to odgovara. Treba mi masa za bicikliranje i plivanje. Za trčanje je dobro biti mršaviji, ali za triatlon nije. Kad smršavim nemam snage za pedaliranje koliko bih trebala.

Ako želite smršaviti za ljeto ili se samo bolje osjećati u svojoj koži, prvo i osnovno je pravilna prehrana. Bez toga ništa. Možete trčati koliko hoćete, ali ako se ne hranite pravilno, ništa od toga.

Pravilna prehrana je ključna za sportaše i ljude koji vode brigu o svom zdravlju. Kroz balansiranu ishranu, tijelo dobiva potrebne nutrijente za optimalno funkcioniranje, oporavak i postizanje ciljeva. Ne smijemo izostaviti i obaveznu hidrataciju. Pijenje dovoljno vode održava ravnotežu tekućine u tijelu, poboljšava performanse, potiče brži oporavak mišića i pomaže u održavanju optimalne tjelesne temperature – dodaje.

Vedrana i sama ističe koliko je to bitno u njezinom slučaju, ali i da ne radi nauku oko toga, jer jede sve što ima doma, po uzoru na maminu kuhinju. Što je kuhala mama, kuha i ona, jedino što se promijenilo u tom procesu je učestalost obroka. Posebno je naglasila da ne smije propustiti obroke, jer joj to stvara probleme. Pa ako ste mislili da ćete preskakanjem obroka skinuti koji kilogram, krivo ste mislili.

Za vrhunske rekreativne sportaše koji se pripremaju za triatlon važno je osigurati adekvatne uvjete i resurse kako bi postigli svoje sportske ciljeve. Ova izazovna multisportska disciplina zahtijeva fokusiranu pripremu u plivanju, biciklizmu i trčanju. Pružanje optimalnih uvjeta za trening svakako pomaže pri postizanju vrhunskih rezultata u triatlonu.

Kakvi su uvjeti za to u našem gradu?

-Sa žaljenjem moram reći, ali infrastrukture nema, barem ne za nas rekreativce. Iako sam član velikogoričkog kluba Maraton, pa imamo ponekad priliku na nogometnom stadionu odraditi kakav trening, no to je vrlo prostorno ograničeno. Mi nemamo mjesto za treniranje, nemaju ni profesionalni sportaši. Možete trčati bilo gdje i bilo kada, ali treninge ne možete održavati na takav način. Za kvalitetan trening trebate čistu, neprekidnu stazu na kojoj vam nitko ne smeta, gdje nema ljudi, pasa, semafora, automobila, gdje vi morate dati svoj maksimum i tako nekoliko puta za redom. Snalazim se, bolje rečeno, snalazimo se kako znamo. Većina europskih gradova imaju po nekoliko atletskih staza koje su za građane otvorene cijeli dan. Budimpešta primjerice ima 5 kilometara stazu s mekanom podlogom gdje možete trčati kad god poželite.

Još je gora situacija kad sam na biciklu. Ne jednom mi se dogodilo da auto namjerno ide na mene s ciljem da me prestraši. Ljudi nemaju razumijevanja. Nažalost je to frustrirajuće za sve nas koji se ozbiljnije, ali ipak rekreativno bavimo sportom. Za pripreme za Iron Man, moram određivati tjedno po 200 km bicikla. Gdje da to odradim? Gdje da se vozim? Odvozila sam sve staze i cestice do Siska, Pokupskog, Vukomeričkih gorica i okolice. Ljudi trube, smetaš im. Prođu tik do tebe, nekada te namjerno sruše, kao što su nedavno mog partnera. Još je vozač automobila bio agresivan prema njemu. Svašta doživljavamo i proživljavamo, s druge strane, čim počnem trčati, sve zaboravim i uživam u svom svijetu – zaključila je Vedrana.

Ovo je bila priča o nevjerojatnoj ženi koja je od prvih skromnih koraka u trčanju do postizanja titule Iron Woman Velike Gorice. Njezina priča redefinira sam koncept izdržljivosti, ne samo fizičke, već i mentalne. Njena djeca svjedoci su njezine nepokolebljive hrabrosti i snage, gledajući svoju majku kako svaki dan nadmašuje samu sebe, uče jednu od najdragocjenijih životnih lekcija - nikad nije kasno da počnete slijediti svoje strasti.
Naša Vedrana savršen je primjer vlastite transformacije koja ne poznaje granice dobi, vremena i mjesta. Ona je više od pobjednice, ona je simbol hrabrosti, izdržljivosti i inspiracije za sve Velikogoričane. Na kraju dana, ona je više nego Iron Woman - ona je Željezna Dama Velike Gorice. Vedrana svaka ti čast, inspiracija si svima nama.

Takva vam je naša Velika Gorica - grad akcijskih junaka, vrhunskih sportaša, umjetnika i genijalaca, “običnih ljudi” koji su sve samo ne obični.

(Sandra Sarija)