Velikogorička priča o Zlati Cundeković - strastvenoj vizionarki koja je dala neizmjeran doprinos kulturnom životu Velike Gorice

Kultura je srce svakog društva, oblikuje njegov identitet i stvara duboke veze među ljudima. Ona je most između prošlosti i budućnosti, istovremeno čuvar tradicije i pokretač inovacija. U vremenu u kojem se svijet brzo mijenja, kultura ostaje sidro koje nas drži povezanima s našim korijenima, a istovremeno nas potiče na otkrivanje novih horizonta.

U Velikoj Gorici kultura igra ključnu ulogu u zajedničkom životu, a Zlata Cundeković je ta koja već godinama daje neprocjenjiv doprinos njenom razvoju. Kao strastvena vizionarka, Zlata prepoznaje moć kulture koja transformira društvo i posvećuje svoj život stvaranju prostora u kojem umjetnost i kreativnost mogu cvjetati punim sjajem. Svojim djelovanjem nije samo oblikovala kulturne programe, ona ih živi i svojim primjerom ostavlja duboki trag. Ona je pjesnikinja, mentorica, inspiratorica koja osvaja srce i dušu, unoseći u svoje stihove duboku osjećajnost i promišljanja o svijetu oko sebe.

Oblikovala i osmislila kulturne programe našeg grada

Njezina uloga u razvoju našega grada velika je i fizički opipljiva. Od pokretanja Društveno-kulturnog doma Galženica, do organizacije međunarodnih festivala, njezin doprinos kulturi je neprocjenjiv. Zlata nije samo oblikovala kulturne programe, ona ih je stvorila, podržala i promovirala. Njezine pjesničke zbirke ostavile su duboki trag na pjesničkoj sceni van granica naše zemlje. Ona je poput bogate riznice vještine i iskustava, gdje jedno životno putovanje sadrži sve što bi drugi mogli ostvariti tijekom deset različitih života.

- Od malih nogu sam hiperaktivna, propitkivala sam svijet oko sebe, zapažala stvari oko sebe i upijala umjetnost. Oko moje uže rodbine i roditelja okupljali su se ljudi iz više različitih grana kulture, etnolozi , muzikolozi, slikari i drugi kulturni stvaraoci. Prava umjetnička klika koja je utjecala na jednu djevojčicu, pa sam tako od svojih najranijih dana otkrila što mi leži, a to je kultura. Još davno, mislim u drugom razredu, napisala sam prvu pjesmu. Prva objavljena pjesma bila je u Plavom vjesniku daleke 1972. godine. Nakon toga sam objavljivala u zbornicima, bila sam na raznim recitalima mladih hrvatskih pjesnika. U to vrijeme imali smo čak i susrete mladih pjesnika u Kumrovcu, gdje su se okupljali mladi talenti iz cijele Jugoslavije. Družili smo se, razmjenjivali mišljenja, pisali pjesme, recitirali i odrastali u mlade umjetnike.

Tih ne baš tako davnih 70-ih godina prošlog stoljeća, slika našeg grada bila je uvelike suprotna ovoj današnjoj. Čak i ja kao dijete pamtim polja kukuruza na nekim mjestima gdje se danas ponosno uzdižu novija naselja. Da, naš grad ima dugu povijest, koja se nježno provlači kroz današnje vrijeme, a u tom vremenu, on je još mladac. Livada i polja kukuruza protezala su se svuda naokolo. Tih ne tako davnih godina počela je u Gorici velika seoba “dotepenaca”. Tako su jedan za drugim nicala nova naselja, 8. mart, Galženica I, II i III, Podbrežnica, Pionirsko naselje, Kromosovo... Polja kukuruza zamijenile su betonske zgrade.

Ističe kako je za svako novo izgrađeno naselje bio predviđen i određeni kulturni sadržaji. Kako je jedna mlada, atraktivna 27-godišnjakinja donosila odluke o kulturnom razvoju jednog mladog grada?

- Radila sam kao tajnik SIZ-a kulture koji je bio usko vezan s Velikom Goricom. Arhitekt Đuro Toth koji je bio projektant Velike Gorice, složio se s time da naš grad treba kulturne sadržaje, kao i vrtiće i škole. Zahvaljujući njemu, Gorica je tako zelena i lijepa. Od njega je zaista krenuo rast ovog grada. Tako smo isplanirali i Dom kulture u Galženici, s prostorima za programe kulturnih sadržaja. Bila sam dosta oštra, imala sam jasan i čvrst stav, znala sam se izboriti za ono što sam vjerovala da je dobro za zajednicu. Uspjela sam se suprotstaviti i prijedlogu HURO Gorica da u prizemlju gdje je sada knjižnica i čitaonica bude restoran. Sjećam se da sam bila na sastanku Izvršnog vijeća čiji je predsjednik silom inzistirao na tom restoranu. Nisam to mogla dopustiti, odlučila sam se suprotstaviti, doslovce sam lupila šakom po stolu i rekla „ne može!” - Zgrada nema lift i nemoguće je postaviti čitaonicu na vrh zgrade, pa kako bi invalidi mogli doći do novina ili knjiga?! Dovoljan jak argument koji je urodio plodom. – nasmijala se cijelim bićem dok se prisjećala tih trenutaka.

To su bila neka druga vremena, ljudi su u tim godinama bili puno zreliji, drugačiji, odrasliji nego današnji vršnjaci. Žene su bile ravnopravne koliko je to društvo dopuštalo, no za nekoga poput Zlate nisu bile potrebne veze ili vezice za posao kojeg je obavljala punim srcem, a sve za dobrobit tadašnje općine današnjeg ovoga grada.

- Puno sam radila, ponosno izjavljujem, svojim rukama, svojim prstima.

Jedan od njezinih najvažnijih doprinosa bio je dovođenje Međunarodnog festivala kazališta lutaka – PIF-a u Veliku Goricu. U to vrijeme bila je velika ekspanzija esperanta svugdje u svijetu, a kod nas u Gorici savladao ga je svaki drugi omladinac.

- Bila je to velika prilika za naš grad – ponosno nastavlja – jer je pokazala da smo dio svjetske kulturne scene. Krenulo je iz Zagreba, gdje se Festival već održavao neko vrijeme, ali organizatori nisu bili zadovoljni sredstvima koja im je grad izdvojio. Iskoristila sam tu priliku i pozvala ih da sve prebace u V. Goricu, samim time što su i organizatori već živjeli u našem gradu. Omogućili smo im veća sredstva nego Zagreb i tako je 1980. godine PIF došao u Veliku Goricu. Predložila sam da baš ne inzistiraju na tome da sve predstave budu na esperantu, već da se ansamblima da prilika da igraju na jezicima na kojima oni sami žele, no ipak da se osnuje i utemelji jedna nagrada koja će imati trag esperanta -za onom ansamblu koji bude igran na esperantu, da mu se dodijeli ta nagrada, Nagrada Tibor Sekelj. Festival je dobrih 5 godina bio jedna od glavnih kulturnih atrakcija našeg grada. Izvođači su prve godine spavali u kućama velikogoričkih domaćina, tu su se stvorila predivna prijateljstva, neka traju još i dan danas.

Znači li to da ste imali dobru suradnju s upravom Grada u to vrijeme? Je li njima bilo u interesu usko surađivati s ljudima koji imaju takvu viziju i sposobnosti sprovođenja ideja?

Kroz smijeh progovara – A ne , tadašnja struktura nije baš bila sretna, samo se ja nisam na to uopće osvrtala. Znala sam doći u sukobe s Narodnim sveučilištem Juraj Kokot današnjim Pučkim otvorenim učilištem koji je u ono vrijeme bio glavna mecena kulturnih zbivanja, pa su tako dobili i na upravljanje Domom kulture u Galženici. Naš grad je bio ogledan primjerak za sva naselja u zagrebačkom prstenu koja su bila u izgradnji, da u svoj prostorni plan ucrtaju i izgradnju knjižnica i čitaonica i kulturnih objekata. Evo primjera Dubrave, ona se počela graditi još u moje vrijeme, ali do dan danas nije završena. Ipak je od Gorice krenula inicijativa da svako naselje mora imati barem knjižnicu i čitaonicu.

Čujemo s raznih strana kako današnje generacije sve manje čitaju, nemaju koncentracije, volje i navike. Koliko bi takva ideja zaživjela u današnje vrijeme?

- Sigurna sam da bi mladi više čitali da im se knjiga drugačije predstavlja. Ovako im se stalno nešto nameće i tu dolazi do otpora, a koncentracija se stječe treniranjem. Ne smijemo odustati od čitanja.

"Davanje je ključ svega"

Objavili ste desetak knjiga, jedan ste od osnivača Biblioteke Albatros. Zaslužni ste i za postavljanje kiparskih instalacija u gradu. Također ste jedan od idejnih začetnika i osnivača Folklornog ansambla „Turopolje“ u Velikoj Gorici. Poezija vam se objavljuje u mnogim tiskovnim glasilima, na televiziji i radiju. Radovi su objavljeni u sedam zajedničkih pjesničkih zbirki i u tri velikogoričke knjige. Nemoguće mi se čini uopće i pobrojati sve vaše pisane uratke. Vaša likovna djela bila su izložena što na skupnim, što na vlastitim izložbama. Autorica ste nekoliko foto-izložbi, a da ne nabrajam sve brošure i kataloge koje ste osmislili. Ostvarili ste se na svim kulturnim smjerovima.

Kako ste sve to uspjeli? Tko su Vam uzori u životu.

- Nemam ih, nemam uzora. Imam bliske ljude s kojima mogu razmijeniti mišljenja i oni su mi inspiracija. Posebna kategorija su moji prijatelji s kojima se dobro nadopunjavam.Volim ljude i gradila sam prijateljstva sa sličnima sebi, s prijateljicom Sonjom Šarunić, proputovala sam pola svijeta od Amerike, Australije, Europe i Azije na putovanjima uvijek smo se dobro slagale i nadopunjavale različitim saznanjima i mišljenjima. Mislim da je moja čarobna formula što ne mislim samo na sebe, uvijek gledam širu sliku i uvijek gledam da radim što više za boljitak drugih. Davanje je ključ svega.

- U novootvorenom Domu Kulture zaposlili su se novi ljudi. U to vrijeme zaposlio se i Boško Prosenjak, radio je kao novinar u tadašnjem sveučilištu, ali je bio sa mnom u Društvu mladih hrvatskih pjesnika. Htjeli smo napraviti neku platformu gdje bi se mladi pisci mogli izraziti. Tako mi je pala na pamet ideja o osnutku „neke biblioteke”, kako bi svi ti naši mladi pisci mogli izdavati knjige kroz nju. Rekla sam Bošku, „hajdemo to osnovati, ja ću se pobrinuti za financije, a ti ostalo“. Nisam mogla biti urednik, da nema sukoba interesa, ali sam poticala mlade i druge da to rade. Tako je nastala biblioteka Albatros, koja je do sada izdala mnoštvo knjiga mladih autora. Živi i dalje.

- Likovni salon u Zagrebu, okupljao je kipare, slikare, razne umjetnike. Palo mi je na pamet da nam još i to nedostaje u gradu, stoga sam predložila organizatorima Salona da organiziraju natječaj za postavljanje skulptura po V. Gorici - od Galženice do onih postavljenih u Gradu. Ratko Petrić je dobio svoje stablo koje je bilo na Trgu V. Vlahovića (sada S. Radića) kojega je Lomnički svećenik srušio. U to vrijeme postavljena je i skulptura Šime Vulasa „Jedra“ u Galženici I. i Dore Kovačević „Stablo“ u prostoru Gradske uprave te „Prijatelji“ u naselju Turopolje. Međutim, B. Biškupić je ipak pomogao da se skulptura Ratka Petrića obnovi koju je svećenik devastirao i postavljena je ponovno na Jarunu, tamo ispred kluba „The Best“ gdje i dan danas stoji. U Galeriji Galženica od tada izredala se cijela plejada današnjih suvremenih likovnih umjetnika . Tadašnje Narodno sveučilište mnogim muzičarima je otvorilo vrata za njihove doslovno prve koncerte od Đorđe Balaševića, Olivera Dragojevića i drugih.

- 1975. godine smo osnovali KUD „Ivan Mladen“ današnji Folklorni ansambl Turopolje, ove godine slavimo veliku 50. godišnjicu. Tu sam i dalje aktivna, tu mi je ured i tu me možete pronaći. Ti prekrasni mladi ljudi i djeca me još i danas veseli i ispunjava.

Gorici nedostaje mjesto koje će kulturno utjecati na mlade 

- Istaknula bih i važnost starog Kluba mladih i nakon toga Klub 100, koji su bili kulturno središte za mlade u Velikoj Gorici. Tu su bili organizirani prvi kvizovi, slušaone i plesnjaci. To danas nedostaje ovom gradu, nedostaje mu mjesto koje će kulturno utjecati na mlade i snažiti ih.

- Puno puno se radilo tih godina, ne mogu reći da sam za nešto sama zaslužna jer nisam. Bila sam dio kolektiva koji je mijenjao svijet koji smo do tada znali. Svi kažemo da su ona vremena nekada bila bolja, meni su stvarno bila bolja. Ljudi su se više cijenili i međusobno poštivali.

Ne mogu sakriti oduševljenje koje me obuzima dok ju slušam kako priča o svojim postignućima. Skromna, bez pokazivanja nekih pretjeranih emocija, izuzetno britkog uma. Žena koja ima što za reći, a koju nikada nećete čuti da se hvali svojim uspjesima. Dapače, ne smatra da je napravila nešto veliko za sve nas. Žali za nekim boljim vremenima, kad je grad bio pun zelenila, kada su ljudi bili drugačiji i kada je kultura nešto značila. Propitkujem ju o njezinom angažmanu u Kini, koju je posjetila preko stotinjak puta kada je radila kao vanjski suradnik Radio Pekinga, koji emitira program na 44 različita jezika. Kaže da je to najveći radio na svijetu koji između ostaloga ima vijesti i na hrvatskom, ali i na srpskom jeziku, kako koji dan i to traje sve do danas. Prošla je pola svijeta, sve do Amerike i svako joj je to putovanje vrijedilo više od svih škola i fakulteta koje čovjek može završiti.

- Svako putovanje me obogatilo na svoj način, naišla sam na razne narodnosti, razne kulture. Sve vas to oplemeni na neki poseban način. Što više putuješ po svijetu, više znaš. To je najveće bogatstvo.

Imate energiju žene u najboljim godinama. Prošli ste skoro cijeli svijet, postoji li želja koju si niste ispunili. Postoji li još koji cilj koji želite dohvatiti?

- Oh, uzviknula je veselo - voljela bih posjetiti neke zemlje, kao npr. Bangladeš i sve one zemlje koje još nisu turistički razvijene. Imam još projekt vezan uz izdavanje knjige koji moram završiti, mnogo pjesama koje još nisam objavila. Treba to sve svrstati i srediti za neke nove knjige. Imam planova dosta, ali što će se od toga ostvariti, vidjet ćemo.

Svaki dan ju možete naći u prostorijama Folklornog ansambla Turopolje kako sređuje papirologiju, dogovara nastupe, piše, osmišljava neke nove projekte, programe i festivale. Ima posla preko glave, kako kaže i nema mira, nema odmora.

- Vesele me ti mladi ljudi ovdje u ansamblu, okružena njima i ja se pomladim. Uz njih znam sve koji su modni trendovi, što se kuha, što se kupuje. Uživam u svakom danu, dišem punim plućima. Uvijek sam spremna podijeliti koji savjet ili neku priču s njima ili jednostavno pružiti utjehu, ako je to potrebno. Mi smo kao jedna velika familija.

I tako, dok hodate ulicama našeg grada, ne možete ne osjetiti prisutnost Zlate Cundeković u svakom kutku. Ona je ta koja je svojim radom i strašću osigurala da kultura ovdje ne bude samo riječ, već i način na koji cijeli grad diše. S njezinim velikim srcem i neumornim duhom pokazala je da se upornošću i ljubavlju može postići sve što poželite.

I ovdje ćemo stati. Teško je, ali nije nemoguće ispričati jednu „običnu“ priču o Zlati Cundeković. Ima tu materijala za cjelovečernji dokumentarni film o životu jedne tako izuzetne žene. Ako sam uspjela prenijeti barem mali dio veličine ove žene, onda je ovo dobra priča.

Takva vam je naša Gorica – grad koji je od polja kukuruza izrastao u kulturno središte zahvaljujući ljudima poput Zlate, koji ne samo da sanjaju velike snove, već ih i ostvaruju.