Velikogorička priča o županu POT-a: "Ogromna je čast biti izabran, to nije samo titula"

Pisati Velikogoričke priče o ljudima koji pišu povijest ovoga grada, a ne napisati priču o županu Plemenite opčine turopoljske bio bi jako veliki propust.

Juraj pl. Odrčić veliki je zaljubljenik u svoj kraj i njegov je promotor. On je, prema spisima, 166 nositelj te tradicionalne „funkcije“ otkako postoji POT, a peti od samostalnosti Hrvatske.

Kako napisati priču o čovjeku koji ima i odrađuje više funkcija i projekata nego što će netko vidjeti za tri života, a možda ni onda? Ne znam, ali skupila sam hrabrost i pozvala ga na kavu i razgovor za Velikogoričke priče; a on je bez razmišljanja prihvatio. Što sve radi župan, kako je uopće došao do te laskave titule, tko je uopće Juraj? Odlučila sam krenuti od onoga što ga najbolje opisuje, a to je ljubav prema svom kraju.

- Kod mene je ta ljubav usađena genetski. Moja se obitelj navodi već u 15. stoljeću i živjela je ovdje u Kurilovcu. Obje bake i djedovi su odavde, svi su živjeli u krugu od par stotina metara. Ne mogu zamisliti da živim negdje drugdje. Tu sam rođen i tu ću biti pokopan. No, često se znam šaliti na svoj račun da sam još dobar i ispao, s obzirom na to da mi je takva „lokalna“ genetika – smije se na glas.

Nisam mogla odoljeti pa sam ga izazvala pitanjem - hajde priznaj da je Gorica centar svemira, ili barem Zagrebačke županije?

- Apsolutno je, i to po svim pokazateljima, i po položaju. U svakom dijelu Zagreba smo za pola sata. Do Rijeke imamo dva semafora, pa smo i na moru za dva sata, toliko nam treba i da kroz pleški aerodrom stignemo do europskih metropola. Meni je centar svemira u mom Jurocentričnom sustavu. – smije se dok to izgovara.

Smijeh oko “centra Svemira” brzo je zamijenila ozbiljnost jer lista njegovih uloga i poslova ne stane u jednu rečenicu.

O tebi znamo da si diplomirani inženjer avioprometa, suosnivač VG danas portala i novina, JASKA danas, ZG prsten. Znam da si radio i kao novinar, fotograf i grafički dizajner. Isto tako si gradski vijećnik, idejni začetnik velikog projekta AIRVG aeromitinga, a svakako funkcija po kojoj će tvoje ime biti automatski upisano u povijesne knjige, da si župan Plemenite opčine turopoljske (POT). Jesam li nešto zaboravila spomenuti?

- Ja sam puno, možda čak i previše, involviran u razne sfere društva, prije svega kroz POT koja je tradicijski usmjerena institucija.. Nemam napisan životopis, nisam taj tip osobe. Neću nikada imati biografiju niti pisati autobiografiju, ne skupljam izreske iz novina o sebi ili vješam zahvalnice po zidovima. Jednostavno živim iz dana u dan, kada imam priliku napraviti nešto dobro za svoj kraj, pokušam to izgurati najbolje moguće, dam sve od sebe. Moj životopis su zapravo projekti. Kurilovečka šetnica je najbolji primjer. Vidio sam devastiran prostor koji se koristio kao parkiralište i krenuo s idejom da tu treba saditi drveće. Napisao sam projekt kroz POT, uzeo lopatu i sa susjedima, plemenitašima, fizički zasadio prve sadnice. Onda se pokazalo da su slične ideje ranije imali i drugi, zajedno smo izborili se za izradu projektne dokumentacije. Tako nastaje ono što poslije svi vide kao projekt. To je moja filozofija, kad postoji prostor za nešto dobro, onda se to mora izgurati do kraja, odmah. Iako moje školovanje i diploma nemaju puno veze s ovim čime se danas bavim, ili sam se bavio do sada. Cijela obitelj mi je u zrakoplovstvu, pa je i moje školovanje išlo u tom smjeru. Sasvim slučajno sam na faksu, kao član jedne udruge, počeo nešto sitno raditi za čovjeka koji je održavao gradski portal. Fotografirao sam i pisao nešto malo o događanjima u gradu. Ubrzo sam shvatio da mladi u našem gradu nemaju nikakve informacije o svakodnevnim događanjima. S prijateljima Ivanom i Tomislavom, koji danas i vodi i vlasnik je VG danas, pokrećemo internetski portal, čiji je osnovni cilj bio zapravo ljudima reći što sve ima u Velikoj Gorici. U svaki se projekt dam 150%, pa su tako uz VG Danas nastali i medijski projekti na nivou Zagrebačke županije. Kada sam to sve ispunio, dogodila se nešto što ja zovem „komunalna politika“ u koju sam pozvan da sudjelujem, pa sam odlučio da ne mogu jedno i drugo i izašao sam iz novinarstva jer to je već postalo samodostatno, održivo. Bavim se sada više eventima i grafičkim dizajnom.

- Malo je poznato da nisam nikada htio biti župan, želio sam samo realizirati neke projekte. Unatrag 17 godina od kada sam tamo, prošao sam cijelu strukturu POT, od običnog člana do člana Sučijskog odbora svoje sučije, do suca Kurilovca, podžupana Velike Gorice, sad sam na kraju i župan Turopolja.

Nikada nisi želio ovu funkciju, a danas si već u četvrtom mandatu. Jesi li u tom trenutku bio svjestan koliko će ti to promijeniti život?

- Ogromna je čast biti izabran. Danas sam već u četvrtom mandatu i svjestan sam da to nije samo titula nego obaveza prema svakom čovjeku i prema kraju iz kojeg dolazim.

- Bilo je veliko nezadovoljstvo u POT-u, niti ja to nisam mogao više gledati. Ja sam u to vrijeme bio jedan od podžupana, mlad, upućen u sve što se događa, razumio kako stvari funkcioniraju. Danas se pišu programi, rade se projekti, lobira se za proračunska sredstva. I tako su zaključili da bi to meni valjda dobro išlo i izabrali su me. U tom trenutku POT je bio u velikim problemima. Imali smo četiri sudske parnice, neke još iz 2007. godine. Čim sam stupio na funkciju, odlučio sam zatvoriti sve parnice i riješiti dugove. Na to je otišlo jako puno energije i vremena, a što me posebno ljuti novaca. Ljudi obično misle da mi je jedini posao kao župana staviti podgutnicu i naslikavati se po eventima. – izgovorio je u dahu.

- Puno je toga odrađeno. Sve smo knjige doveli u red i danas nas često ističu kao primjer kako se vodi jedna udruga. To mi je važno, da sve bude čisto i transparentno, bez repova i sjenki. U tome nisam sam, tu je odlična administratorica Ana i cijela skupina članova koji svojim radom pokazuju da POT nije samo povijesna priča, nego živa zajednica koja diše i funkcionira.

Brzo naseljavanje mijenja lice našega kraja i donosi novu sliku zajednice u kojoj je sve teže čuvati izvorni identitet. Vjerujem da bi bilo idealno kada bi i oni koji dođu osjetili i poštovali ovaj grad kao mi koji smo tu odrasli. Misliš li da je to moguće?

- Mislim da je, iako sada govorim u nečije tuđe ime. No, pretpostavljam da veliki broj onih koji tu odluče živjeti ipak žele znati što se sve događa u njihovoj okolini i zanima ih što im taj kraj može pružiti. No, prije svega, treba im ispričati posebnosti. Činjenica je da tradicija lagano nestaje i da je treba drugačije predstaviti.

- Možda se neće većina složiti s mojim mišljenjem da je ovaj kraj kažnjen nakon Drugog svjetskog rata, jer je POT uvijek imao dva predznaka - hrvatski i katolički. To je činjenica koja te daleke 1947. godine nije pasala i zbog toga je oduzeta sva imovina, šume, zemljišta, objekti te zabranjen rad. Praktički u drugom dijelu 20. stoljeća o POT se uopće ne priča, ili se priča o nekom izmišljenom narativu. Naše Turopolje je srce Hrvatske i tu se oduvijek razmišljalo na jedan način...samo taj jedan, Hrvatski.
Jedan od načina kako upoznati širu javnost s tradicijom i povijesti je i vitrina POT i to na samim ulaznim vratima u Gradsku knjižnicu. Tu se nalaze izabrana djela o Turopolju koja svjedoče o bogatoj povijesti našega kraja. Možda nekoga zainteresira upoznati kraj u kojem živi.

- Napravili smo i jednu iznimno značajnu knjigu, Veliki zbornik turopoljskog plemstva, u kojem je popisano više od osamsto obitelji od početka trinaestog stoljeća. Za moju obitelj knjiga otkriva da su Odrčići prije bili Oderčići, ranije Odrjanići, a svoje podrijetlo izvodi od Ivana, sina Aderjanovog koji se 1410. godine spominje u Kurilovcu. . Emilij Laszowski je početkom dvadesetog stoljeća prepisao više od tisuću i dvjesto latinskih dokumenata, a danas imamo sreću da u našem kraju postoji Ivan Rožić koji je ponovno iščitao tu građu. U Buševcu je napravio obiteljsko stablo za praktički svaku obitelj u selu i to je već golemi posao, a sada kroz ovaj projekt prvi put dobivamo knjigu koja obuhvaća cijelo Turopolje. Upravo u tome je veličina jer svatko može pronaći svoje pretke i vidjeti kako je njegova obitelj ispisivala povijest ovoga kraja. To je stvarno nešto posebno. Uglavnom, treba ispričati povijest jer se u njoj nalazi identitet grada, ako je ne prenesemo dalje, onda će sve ovo što danas gradimo ostati bez korijena...a grad bez korijena lako postane samo spavaonica.

POT je velika, ozbiljna organizacija, tj. udruga, koja ima opipljive rezultate i projekte koji su izuzetno značajni za naš kraj.

- Kada se POT osnovala, nisu to bila vremena u kojima smo mogli ostvariti baš sve što smo mi htjeli. Nemojmo zaboraviti da je POT bila zajednica slobodnih ljudi i u svojem zadnjem obliku je bila praktički dioničko društvo. Dakle, imovina moga djeda je bila kao dionica, kao učešće u ukupnom vlasništvu nekih prostora.

- Najponosniji sam na to što se ponovno priznaje posebnost POT-a, više nego ikada. Kada sam preuzeo župansku funkciju tada se na Svečanoj akademiji Grada Velike Gorice, koja se održava 13.12. na povijesni dan izbora turopoljskog župana, sjedio sam u petom redu, župana se nije ni pozdravilo kao uzvanika. Danas gradsko vodstvo nosi podgutnice cijeli taj dan! Koliko ovo gradsko vodstvo vidi našu vrijednost pokazuje da su nam vratili dvorac Lukavec koji se obnavlja nakon potresa, ovih dana će krenuti i unutrašnji radovi. Dvorac je zaštićeno kulturno dobro, a cilj nam je da postane samodostatan i da se kroz turističke i gospodarske sadržaje može sam uzdržavati. Malo je poznato da je to najstarija građevina u Turopolju. Neke crkve imaju starije datume, ali su kroz stoljeća mijenjane, dograđivane, izgorjele pa građene nove. Lukavec je ostao u izvornom obliku i jedina je kamena građevina iz toga vremena.

- Identitet nam je bitan kroz sve što radimo. Jako sam sretan i zadovoljan i s izvedbom podgutnice na samom ulasku u grad. Ima Odrčićev potpis - ponosno naglašava - i jako smo se oko toga potrudili. Posebno sam ponosan na djelovanje Turopoljskog banderija kojeg smo vratili na konje, tu našu povijesnu postrojbu i simbol ponosa, časti i slobode Turopolja, pa njegova svečana jahanja danas podsjećaju cijelu Goricu i šire koliko je bogata i važna naša tradicija. Da ne govorim o podgutnici, preteči kravate koju plemenitaši ponosito nose. Pokušavamo na nov i moderan način ispričati staru povijest. Bilo je i manje uspješnih priča, dugotrajna borba za turopoljsku svinju koju je POT spasio od izumiranja. Nakon što su se kompletno postrožili uvjeti držanja svinja na otvorenom zbog dolaska Afričke svinjske kuge u Hrvatsku morao sam donijeti tešku odluku o zatvaranju našeg rezervata svinja. POT ne bi preživio još jednu suludu desetljetnu borbu protiv institucija, inspektora i sudova kakvu sam ja naslijedio. Ja bih prvi poludio. Ali sam promijenio filozofiju i usmjerio se na program za ostale uzgajivače turopoljskih svinja i nadam se da ćemo uskoro osigurati i snažniju podršku za njih.

Zastali smo na trenutak oboje, on da udahne zrak, ja da saberem dojmove. Iz njega izbija ponos i čvrstina, nešto iskonsko što se ne može odglumiti. Zadivljena sam i upijam svaku riječ jer pored mene sjedi čovjek koji u malom prstu nosi povijest ovoga kraja. Čovjek s vizijom i snagom da je pretvori u stvarnost, ali ne za sebe, nego za svoj Kurilovec, svoju Veliku Goricu.

Dobivanje europske oznake izvornosti za zaštitu mesa turopoljske svinje, sadnja Aleje plemenitaša, priprema i pokretanje Zbornika turopoljskog plemstva, imenovanje Parka POT-a kod Muzeja, povrat i obnova dvorca... Organizacija i očuvanje tradicije kroz manifestacija kao što je Jurjevo, Vincekovo, Žirovina, kao žive forme identiteta, a ne samo folklorne dekoracije... i tko zna koliko još toga što mi nije ispričao.. – čitam mu s papira, smije se.. Jesam li što zaboravila?

Lagano je pocrvenio, kao da mu je to sve skupa previše. Iskreno je odgovorio:

- Ne mogu reći da sam bilo što od toga „ja napravio“. Ključ POT-a, cijela misao vodilja je bila zajedništvo. Moj je zadatak iz tog zajedništva pronaći najbolje ljude da se oni pokažu, da odrade svoj dio posla, da čuvaju tradiciju i to zajedništvo. Mi smo sada u nekim izmjenama Statuta i ono što ja cijelo vrijeme tvrdim, POT nije povijesna udruga ona je živuća današnja udruga koja priča povijest, ali se i brine o današnjem identitetu i mora biti moderna i funkcionalna u današnjem svijetu, a ne da i dalje imamo Statut u kojemu imamo „čuvara pečata“, to ćemo iz Statuta izbaciti. – ubacujem se – meni se baš sviđa ta titula i ona je dio povijesti, nemojte ju ukinuti – veselo završavam.

Projekt na koji je posebno ponosan, a koji je prepoznat i izvan granica Hrvatske, svakako je aeromiting. Kada priča o njemu, oči mu se doslovno zasjaje. Cijela ta priča nastala je iz čiste ljubavi prema zrakoplovstvu i želje da drugi osjete to što je on doživljavao kao klinac, kada ga je otac avioelektričar vodio na posao na aerodrom među zrakoplove. Prva dva aeromitinga održana su na ZTC-u, a organizaciju su vodili djelatnici Grada. To je bio veliki uspjeh, ali izazov koji ga je vodio dalje, bio je puno, puno veći. Pojavio se u AIRVG priči Davor Ferderber i pitali su se zašto to ne bi napravili na samom aerodromu, na Plesu?

- To je organizacijska noćna mora jer se radi o aktivnoj zračnoj luci i to se nigdje u svijetu ne radi. Sve ide po strogim sigurnosnim protokolima, prolazim kroz sve provjere, a na dan aeromitinga sve dok se ne otvore vrata za posjetitelje tamo imam status kao svaki drugi čovjek s ceste. Tona papirologije za svaku stvar, tajming u minutu, sve je podređeno sigurnosti pa je čak i mene čuvao MUP. Ali tako mora biti kada pozovete ljude da dođu na par metara od milijuna eura vrijednih aviona, k tome vojnih.

Aeromiting je u međuvremenu postao događaj koji je nadmašio sva očekivanja. Samo prošli je okupio više od 30 tisuća posjetitelja. Posebna draž bila je u tome što su 2024. posjetitelji imali priliku posljednji put vidjeti u Europi MIG21 u zraku, ali i doživjeti prve letove hrvatskih Rafala. Došlo je čak 700 fotografa iz 25 zemalja, neki i preko oceana, samo kako bi zabilježili taj povijesni trenutak. Ove godine prikazana je cijela eskadrila Rafalea, a program je postao međunarodan.

Objašnjava mi da aeromiting nije došao preko noći. Još 2016. godine pokrenuo je inicijativu „Grad zrakoplovstva“ (još jedna inicijativa op.a.) gdje je za isti stol okupio sve koji u Velikoj Gorici imaju veze sa zrakoplovstvom, od vojske, aerodroma, kontrole leta, aviokompanija do aeroklubova koji su se potpisom Povelje prijateljstva obvezali promovirati Veliku Goricu kao zrakoplovno središte Hrvatske.
Danas je AIRVG postao jedan od najvećih brendova Velike Gorice. U vojnim krugovima su ga doživljavaju kao jedinim smislenim zrakoplovnim događajem u Hrvatskoj, a inozemni gosti ga uspoređuju s aeromitinzima u puno većim državama.

- A meni je posebno drago što smo konačno educirali novinare, pa sada se zna da je aerodrom u Velikoj Gorici, a ne u Zagrebu – dodaje uz zadovoljan osmijeh.

Promotor, zaljubljenik u svoj kraj...mislim da čak i nije dovoljan broj riječi kojima se može opisati jedna takva „zaluđenost“ kojom se on daje zajednici. A tako je mlad, tako je fokusiran na to što radi, ne mogu ni zamisliti gdje je kraj, pred njim je zaista još puno puno projekata i uspjeha.

Po čemu želiš da te pamte? Iza tebe ostaje toliko puno realiziranih projekata, da je teško izdvojiti što je sve Jura pl. Odrčić napravio za svoj kraj.

- Aeromiting je zaista specifikum, a biti župan Plemenite opčine turopoljske ogromna je čast. I s portalom VG danas bili smo među prvima, što smatram velikim uspjehom. Ipak, kad se sve zbroji, ono što mi je najvažnije jest obitelj. Neizmjerno sam zahvalan što imam najbolju ženu na svijetu, s kojom sam upravo ovih dana proslavio desetu godišnjicu braka. I troje djece. Zasad.

A djeca... ona su priča za sebe. Svakodnevno me viđaju kad se svečano oblačim za neku prigodu, bilo da idem na polaganje vijenaca ili promociju... Posebno im je zanimljivo kad stavim podgutnicu. Kroz te male rituale, i njih počinje zanimati povijest i sve ono što radim. Vidim kako se od malih nogu u njima razvija emocija prema našem kraju, a naravno, primijete me i u novinama i na televiziji pa su ponosni. Koliko god posla bilo, oni su uvijek na prvom mjestu.

Gdje se vidiš u budućnosti? Imaš li neki duboko sakriveni san koji želiš ostvariti? Zastao je na trenutak i s velikim osmijehom odgovorio...

- Želim biti ravnatelj Muzeja zrakoplovstva, ali da bi to bio, prvo moram sagraditi takav muzej. Ostvarivo je, samo treba pričekati da dođe na red. – vragolasto je završio s pričom.

Juraj pl. Odrčić mlad je čovjek s vizijom, srcem i energijom, koji uspijeva pokretati projekte i okupljati ljude oko svojih ideja, a glavna vodilja je zajedništvo. Ne nosi stranačke boje, sve što radi polazi iz iskrene ljubavi prema Turopolju i Velikoj Gorici. Najveći dio toga odrađuje volonterski, vođen uvjerenjem da se zajednica gradi vlastitim primjerom. Dok imamo takve ljude u svojim redovima, ne trebamo brinuti za ono što nam budućnost donosi, jer znamo da će i prošlost biti sačuvana pažljivo i s puno ljubavi i poštovanja prema rodnoj grudi.

Mišljenja sam da bi svaka sredina trebala imati barem nekoliko Juraja, ljudi s vizijom, strašću i neiscrpnom energijom za dobrobit zajednice.

Mogu samo reći - hvala ti Juraj!