Velikogorička priča o...ratnom kirurgu, profesoru, autoru udžbenika, Slavoncu s goričkom adresom dr.Zvonimiru Lovriću

On je profesor kirurgije i traumatologije, primarijus, doktor znanosti, viši znanstveni suradnik, a bio je i voditelj Odjela za traumatologiju KB Dubrava do svog umirovljenja. Po njegovim je zapisima o ratnim ranjenicima predloženo stvaranje Hrvatskog trauma registra, a pokrenut je i ustroj Trauma sustava u Republici Hrvatskoj. Zbog svog ratnog iskustva i svega gore navedenog, bio je predsjednik Svjetske udruge vojnih kirurga od 2011. do 2013. godine, a trenutno je njezin glavni tajnik.

Ne smijemo zaboraviti da je predavao na Vojno medicinskoj akademiji u Washingtonu. No, to nije sve - između svih tih životnih izazova i zadataka, napisao je i nekoliko knjiga o traumatologiji te preko tridesetak znanstvenih i stručnih radova.

U politiku je ušao iz dubokih uvjerenja, iako nije zaluđen njome, no nije od onih koji odustaju kada se nečega prime. Napravio je toga u jednom životu, kao netko u tri. I što je najbolje od svega, taj veliki čovjek, još većeg srca i neopisivo velikog znanja o svom poslu, živi u našem gradu. Kada ga vidite na cesti kako šeta i uživa sa svojim unucima i unučicama, nikada ne biste pogodili tko se skriva iza tog velikog osmjeha.

Veličina takvih ljudi očituje se u skromnosti i ne isticanju, tamo gdje to nije potrebno. Uspjela sam ga uhvatiti između njegovih mnogobrojnih obaveza, i evo što sam saznala o tom velikom sugrađaninu dr. Zvonimiru Lovriću.

Kako je jedan kirurg svjetskog glasa i slave završio u Velikoj Gorici?

- Rođen sam u Osijeku i tu sam živio 30 godina; prvih 19 od rođenja, onda sam imao pauzu, jer sam studirao u Zagrebu. Nakon toga sam odradio staž, vojsku, radio tri i pol godine u Domu zdravlja Trnje, jer sam morao odraditi i opću praksu. Kako nije bilo otvorenih pozicija u Zagrebu, a u međuvremenu se otvorilo jedno mjesto u Osijeku, na tatin nagovor aplicirao sam za rad u Općoj bolnici na kirurgiji i dobio posao. Moja supruga je porijeklom iz Velike Gorice, tu joj je rođen otac - obitelj Kosić, koji je odlučio u svom rodnom gradu napraviti kuću, gdje smo mi sada, no nažalost, on nikada nije živio u njoj - prerano je preminuo. Kako sam ja dobio posao u Osijeku, tako je i moja supruga išla sa mnom, boravili smo tamo sve do početka rata. Familiju sam početkom rata otpratio u Zagreb, a ja sam ostao.

Od 1995. godine sam stanovnik ovog prekrasnog grada. Novi početak u svakom pogledu. Do mirovine sam radio u KB Dubrava. Za sebe ponosno kažem da sam pravi „dotepenec“ – (moram vam reći da to jako smiješno zvuči iz usta jednog Slavonca op.a.)

Koja je razlika u stilu života između ta dva grada?

- U početku mi je bilo teško, zato što sam u Osijeku živio doslovce 6 minuta pješice od bolnice. Sve sam obavljao bez automobila. Preseljenjem u Goricu shvatio sam koliki je benefit kada sve možeš obaviti pješice, a ne da svakodnevno gubiš po dva ili više sati na putovanje. U ono vrijeme, podsjećam, kad nije bilo obilaznice kojom ste mogli skratiti put do drugog dijela grada. Ali sve ostale razlike i nisu neke, pa sam se vrlo lako uklopio u ritam grada. Po prirodi sam jako društven tip, vrlo brzo sam upoznao odlične ljude s kojima i dan danas prijateljujem i družim se na dnevnoj bazi.

Vratimo se malo u mladost i vaše početke na kirurgiji. Kako vas je to na neki način obilježilo i usmjerilo na put kojim ćete kročiti i na kojem ćete postići svjetski uspjeh i slavu?

- Zbog tog svog talenta, da okupljam ljude oko sebe, šef bolnice u Osijeku mi je rekao da počinjem s predavanjima u srednjoj medicinskoj školi, kako bih izbrusio svoj „javni nastup“, kako je volio reći, i da steknem sigurnost u prezentaciji svog znanja. Volio sam tog svog šefa. On nas je kao prorok drilao u vojničkom duhu. Hvala Bogu da nas je tako pripremao, kao da je znao što nas čeka i što će nam se uskoro dogoditi. Njegov nam je sistem pomogao prilikom organizacije ratne kirurgije. Naša bolnica proglašena je ratnom bolnicom, sve je štimalo i sve je bilo organizirano na vrijeme.

- 1991. godine, kada je počeo rat započela je moja ratna avantura. Provodio sam svo svoje vrijeme u bolnici, gdje je bilo sigurnije u svakom slučaju, nego se kretati po gradu. Snajperi su tada bili na sve strane i samo su čekali novu žrtvu. Tu se opet moj šef pokazao kao čovjek s vizijom, dao mi je na neki način zadatak, da počnem voditi evidenciju ranjenika sa 60 parametra, što mi je u konačnici i donijelo taj ugled koji imam u svijetu. To se temelji na velikom broju članaka, stručnih i znanstvenih, koje sam napisao i objavio isključivo u svjetskim časopisima koji se u medicinskoj znanosti vrlo visoko ocjenjuju. Birao sam časopise po nagovoru mog znanstvenog mentora, prof. M. Marušića, koji me uputio na to kako se zapravo pišu znanstveni članci, te kako i gdje se objavljuju. Birao sam one za koje sam znao da su najvažniji u svijetu i na temelju toga su ljudi vani saznali tko sam. Počeo sam pisati 1992. godine u tijeku rata, jer moj je moto - ako nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo. – smije se.

O kojim brojkama tu govorimo?

- U prvih 18 mjeseci rata, dakle od 2. svibnja 1991., kada je bio pokolj u Borovom selu, tada je praktički počeo rat za Osječku bolnicu. Mi smo imali u tom razdoblju 4.545 ranjenika, a do kraja rata, 1995., sveukupno je kroz bolnicu prošlo njih više od 5.200. Sve statistike i sve radove sam radio na brojci od 4.545.

Kako su ti radovi objavljivani, mnogi kirurzi kolege iz cijelog svijeta, a posebno iz NATO pakta, prepoznali su moj radi i na neki način sam bio poznat među njima. Nakon jednog svjetskog kongresa kirurga u Briselu, gdje sam došao na poziv kolege iz Vojno medicinske akademije u Washingtonu, koji je tada bio i šef katedre za kirurgiju i koji je naše gore list, učlanio sam se u Svjetsku udrugu vojnih kirurga (APIMSF) čiji sam član i danas. Jedno vrijeme, od 2011. do 2013., bio sam i predsjednik te udruge. Naravno, uveo sam malo reda tamo, kada sam predsjedavao Udrugom: napravio web stranicu, uveo neke nove sadržaje. Nakon predsjedavanja, izabran sam za glavnog tajnika, i koliko god sam se već puta želio povući sa te pozicije, nisu mi dozvolili – smije se i nastavlja – odlična smo ekipa, putujemo po cijelom svijetu, organiziramo stručna predavanja za vojne kirurge. Iako su mi ta putovanja sve teža, guram dalje. Kao što sam prije rekao, kod mene predaja nije opcija.

Veliku većinu vremena u početcima rata proveli ste u bolnici, no u nekom trenutku krenuli ste i na teren. Je li vas bilo strah? Ipak ste vi „samo“ liječnik kirurg, a ne pripadnik kakve specijalne postrojbe koja je pripremljena za takav način ratovanja?

- Strah me minuo već 1991. godine u Osijeku. U početku sam se naravno bojao, ali strah prođe, oguglate i važno vam je samo da nešto pojedete pred spavanje i da ujutro možete nastaviti dalje svoj posao zbog kojeg ste tu. Bio sam pričuvni u specijalnoj policiji Osijek. Međutim, kada je 1993. godine krenula prva oslobađajuća akcija u Hrvatskoj – ona Maslenička, krenuo sam i ja s njima. Čovjek nekako zatomi strah u sebi, više je prisutna strepnja, jer ne znaš kamo ideš, što te tamo čeka. No, čim smo došli u podnožje Velebita, pa i gore na određenim pozicijama gdje su bili smješteni naši specijalci, sve je to jednostavno nestalo. Išao sam s mobilnom Osječkom ekipom – svaka bolnica je dala po dvije ekipe koje su išle na teren po smjenama. Tako sam ja bio od siječnja 1993. pa do Oluje 1995. godine, sveukupno dvije i pol godine mobiliziran, a aktivno sam bio preko deset mjeseci na terenu. Osim tih strahota kojima smo svjedočili, bilo je i lijepih trenutaka koje smo uglavnom slikali, da nam ostane i neka lijepa uspomena, dok teške trenutke u kojima je bilo puno posla nismo stigli ovjekovječiti.

Sigurno imate priču koju ćete pamtiti do kraja života i koja vam je ostala u trajnoj uspomeni.

- Jednom prilikom nam je dovezeno ranjeno dijete od nekih možda 6-7 godina, s teškim ozljedama od eksplozivnih krhotina, bio je praktički na samrti kada su nam ga dovezli. Prionuli smo hitnoj operaciji. Sjetio sam se da u bazi imamo specijalca s kamerom te sam ga zamolio da snimi tu operaciju, jer je zaista bilo nešto što je vrijedno zabilježiti za iduće naraštaje. Kolega iz Pule i ja smo ga operirali satima, a i specijalac je snimao kao pravi profesionalac. Nažalost je to loša VHS snimka u odnosu na to kakve su danas, ali nakon puno peripetija s njom, bila je posuđena HRT-u u Zagrebu, gdje je i zagubljena, ipak sam došao u njezin posjed, kako bih je mogao pokloniti tom dječaku nakon puno godina. Taj dječak postao je odrastao čovjek i dao si je truda te me pronašao, napisao mi je mail. Našli smo se i, na moje veselje, potpuno je zdrav, radi i živi normalno. To je nešto što se pamti cijeli život i zbog čega je ovaj posao toliko veličanstven. Ne postoji ljepši osjećaj nego spasiti nekom život.

1994. godine general Markač me imenovao glavnim koordinatorom svih mobilnih kirurških ekipa u specijalnim jedinicama policije. I u tom zvanju, na toj funkciji sam dočekao Oluju i poslije nje, kao glavni zapovjednik svih mobilnih kirurških ekipa Specijalnih jedinica policije.

Koliko ste imali godina u to vrijeme?

Imao sam 37 kada je počeo rat, a 41 sam napunio za Oluju. Bio sam kirurg u najboljoj snazi i u najboljim godinama – smješka se.

Sav taj težak početak vas kao liječnika, ipak je nagrađen mnogim benefitima o kojima netko može samo sanjati ili gledati na televiziji u nekoj od sapunica doktorskih tema.

- Pa možemo to i tako gledati. Ja nisam najbolji ratni kirurg, ali sam sigurno najpoznatiji, jer sam učinio jako puno i izvukao maksimum iz tog ratnog iskustva. Dobio sam ogromno znanje i iskustvo koje rado dijelim s drugim kolegama.

Dobitnik ste mnogih nagrada i priznanja za svoj radi i doprinos u vojnoj kirurgiji. Koja vam je najdraža.

Smije se – 2013. godine dobio sam nagradu Vojno medicinske akademije u Washingtonu za promicanje statusa ratne/vojne kirurgije u svijetu. Svake godine dodijele jednu nagradu za promicanje statusa. To je stvarno velika nagrada, ali imam i 5 odličja iz Domovinskog rata, koja sam dobio od predsjednika dr. F. Tuđmana. Ne mogu niti jednu posebno izdvojiti, jer je svaka posebna za sebe. Nositelj sam: Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge za zdravstvo, socijalnu skrb i promicanje moralnih i društvenih vrednota; Reda Nikole Šubića Zrinskog, Reda Hrvatskog trolista; imam odlična za Oluju, Spomenicu Domovinskog rata.. Ne znam, ako sam neku izostavio.. – nema veze… smije se.

Kada imate ovakvog sugovornika ispred sebe, osjećate se zadivljeni i ispunjeni njegovom strašću, znanjem i inspirativnom energijom koju prenosi. O njemu nije dovoljno napisati samo jednu priču, možda neki roman u nastavcima bi bila bolja forma.

Nezaobilazno pitanje je njegov politički angažman.

- Sa 17 godina bio sam u Hrvatskom proljeću, što mi je donijelo mnoge probleme jer su me zbog toga htjeli izbaciti iz Gimnazije, bez obzira na to što sam bio najbolji učenik. 1989. sam u ilegali postao član HDZ-a kada još mnogi nisu znali što znače ta tri slova. Sakupljao sam potpise po bolnici kako bih pomogao da se dosegne čarobna brojka 30.000 da bi se stranka mogla registrirati. Zbog svega toga stavili su me na izbornu listu 90-ih na prvim slobodnim izborima, čak sam ušao i u Skupštinu, ali to me više nije zanimalo, ja sam samo htio raditi svoj posao.

Dolaskom rata, sve ostalo je palo u drugi plan. Prestao sam biti aktivan na tom polju i nisam se želio baviti ničim drugim nego kirurgijom.

Moj prijatelj M. Škoro me zamolio za pomoć kada se kandidirao za predsjednika. Sudjelovao sam u njegovoj predizbornoj kampanji, nakon čega sam ušao i u stranku. Jedan sam od osnivača Domovinskog pokreta čiji sam i danas član, tj predsjednik sam ogranka Velike Gorice i član Domovinskog odbora DP na državnoj razini. Aktivan sam na velikogoričkoj političkoj sceni, pokušavam progurati neke promjene, zalažem se za realizaciju polikliničkog centra u Velikoj Gorici, ali je sama ta ideja stara već 14 godina. Zapinje na sve strane. Na pragu smo otvaranja specijalističkih i subspecijalističkih ambulanti u Domu zdravlja koji, ruku na srce i nisu najadekvatnije rješenje, ali za sada ne može bolje… Potrudit ću se organizirati te ambulante da ovaj grad konačno ima mogućnost obavljanja specijalističkih pregleda za koje se sada mora ići u Zagreb.

Divim se Vašoj neumornoj predanosti i snazi koju pokazujete. Kako uspijevate pronaći toliko energije i motivacije?

- Svu pozitivnu energiju crpim iz obitelji. Uživam u svakodnevnim poslovima, pa mi tako nije nepoznanica zafrknuti rukave i uhvatiti se betonaže, zidanja, nekih sitnijih i manje sitnih popravaka. Volim kuhati. Spretan sam s rukama…smije se i nastavlja, moj život obiluje svim i svačim, i ne bih se nikada mijenjao ni sa kim drugim. Moja kći je jednom rekla da sam ja renesansni čovjek, jer se u svašta razumijem i u svašta se upuštam. Slažem se s njom. Imam prekrasnu obitelj, troje djece, četvero unučadi. Priželjkujem ih još, ali na to ne mogu utjecati… Supruga i ja slavimo 44. godišnjicu braka, i to smatram najljepšim uspjehom u životu.

Da niste liječnik, što biste bili?

- Ispalio je kao iz topa – arhitekta. Doduše to je bila mamina želja, koja se i meni svidjela sve do trenutka kada sam prvi puta u životu uzeo skalpel u ruke. To je bio trenutak koji mi je promijenio život, i nakon čega ništa drugo nije dolazilo u obzir. Prvenstveno sam htio biti psihijatar, zbog čega sam i upisao medicinu, no taj skalpel je sve promijenio. I dan danas se sjećam tog osjećaja. I evo, 40 godina staža, od toga 37 i pol u kirurgiji. Da se ponovno rodim, opet bih sve isto izabrao.

Ratni kirurzi su nevjerojatni heroji koji pružaju neophodnu medicinsku njegu, spašavajući živote u najtežim uvjetima. Njegova neumorna predanost i stručnost u teškim uvjetima ratnih zona privukli su pažnju širom svijeta. Njegovi uspjesi su primjer izuzetne hrabrosti, empatije i stručnosti u najizazovnijim okolnostima. Možemo ga nazvati i „ratnim profiterom“ – ali na onaj pozitivan način, jer je iz tog rata izvukao nešto što mu nitko ne može nikada uzeti – znanje i iskustvo koje je skupio u najtežim mogućim situacijama, koje nesebično dijeli s naraštajima koji tek stasaju. Nije posustao niti jednog trenutka i kao takav nam svima može biti primjer upornosti, snage volje i odlučnosti. I dalje je spreman žrtvovati svoje vrijeme i energiju da pridonese promjenama u društvu, ne odustaje i ne posustaje. Možemo samo biti sretni što takvi ljudi žive u našem gradu, u našem susjedstvu. Prim. Dr. sc. Zvonimir Lovrić, dr. med. Prof. V.Š. kirurg i traumatolog – hvala Vam za sve što ste napravili za našu zemlju i što ste odabrali naš grad za svoj grad. Hvala Vam od srca, u ime svih nas.

(Sandra Sarija)