Velikogorička priča: Upoznajte Andreju Krenek, majstoricu pripovjedačicu koja se bavi i terapeutskim pričama

Pričanje priča ili pripovijedanje jedno je od najstarijih vještina ljudske civilizacije. Još od pojave prvih naroda pa sve do danas komunikacija je neizbježna za funkcioniranje u zajednici i njen opstanak. Naš Grad se može pohvaliti da među nama živi i pripovijeda priče za djecu i odrasle, i to čini jako uspješno, Andreja Krenek.

Ona je prva i jedina Majstorica pripovjedačica sa specijalizacijama iz pripovijedanja za odrasle, pripovijedanja terapeutskih priča te pripovijedanja hrvatskih narodnih bajki i priča u Velikoj Gorici. Mogli ste ju čuti na Perunfestu, Legendfestu ili sada aktualnom Božićnom selu... a rado je viđen gost diljem Lijepe naše.

Kao i sve bajke, njezina je krenula iz dječje sobe njezinih djevojčica, s jednim „Bila jednom…“ Toliko je bila uvjerljiva i dobra, da se njezina kćerka pohvalila talentom svoje mame slučajno, u Muzeju Turopolja, gdje je i započela sa svojom bajkom, pričanjem priča.

Kako je od početaka bila samouka i učila je na vlastitim pogreškama, prikupljala je iskustva pričajući priče praktički svaki dan. Potreba za tom divnom vještinom pokazala se vrlo velika, te je donijela odluku da sve to digne na jednu višu profesionalniju razinu. Tako je krenulo dvogodišnje školovanje u Kreativnom studiju „Logos“ za Majstora pripovijedanja. Osim savladavanja osnova i tehnike pričanja priča, sklapaju se i doživotna prijateljstva među ljudima koji svojim talentom i sposobnostima čuvaju i pričaju priče.

Zanimalo nas je kako pamti sve priče, tekstove? Otkriva nam da ne pamti tekst, već u glavi ima slike, pri učenju skicira strip, te na temelju toga prepričava priču. Kada priča priče na nekom seminaru, radionici, događanju kaže da može pričati satima bez hrane i vode. Tolika je ljubav prema ispričanoj priči. Ne reklamira se nigdje, nema čak niti facebook stranicu, a posla joj ne nedostaje. Iako sama neće reći da je to posao, to je poziv, a sve ide usmenom predajom. Dobar glas se stvarno daleko čuje čak i do Dubrovnika i Osijeka, a prišapnula nam je da ima poziva i van granica Lijepe naše.

Postoji li trema ili strah prilikom izlaska pred publiku?

-Uvijek postoji neka pozitivna trema koja nestane istog trenutka kada izgovorim „bio jednom“... Tu u pravilu nestane sve… jer kada vidim reakciju s druge strane, kada se oči rašire i onda to sve krene spontano i prirodno. Odrasli uživaju isto kao i djeca. Čak i više, jednostavno se prebace u djetinjstvo, fantastična transformacija za promatranje. To me digne do neslućenih visina i onda stvarno mogu pričati 24 sata. Interakcija s publikom je presudna. Na žalost sve je veća potreba za pričanjem terapeutskih priča, priče pomažu djeci, a i odraslima da se lakše prihvate i savladaju svoju traumu. Veliki autoritet u svijetu terapeutskih priča je gđa Susan Perrow na čijim sam seminarima imala prilike biti i osjetiti dva puta i koja mi je pomogla da napišem priču mojoj kćerki Kristini da prihvati svoj invaliditet. Ti susreti sa Susan otvorili su mi još neke nove vidike i dale poticaj da i sama napišem još dvije priče, jednu svom ocu, a drugu kćerki Petri.

Često vas djeca traže da jednu te istu priču pričate iz dana u dan. Nemojte se oglušiti na te molbe, to stvara djetetu osjećaj sigurnosti i pomaže u suočavanju s problemima. Savjet roditeljima čitajte i pričajte svakodnevno svojim mališanima priče, ne preskačite one „ružne situacije“ u pričama, one su tamo s dobrim razlogom.

Prije navršene pete godine života djeca ne bi trebala slušati priče o Crvenkapici, Pepeljuzi, ništa strašno i teško, priče za tu dob bi trebale biti u stihovima, slikovne priče da im se razvija pažnja i mašta.

Postoji li nešto što ne bih mogla pričati?

Ja osobno ne bih mogla pričati priče djeci u bolnici, jer sam pre emotivna i ne bih mogla to izgurati. I ovako se rasplačem nad svakom tužnom sudbinom i onda ju nosim sa sobom danima i tjednima o tome razmišljam. Takvi su umjetnici, emotivne empate... a ako si još i roditelj, onda je još i teže. To je jedina stvar u životu za koju odmah kažem da ne bih mogla raditi.

Što te ljuti u VG? Što nedostaje? Što bi trebalo napraviti, promijeniti?

Prije nego kažem što nedostaje, voljela bih reći da sam zavoljela Goricu, da mi je u njoj lijepo. Volim šetati, voziti se biciklom, a sve mi to Gorica pruža. Nema gužvi kao u Zagrebu u koji putujem svaki dan, manja je buka, a postaje i neovisna i samostalna kulturnim i društvenim događanjima. Definitivno bi voljela da imam više prilika za pričanje priča djeci, a posebno bi me veselio rad sa starijima, pogotovo umirovljenicima. Razmišljam o tome kako bi ih trebalo uključiti u svakodnevni život, sigurna sam da bi od njih još mogli štošta naučiti a i oni bi bili sretniji jer bi imali ispunjenu starost. Osim što su zahvalna publika neiscrpan su izvor novih priča, vjerujte mi na riječ, samo ih treba pažljivo slušati. Isto tako voljela bih se uključiti u još koju udrugu za djecu s posebnim potrebama.

A kada smo već kod toga, smetaju joj jako podignuti rubnjaci, automobili koji se parkiraju po pješačkim stazama, pa time otežavaju mobilnost ljudi u invalidskim kolicima.

-Promijenila u svom životu ne bi ništa, možda bi samo ranije počela pričati priče i tako bih oplemenila još mnoge mlade živote i pomogla im da urone u svoju maštu koja nema granica-zaključila je za kraj.

(Sandra Sarija)